Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              1               Poslovni broj: 22 Gž-1469/19-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a


 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1469/19-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G., OIB: ..., iz K. N., zastupanog po punomoćnici Č. Š., odvjetnici u T., protiv tuženika: 1. F. B., pok. M., iz K. Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. D., odvjetniku u T., 2. M. B., pok. M., iz BC Canada, zastupanog po punomoćniku za primanje pismena S. Š., odvjetniku u S., i 3. R. P. - M., iz P., kao nasljednika iza pok. V. P. pok. M. i pok. D. P. - M., OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika pod 1. protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-358/12 od 13. ožujka 2019. ispravljene rješenjem broj Pst-258/12 od 15. ožujka 2019., i o žalbi tuženika pod 1. protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pst-358/12 od 20. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i  j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika pod 1. u odnosu na presudu i u cijelosti u odnosu na rješenje i:

 

a) potvrđuje:

 

1. presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-358/12 od 13. ožujka 2019. ispravljena rješenjem broj Pst-258/12 od 15. ožujka 2019. u odnosu na tuženika pod 1. u točki I. izreke u cijelosti i u točki II. izreke u pobijanom dijelu kojim je tuženik pod 1. obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.446,80 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 13. ožujka 2019. do isplate;

 

2. rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pst-358/12 od 20. rujna 2016. u cijelosti;

 

b) preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-358/12 od 13. ožujka 2019. ispravljena rješenjem broj Pst-258/12 od 15. ožujka 2019. u točki II. izreke u pobijanom dijelu kojim je tuženik pod 1. obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 10.446,80 kn do iznosa od 18.946,00 kn (za iznos od 8.499,20 kn) s pripadajućom kamatom od 13. ožujka 2019. do isplate i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika pod 1. za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom na temelju priznanja u odnosu na tuženika pod 3. te presudom u odnosu na tuženike pod 1. i pod 2., utvrđeno je da je tužitelj B. G. vlasnik čest. zem. 851/3 K.O. K. N. pa da je ovlašten temeljem ove presude zatražiti i postići upis prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava sa imena upisanih suvlasnika tuženika pod 1. za 1/3 dijela, tuženika pod 2. za 1/3 dijela i V. P. rođ. B. za 1/3 dijela čiji je isključivi nasljednik tuženik pod 3. (točka I. izreke).

 

Ujedno je tuženik pod 1. obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.946,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

Rješenjem od 20. rujna 2016. izrečena je tuženiku pod 1. novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Protiv presude žalbu pravovremeno podnosi tuženik pod 1. zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Tuženik pod 1. podnosi i žalbu protiv rješenja ne navodeći izričito zakonske žalbene razloge i bez prijedloga glede načina rješavanja u drugom stupnju.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su neosnovane izuzev dijela odluke o parničnom trošku.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 1. za utvrđenje vlasništva glede 1/3 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 851/3 K.O. K. N., te ovlaštenje na uknjižbu tog prava, a temeljem dosjelosti.

 

Prvostupanjski je sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan uz obrazloženje da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću. Pritom se taj sud pozvao na odredbu članka 114., članka 159. i članka 160. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je čest. zem. 851/3, voćnjak, površine 3.202 m2, upisana u Z.U. 222 K.O. K. N. kao suvlasništvo tuženika pod 1. i pod 2. te prednice tuženika pod 3. V. P. za po 1/3 dijela;

 

- da je Kupoprodajnim ugovorom iz 1951. godine sklopljenim između prednika tužitelja P. G. pok. M. kao kupca i F. i R. V. kao prodavatelja kupljena predmetna nekretnina (dalje: Ugovor);

 

- da je Kupoprodajnim ugovorom od 7. listopada 1957. sklopljenim između prednika tuženika M. B. kao kupca i J., I., A., K. i M. G. svi pok. J. kao prodavatelja, prednik tuženika kupio i stupio u posjed dijela čest. zem. 851/1 površine 1.637 m2, time da je pravo vlasništva u navedenoj površini prodavateljima priznato rješenjem Narodnog odbora Kotara S. broj 2787 od 28. siječnja 1957.;

