Broj: Rev 1929/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća,  Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. F. iz R., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3036/11-2 od 26. lipnja 2012., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1231/11 od 1. rujna 2011., u sjednici održanoj 14. siječnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženice R. F.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj Z. Z. (rođ. ...) iz Z., temeljem kupoprodaje stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva na čest. br. 9762 površine 1476 m2 u k.o. S.-po novoj izmjeri, koja je nastala od dijela čest. zem. 4856/11 u k.o. S.-po staroj izmjeri, od R. E. po kupoprodajnom ugovoru od 02. prosinca 2004. godine, što je tužena R. F. dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na ime ovog tužitelja, uz istovremeno brisanje tog prava s njenog imena, temeljem ove presude, a nakon pravomoćnosti.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Nalaže se tuženici da tužitelju ad1/ i ad2/ isplati parnični trošak u iznosu od 41.472,50 kuna, sve u roku od 15 dana.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„1. Odbija se djelomično žalba tuženice R. F. pok. A. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 1. rujna 2011. godine poslovni broj P-1231/11.

2. Uvažava se djelomično žalba tuženice te se preinačuje prvostupanjsko rješenje tako da je tuženica dužna nadoknaditi tužiteljima N. Č. i Z. Z. parnični trošak u iznosu od 39.935,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.“

Protiv navedene odluke suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje, uz naknadu parničnih troškova.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle ni na jednu povredu iz čl. 385. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti. To stoga što je odluka suda drugog stupnja donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZD ZPP/11) sukladno uređenju sadržanom u odredbi čl. 53. st. 4. ZID ZPP/11.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te se presuda može ispitati, zbog čega nije ostvarena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a sud po tužbi treba postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu sud nije za nju vezan. Međutim, utvrđujući pravnu kvalifikaciju spora i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je vezan za tužbeni zahtjev i činjeničnu osnovu tužbe, ali u okviru zahtjeva stavljenog u postupku. Stoga neosnovano tuženica ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a ostvarene u postupku pred drugostupanjskim sudom u vezi s odredbom čl. 186. ZPP-a i čl. 2. ZPP-a.

U odnosu na navode tuženice kojima osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o kakvoći posjeda prednika tužitelja i iznosi drugačije činjenične zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova valja odgovoriti da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a zbog čega ih ovaj sud nije ni uzeo u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je temeljem kupoprodajnog ugovora stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva na nekretnini pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja te zahtjev da se naloži tuženici da tužitelju izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime tužitelja uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice, u protivnom će tu ispravu zamijeniti presuda.

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 2. prosinca 2004. između R. E. i Z. Z., prodavateljica R. E. prodala kupcu Z. Z., kčbr. 4853/1 površine 171 m² i dio kčbr. 4856/11 površine 1306 m² sve k.o. S. te je ugovoreno da prodavateljica ovlašćuje kupca da uđe u posjed navedenih nekretnina danom zaključenja ugovora,

- da iz očevida provedenog na licu mjesta proizlazi da sporna nekretnina nosi oznaku 9762 po novoj izmjeri, a po staroj izmjeri da su to dijelovi kčbr. 4856/11 i kčbr. 4853/1, obje k.o. S., a koja je dijelom voćnjak i vrt, s time da neobrađeni dio nekretnine predstavlja pristupni put,

- da iz povijesti posjedovanja za kčbr. 4853/1 i kčbr. 4856/11, obje k.o. S., proizlazi da je posjednicima do prve revizije katastra 1955. bila evidentirana obitelj P., a od prve revizije katastra 1955. na navedenim nekretninama upisano je više posjednika, među njima je evidentiran A. D. pok. Š. sve do 1993., s time da 1972. nastaje kčbr. 4856/1, a od predmetne zemljišnoknjižne čestice nastaje 1981. kčbr. 4856/11, s time da su prodavateljici R. E., kao jednoj od nasljednica iza pok. A. D., prema ugovoru o diobi s ostalim nasljednicima pripale obje predmetne čestice na kojima je evidentirana posjednicom,

- da iz iskaza svjedoka V. D. pok. A. proizlazi da je njegov djed pok. Š. D. sporno zemljište kupio 1930 - tih godina od veleposjedničke obitelji P. i to od M. P., kao jednog od potomaka izvornog veleposjednika J. P. pok. T. i da su sporno zemljište njegovi nasljednici nesmetano posjedovali i to na način da su na zemljištu sjekli drva za ogrjev jer se radilo o šumskom zemljištu, a navedeno potvrđuju u svojim iskazima i saslušani svjedoci B. G. i M. O.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj temeljem kupoprodaje stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini, odnosno da je dokazao da je osobno i putem svojih pravnih prednika mirno i nesmetano posjedovao predmetnu nekretninu kroz period dulji od pedeset godina u odnosu na vrijeme podnošenja tužbe, čime da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti u smislu odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 i 38/09 - dalje u tekstu; ZV).

Povodom žalbe tuženice sud drugog stupnja koristeći se ovlastima iz čl. 373.a ZPP-a potvrđuje u cijelosti presudu suda prvog stupnja i odbija žalbu tuženice, iako nalazi da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a), međutim, ocjenjuje da je tužitelj tijekom postupka dokazao neprekinuti slijed stjecanja pravnih temelja prava vlasništva tako da raspolaže valjanim pravnim poslom radi stjecanja tog prava.

Naime, sud drugog stupnja prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi da je sporna nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu raspravljena kao ostavinska imovina pok. A. D. pok. Š. bila predmetom diobe između njegovih nasljednika, da je prvom revizijom katastra 1955. pok. A. D. evidentiran posjednikom predmetne nekretnine iz čega proizlazi zaključak da je bio posjednikom nekretnine i ranije od navedenog razdoblja, a nakon njega da su posjednicima na nekretnini evidentirani njegovi nasljednici, a u konačnici i prodavateljica R. E., što ukazuje da su katastarske evidencije pratile stvarno stanje na terenu kao i da su prednici tužitelja bili mirni i pošteni posjednici, ocjenjuje da su pravni prednici tužitelja stekli pravo vlasništva dosjelošću.

Odredbom čl. 114. ZV-a propisano je da vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Na temelju stavka 1. toga članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

Suprotno navodima tuženice nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Prema ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tijekom postupka utvrđeno da su prednici tužitelja stekli pravo vlasništva sporne nekretnine dosjelošću (samostalnim posjedom nekretnine koji je trajao određeno vrijeme), prodavateljica na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog oca, a tuženik kupoprodajnim ugovorom zaključenim s prodavateljicom, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda, a koje prihvaća i ovaj sud, da je tužitelj tijekom postupka dokazao neprekinuti slijed pravnih temelja stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 114. ZV-a, odnosno da ima pravnu osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine.

Slijedom iznesenog, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženice.

Zagreb, 14. siječnja 2015.