 

- da je od osnutka katastra 1952. godine čest. zem. 851/3 upisana u površini od 3.118 m2 kao posjed P. G. pok. M.; od 1970. godine temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-2/70 kao posjed J. G. udove P. koja je 1981. godine darovnim ugovorom ovu nekretninu darovala tužitelju te R. B. i T. G. koja je svoj dio darovala kćeri I. G. ugovorom broj OV-184/00 od 6. lipnja 2000. koja je kupoprodajnim ugovorom broj OV-6543/04 od 4. kolovoza 2004. svoj dio prodala M. L. i predala mu isti u posjed što u svom iskazu potvrđuje i svjedok M. L.;

 

- da se tužitelj, računajući i posjed prednika, nalazi u nesmetanom posjedu predmetne nekretnine od 1951. godine do danas i nitko mu to pravo nije osporavao;

 

- da iz iskaza svjedokinje J. B. proizlazi da su oni nekretninu označenu kao 851/1 K.O. K. N. kupili 1979. godine od F. B.;

 

- da je prilikom očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika T. Č. utvrđeno da je predmetna nekretnina u naravi uredno održavan vinograd, voćnjak i maslinik, na terenu jasno omeđen sa sjevera suhozidom prema makadamskom putu, sa istoka i zapada betonskim zidovima susjednih posjeda, a s južne strane tužitelj navodi da je također njegovo vlasništvo pa da stoga nema međe;

 

- da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je predmetnu nekretninu još 1951. godine njegov otac kupio od pok. F. V. koji da je tu zemlju dobio razrješenjem agrara 1947. godine; da je otac na nekretnini zasadio vinovu lozu, a umro je 1969. godine, da je tužitelj prije 30-ak godina zasadio stabla maslina, trešanja i vinograd a da nitko nikada niti njega niti njegovog oca nije ometao u korištenju nekretnine;

 

- da iz stranačkog iskaza tuženika pod 1. proizlazi da on predmetnu nekretninu nikada nije obrađivao dok da su se poljoprivredom bavili njegov otac i brat - tuženik pod 2. koji je pak, odselio iz Hrvatske prije više od 50 godina;

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja zaključio da je tužitelj osobno i putem prednika od 1951. godine u posjedu sporne nekretnine koji posjed da je zakonit, istinit i pošten pa da je vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, a pozivom na odredbu članka 159. ZV.

 

Pravilna je odluka prvostupanjskog suda. Odredbom članka 159. stavak 1., 2. i 3. ZV propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari; da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja; samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

 

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, a isti je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zloupotrebom povjerenja. Poštenje se predmnjeva prema odredbi članka 18. stavak 5. ZV.

 

Glede zakonitosti posjeda tužitelj se poziva na okolnost sklapanja kupoprodajnog ugovora 1951. godine. U to vrijeme, glede pitanja stjecanja prava vlasništva bio je na snazi Austrijski opći građanski zakonik (dalje: OGZ) primjena kojega je u vidu pravnih pravila omogućena Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91).

 

Prema pravilu iz paragrafa 431. OGZ prijenos prava vlasništva na nekretninama provodio se uknjižbom u zemljišnim knjigama kao načinu stjecanja temeljem ovjerene isprave u propisanoj formi. Međutim, kada se radi o stjecanju vlasništva pravnim poslom, ako je postupak kupoprodaje dovršen odnosno, ako je pravni posao u cijelosti realiziran, to bi se imalo smatrati da je taj ugovor valjan temelj stjecanja vlasništva.

 

U tom smislu odnosno, da ugovor o prometu nekretnina može konvalidirati usprkos nedostatku propisanog pisanog oblika ako su ugovorne obveze svake od stranaka dobrovoljno ispunjene u cijelosti ili u pretežnom dijelu stajalište zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u predmetu broj Rev-1701/01 od 17. travnja 2003. (objavljeno u Izbor odluka VSRH, br. 1/2003, sentenca br. 30, str. 30-31) te u odluci broj Rev-2088/1998-2 od 19. rujna 2001. Konkludira, ispunjenju ugovorne obveze zakonodavac pod određenim uvjetima daje prednost pred nedostatkom oblika. Smatra se da su ispunjenjem ugovorenih obveza preuzetih usmenim ugovorom, ugovorne strane prema samom zakonu pribavile valjanost tom ugovoru tj. došlo je do osnaženja ugovora kojem nedostaje potreban oblik.

 

Stoga Ugovor predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja, a posjed je nedvojbeno istinit jer nema dokaza da je pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja; dok se poštenje predmnjeva i koja predmnjeva od strane tuženika pod 1. nije s uspjehom oborena.

 

Nadalje, glede vremena posjedovanja kako je tužba podnesena dana 20. ožujka 2012., to proizlazi da ima mjesta primjeni odredbe članka 159. stavak 1. i 2. ZV jer je ZV stupio na snagu 1. siječnja 1997. pa proizlazi da je proteklo više od potrebnih 10 godina za redovnu dosjelost, ali i prema odredbi članka 28. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91; dalje: ZOVO) ako se uračunava posjed prednika (prema članku 160. stavak 2. ZV) proteklo je i potrebnih 20 godina za izvanrednu dosjelost jer je istom propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, a stavak 4. da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

 

U odnosu na ostale žalbene navode, za istaći je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nema proturječja u razlozima presude i ti žalbeni navodi su paušalni.

 

Nadalje, za navesti je da je sud prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Okolnost da je sud među ostalim, procesnu neaktivnost tuženika pod 2. tumačio u korist tužitelja ne dovodi do ukidanja pobijane odluke jer su i provedeni dokazi bili dostatni za donošenje meritorne odluke.

 

Nadalje se žalitelj neosnovano poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige kod okolnosti da isti sam iskazuje da on nikada nije bio u posjedu predmetne nekretnine a s druge strane navodi da je njegov brat odselio iz Hrvatske prije više od 50 godina dok je stanje upisa posjeda u Katastru i sadržaj rješenja NO Kotara Split potpora navodima tužitelja a ne tuženika.

 

Glede povlačenja tužbe od strane prvotnih tužitelja Mije Leme i Ranke Britvić, to nije predmet ovog žalbenog postupka jer pobijana odluka nije rješenje o povlačenju tužbe dok je objektivna preinaka tužbe opravdana radi konačnog razrješenja prijepora među strankama.

 

U ovoj pravnoj stvari ne radi se o tužbi za ispravak iz odredbe članka 197. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) jer je pojedinačni ispravni postupak u predmetu broj RZ-25/08 obustavljen u odnosu na predmetnu nekretninu te je predlagatelj (ovdje tužitelj) upućen da svoja prava ostvari u parničnom postupku, pa se stoga radi o vlasničkoj tužbi.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Glede pak, odluke o troškovima postupka iako je ista pravilno utemeljena na odredbi članka 154. ZPP, sud prvog stupnja nije imao u vidu i odredbu članka 155. ZPP prema kojoj odredbi se uzimaju u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.

 

Pravilno žalitelj navodi da je sud prvog stupnja neosnovano priznao tužitelju nagradu za izbivanje iz pisarnice prema Tbr. 35. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) u iznosu od 5.000,00 kn. Naime, u mjestu sjedišta suda ima dovoljan broj odvjetnika koji su se mogli angažirati za zastupanje na ročištima u ovoj pravnoj stvari a ne radi se o nekom specijalističkom znanju koje bi ukazivalo da baš određeni odvjetnik treba zastupati tužitelja u ovoj pravnoj stvari niti se radi o delegaciji suda, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku.

 

Prigovor glede vrijednosti predmeta spora na osnovu koje je izvršen izračun parničnog troška je također osnovan u smislu da je ista u tužbi određena u iznosu od 10.000,00 kn (tuženik tomu nije prigovarao u smislu odredbe članka 40. stavak 3. ZPP) a kako se radi o djeljivoj obvezi (tuženici nisu solidarni dužnici jer solidarnost ne proizlazi niti iz zakonske niti ugovorne odredbe niti je narav obveze takva), to je tuženika pod 1. valjalo obvezati na naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora od 3.333,00 kn, što ukupno prema radnjama, koje je sud prvog stupnja pravilno odredio iznosi 10.446,80 kn.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP i članka 380. točka 2. i 3. ZPP.

 

U odnosu na žalbu protiv rješenja od 20. rujna 2016., prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio uz obrazloženje da je na ročištu održanom dana 20. rujna 2016. tuženik pod 1. ometao rad suda svojim upadicama za vrijeme sučevog diktiranja u zapisnik, obraćao se sucu povišenim tonom te uključio aparat za snimanje koji nije želio isključiti usprkos upozorenju da snimanje tijeka sudske rasprave nije dopušteno bez odobrenja predsjednika suda, da nakon što je sudac tuženika pod 1. upozorio da ometa rad suda i nakon što se nije pokorio naredbama suda za održavanje reda, sudac je istoga udaljio iz sudnice, a da je tuženik pod 1. prilikom izlaska iz sudnice uvrijedio suca riječima:" Vi ste korumpirani sudac!" koja tvrdnja da predstavlja iznošenje najuvredljivije kvalifikacije glede osobe suca.

 

Pritom se sud pozvao na odredbu članka 317. ZPP kojom je propisano da je dužnost suca da se u tijeku glavne rasprave brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda; dok je odredbom članka 318. stavak 1. ZPP propisano da ako osoba koja sudjeluje u postupku u podnesku ili na ročištu vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će ju opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 kn do 10.000,00 kn, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom, navodeći da nepoštovanje i najgrublje vrijeđanje kako raspravnog suca tako i same institucije suda opravdava izricanje novčane kazne u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Pravilna je odluka suda prvog stupnja. Dodatno obrazloženju pobijane odluke, navesti je da žalitelj i ne osporava da se ponašao na način kako je to opisano u pobijanoj odluci, a njegovo nezadovoljstvo ishodom postupka, nerazumijevanje procesnih (pa tako i glede pravovremenosti prigovaranja označenoj vrijednosti predmeta spora) i inih instituta ne opravdava opisano ponašanje posebice kada se ima u vidu načelo zabrane zlouporabe prava u postupku i obveza suda u održavanju procesnog reda. 

 

Odredba članka 10. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) propisuje da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, da to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, da ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost; a stavak 2. da kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

 

Izricanje novčane kazne tuženiku pod 1. predstavlja miješanje u njegovo pravo da zahtijeva slobodu govora ali to miješanje bilo je u skladu sa zakonom i to odredbama članka 317. i 318. ZPP, težilo je ostvarenju legitimnog cilja jer se na taj način postiglo osiguranje procesnog reda u sudnici. Isto je bilo i nužno u demokratskom društvu jer rad sudova, koji su nositelji sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj kao jedne od ravnopravnih čimbenika trodiobe vlasti i kao takvi doista jamci pravde, i treba i mora uživati povjerenje javnosti.

 

Sudovi nisu imuni na kritiku i kontrolu, stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, ali te primjedbe nikada ne smiju prijeći određene granice posebice ne na način da prelaze u uvredu. Stoga se sud treba štititi od neutemeljenih napada a napose kada se paušalno i olako iznose teze o korupciji. U odnosu na visinu odmjerene novčane kazne, ista je primjerena težini i načinu ponašanja tuženika pod 1.

 

Stoga je temeljem odredbe članka 380. točka 2 ZPP valjalo potvrditi pobijano rješenje.

 

Glede troškova drugostupanjskog postupka, isti je zahtjev odbijen jer je tuženik pod 1. uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbi a pozivom na odredbu članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) koji propis se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP.

 

U Splitu, 22. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu