1                             Poslovni broj: 22 Gž-1118/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1118/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane  Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Đ., iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćnici K. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika: 1. A. M. N., iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. Č., odvjetniku u P., i 2. A. H. G. d.d. P., OIB: ..., radi utvrđenja stvarne služnosti, i po protutužbi protutužiteljice A. M. N., iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. Č., odvjetniku u P., protiv protutuženice S. Đ., iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćnici K. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj 9 P-1170/16-52 od 28. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj 9 P-1170/16-52 od 28. veljače 2019.

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je ista tražila utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti puta i to služnosti staze i služnosti kolnika u korist svakidašnjeg vlasnika nekretnine upisane u Z.U. 288 K.O. M. obiteljske kuće i garaže: obiteljska stambena zgrada, garaža, dvorište, površine 572 m2,  kč.br. 1125/13 kao povlasnog dobra, u vlasništvu tužiteljice, preko poslužne nekretnine upisane u Z.U. 18864 K.O. M., oranice, površine 1942 m2, kč.br. 1126, u suvlasništvu tuženice pod 1. i tuženika pod 2. svakoga za 1/2 suvlasničkog dijela, kao teret svakidašnjeg vlasnika poslužne nekretnine, i to prema skici lica mjesta mjerničnog vještaka dipl. ing. geod. T. V. od 22. studenog 2017. koja čini sastavni dio izreke ove presude: od ulaza na nekretninu u suvlasništvu tuženika na skici lica mjesta označene točkama 1-2 u širini 4.50 m pa do pomoćne zgrade (garaže) označene točka 18-19 u širini 2,50 m i portuna na nekretnini u vlasništvu tužiteljice označenoga točka 13-14 u širini 3,10 m, i to u dužini 5,50 m koja je na skici lica mjesta označena točkama 2-4, u dužini 6,80 označenoj točkama 4-6, u dužini 4,00 m označenoj točkama 6-8, u dužini 4,70 m označenoj točkama 8/10, u dužini 42,90 m označenoj točkama 10-12, u dužini 2,20 m označenoj točkama 12-11, u dužini 7,50 m označenoj točkama 11-13 odnosno u dužini 8,00 m označenoj točkama 1-3, u dužini 7,70 m označenoj točkama 3-5, u dužini 4,30 m označeno točkama 5-7, u dužini od 5,20 m označenoj točkama 7-9, u dužini 27,00 m označenoj točkama 9-21, u dužini 2,50 m označenoj točkama 21-20, u dužini 9,80 m označenoj točkama 20-19, a što su tuženici dužni priznati (točka I. izreke).

 

U preostalom dijelu kojim je tužiteljica tražila da se tuženicima naloži trpljenje da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli upiše pravo služnosti temeljem ove presude te da se ovlasti tužiteljica temeljem ove presude upisati pravo služnosti u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, tužbeni zahtjev je odbijen (točka II. izreke).

 

Odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je protutužiteljica tražila utvrditi da ne postoji pravo stvarne služnosti puta i to služnost staze i kolnika preko kč.br. 1126 K.O. M. u korist kč.br. 1125/13 K.O. M., i to po dijelu kč.br. 1126 K.O. M. koji je u skici lica mjesta koja je sastavni dio ove presude označen crvenom bojom, a koji pripada tuženici pod 1. po Nagodbi o razvrgnuću suvlasništva nekretnine sklopljene u Puli dana 6. srpnja 2015. između A. d.d. P., A. h. d.o.o. P. i I. J. kao pravnog prednika tuženice pod 1. odnosno koji dio nekretnine je u skici lica mjesta od 22. kolovoza 2017. pod nazivom "dimenzije dijela puta po nagodbi" izrađene od stalnog sudskog vještaka T. V., označen, omeđen i odvojen linijom crvene boje pa da se naloži protutuženici, kao i svakom drugom vlasniku kč.br. 1125/13 K.O. M. da prestane sa uznemiravanjem tuženice pod 1. ostvarivanju njezinih vlasničkih prava na dijelu nekretnine označene kao kč.br. 1126 K.O. M., koji dio je individualiziran u točki I. izreke ove presude, na način da prestane prolaziti preko tog dijela nekretnine pješke, motornim vozilima ili na drugi način te da prestane sa poduzimanjem bilo kakvih drugih radnji na navedenom dijelu nekretnine, pogotovo da daje naloge drugim osobama da prolaze po tom dijelu kč.br. 1126 K.O. M., te da joj se zabrani da ubuduće na taj ili drugi način uznemirava pravo vlasništva tuženice pod 1. na tom dijelu nekretnine, odmah po pravomoćnosti ove presude (točka III. izreke).

 

Prihvaćen je eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev protutužiteljice te je ukinuto izvanknjižno pravo stvarne služnosti puta i to služnost staze i kolnika u korist kč.br. 1125/13 K.O. M., na teret kč.br. 1126 K.O. M., dužine cca 50 m, širine cca 2 m, po dijelu kč.br. 1126 K.O. M. koji je u skici lica mjesta koja je sastavni dio ove presude označen crvenom bojom, a koji pripada tuženici pod 1. po Nagodbi o razvrgnuću suvlasništva nekretnine sklopljene u Puli dana 6. srpnja 2015. između A. d.d. P., A. h. d.o.o. P. i I. J. kao pravnog prednika tuženice pod 1. odnosno koji dio nekretnine je u skici lica mjesta od 22. kolovoza 2017. pod nazivom "dimenzije dijela puta po nagodbi" izrađene od stalnog sudskog vještaka T. V., označen, omeđen i odvojen linijom crvene boje; nadalje, obvezana je protutuženica, kao i svaki drugi vlasnik kč.br. 1125/13 K.O. M. da prestane sa uznemiravanjem tuženice pod 1. u ostvarivanju njezinih vlasničkih prava na dijelu nekretnine označene kao kč.br. 1126 K.O. M., koji dio je individualiziran u točki I. izreke ove presude, na način da prestane prolaziti preko tog dijela nekretnine pješke, motornim vozilima ili na drugi način te da prestane sa poduzimanjem bilo kakvih drugih radnji na navedenom dijelu nekretnine, pogotovo da daje naloge drugim  osobama da prolaze po tom dijelu kč.br. 1126 K.O. M., te joj se zabranjuje da ubuduće na taj ili drugi način  uznemirava pravo vlasništva tuženice pod 1. na tom dijelu nekretnine, odmah po pravomoćnosti ove presude (točka IV. izreke).

 

Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka V. izreke).

 

Protiv točke II., IV. i V. izreke presude žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica - protutuženica (dalje: tužiteljica) zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Tuženica pod 1. - protutužiteljica (dalje: tuženica pod 1.) podnosi žalbu protiv točke I. III. i V. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Tuženik pod 2. podnosi žalbu protiv točke I. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine.

 

U odgovoru na žalbe tuženica pod 1. osporava navode žalbi tužiteljice i tuženika pod 2. i predlaže iste odbiti; dok tuženik pod 2. u svom odgovoru na žalbe osporava navode žalbi tužiteljice i tuženika pod 1. i predlaže iste odbiti.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava služnosti u korist povlasne nekretnine označene kao kč.br. 1125/13 Z.U. 288 K.O. M. vlasništvo tužiteljice, na teret poslužne nekretnine označene kao kč.br. 1126 Z.U. 18864 K.O. M. vlasništvo tuženika za po 1/2 dijela, kako je to opisano u skici lica mjesta od 22. kolovoza 2017., te trpljenje uknjižbe i ovlaštenje na uknjižbu tog prava, a temeljem dosjelosti.

 

Nadalje, predmet spora je i glavni protutužbeni zahtjev tuženice pod 1. za utvrđenje da ne postoji pravo stvarne služnosti puta i to služnosti staze i kolnika na teret poslužne nekretnine označene kao kč.br. 1126 Z.U. 18864 K.O. M. u korist povlasne nekretnine označene kao kč.br. 1125/13 Z.U. 288 K.O. M., i to po dijelu kč.br. 1126 K.O. M. kako je to opisano u skici lica mjesta od 22. kolovoza 2017., koji istoj pripada po Nagodbi o razvrgnuću suvlasništva nekretnine sklopljene 6. srpnja 2015. između A. d.d. P., A. h. d.o.o. P. i I. J., kao i zahtjev za prestanak i zabranu uznemiravanja.

 

Tuženica pod 1. postavila je i podredni protutužbeni zahtjev za ukidanje izvanknjižnog prava stvarne služnosti puta i to služnosti staze i kolnika na teret poslužne nekretnine označene kao kč.br. 1126 Z.U. 18864 K.O. M. u korist povlasne nekretnine označene kao kč.br. 1125/13 Z.U. 288 K.O. M., i to po dijelu kč.br. 1126 K.O. M. kako je to opisano u skici lica mjesta od 22. kolovoza 2017., koji istoj pripada po Nagodbi o razvrgnuću suvlasništva nekretnine sklopljene 6. srpnja 2015. između A. d.d. P., A. h. d.o.o. P. i I. J., kao i zahtjev za prestanak i zabranu uznemiravanja.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, odbio je glavni a prihvatio podredni protutužbeni zahtjev, sve uz obrazloženje da je tužiteljica služnost stekla dosjelošću ali da su se stekli uvjeti za njeno ukidanje obzirom da ima drugi pristup svojoj nekretnini.

 

Pritom se taj sud pozvao na odredbu članka 175, 177., 229., 233. i 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su najprije roditelji tužiteljice, a potom i tužiteljica, od 1967. godine do svoje nekretnine označene kao kč. 1125/13 dolazili preko poslužne nekretnine označene kao kč.br. 1126 K.O. M. i to pješice i osobnim automobilom i da je otac tužiteljice izgradio 1996. godine i garažu sa izlazom na taj put, a sve do 2015. godine da ih u tome nitko nije ometao; da su taj put koristile i druge obitelji;

 

- da se radilo o putu da proizlazi iz snimke G. kao i iz nalaza i mišljenja vještaka K. H. iz predmeta tog suda broj Psp-126/15, te iskaza svjedoka I. M., D. M., M. G., S. Đ., B. Š., J. J., V. Š., J. Č. i O. M., kao i samih parničnih stranaka;

 

- da je otac tužiteljice automobil znao parkirati u garaži ali najčešće na poslužnoj nekretnini uz ogradni zid povlasne nekretnine.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja zaključio da kako se savjesnost pretpostavlja, a kako tuženik pod 2. nije dokazao da je tužiteljica posjed prava stvarne služnosti vršila vi, clam ili precario; to da su tužiteljica i njeni prednici smatrali da imaju pravo stvarne služnosti prolaza i provoza i stoga da je temeljem odredbe članka 229. i članka 233. ZV valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u tom dijelu što je posljedično dovelo do odbijanja glavnog protutužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da takvo pravo ne postoji.

 

Nadalje se navodi da se tuženica pod 1. neosnovano poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige prilikom stjecanja prava suvlasništva na poslužnoj nekretnini, jer da je i njoj i njenom pravnom predniku (ocu - darovatelju), koji i sami žive u neposrednoj blizini, bilo poznato da tužiteljica ali i ostali vlasnici, prolaze i provoze poslužnom nekretninom što su postavljanjem rampe 2015. godine zapriječili pa da im nije bilo poznato niti im je moglo ostati nepoznato da, iako neupisano, pravo služnosti postoji.

 

No, kako je u međuvremenu izgrađena asfaltna prometnica s druge strane povlasne nekretnine, sud smatra da je predmetna služnost izgubila razumnu svrhu, jer prema odredbi članka 242. ZV vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana.

 

Prema odredbi članka 175. ZV svaka služnost mora imati razumnu svrhu, a prema odredbi članka 177. ZV ovlaštenik prava služnosti mora svoje ovlasti izvršavati, ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti te pritom postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar.

 

Prvostupanjski sud smatra da tužiteljica i njeni prednici nisu postupali na propisani način u dijelu gdje su poslužnu nekretninu koristili za parkiranje, a da je upravo to ključni razlog zbog kojeg tužiteljica za dolazak do svoje nekretnine ne želi koristiti asfaltiranu cestu koja se nalazi s druge strane njene nekretnine iako ima na tom dijelu i portun i ukošeni ivičnjak, dakle ima prilagođen pristup sa javne prometne površine do svoje nekretnine.

 

Da je postojeća služnost izgubila razumnu svrhu od kada je izgrađena prometnica 2001. godine a kojom je omogućen pristup do nekretnine tužiteljice, proizlazi iz fotografija i skice lica mjesta kao priloga nalazu i mišljenju vještaka te rezultata očevida.

 

Prilikom očevida da je utvrđeno da prostorija za koju tužiteljica tvrdi da predstavlja garažu i do koje je jedino moguće doći poslužnom nekretninom ne predstavlja garažu već predstavlja dijelom stambeni dio a dijelom skladišni prostor a što su potvrdili i svjedoci i sama tužiteljica. Obzirom da se svaka služnost mora vršiti obzirno, te da može postojati samo do trenutka do kada ima razumnu svrhu a okolnost što tužiteljica nema gdje parkirati (jer nije prilagodila svoju nekretninu potrebama parkiranja) istoj da ne daje pravo da parkira na poslužnoj nekretnini jer pravo služnosti provoza i prolaza ne uključuje pravo parkiranja odnosno ostavljanje vozila, pa je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev a zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je ista tražila uknjižbu prava služnosti.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo te se radi zaista nepotrebnog ponavljanja u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke.

 

Naime, odredbom članka 228. ZV propisano je da će se neposredno na temelju zakona pravo služnosti osnovat kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon, da tko stekne pravo služnosti nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Prema članku 229. st. 1. ZV stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio; da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

 

U odnosu na žalbene navode tuženice pod 1. i tuženika pod 2. dodatno prednjem je za istaći da se poštenje posjeda prema odredbi članka 18. stavak 2. ZV predmnjeva pa suprotno treba dokazati (sudska praksa na koju se poziva tuženik pod 2. nije relevantna jer se radi o drugačijem činjeničnom osnovu; naime, ovdje ne proizlazi već iz navoda tužiteljice da je njen posjed nepošten); dok okolnost da je tužiteljica dugogodišnja zaposlenica tuženika pod 2. ne utječe na njeno poštenje jer se tuženik pod 2. nije protivio izvršavanju sadržaja prava služnosti od strane tužiteljice ni njenih prednika a isti i ne tvrdi da je to dopuštao do opoziva. Tuženici također nisu dokazali da bi tužiteljica i njen prednik izvršavali sadržaj prava stvarne služnosti zlouporabom povjerenja vlasnika poslužne nekretnine, silom, potajno ili do opoziva.

 

Svakako, otac tužiteljice nije bio zaposlenik tuženika pod 2. pa se na njega koji je ustvari stekao pravo stvarne služnosti izvršavajući sadržaj iste od 1967. godine ne odnosi osporavanje poštenja posjeda, a tužiteljica je isto nastavila stjecanjem vlasništva povlasne nekretnine temeljem darovanja od oca.

 

Nadalje, prema odredbi članka 160. stavak 2. ZV, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

 

Obzirom da je ZV stupio na snagu 1. siječnja 1997., a obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. rujna 2016., to proizlazi da je proteklo više od 19 godina a kako je prema odredbi članka 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91; dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1980. također bilo moguće stjecanje prava stvarne služnosti ali pod manje otegotnim uvjetima odnosno bilo je dovoljno da je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio što znači da se za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću nije tada tražio savjestan i zakonit posjed, već samo faktično ostvarivanje služnosti kroz propisano vrijeme od dvadeset godina kojem se vlasnik poslužnog dobra nije protivio (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-11/2017 od 9. listopada 2018.); to proizlazi da je računajući i posjed tužiteljice i njenog prednika, pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica stekla pravo služnosti temeljem dosjelosti.

 

Za istaći je u odnosu na žalbene navode tužiteljice i tuženika pod 2. da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nema proturječja u razlozima presude i ti navodi su paušalni.

 

Nadalje, u odnosu na žalbu tužiteljice, za navesti je da je sud prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev pravilno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 242. ZV kojom je propisana mogućnost ukinuća prava služnosti ako ono izgubi razumnu svrhu što je u ovoj pravnoj stvari dokazano te se u tom dijelu radi zaista nepotrebnog ponavljanja kako glede namjene garaže, glede mogućnosti pristupa asfaltiranim putem i načina prilagodbe povlasne nekretnine tome, u cijelosti upućuje na gore iznijete razloge prvostupanjske presude.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i o tome dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP.

 

Slijedom navedenog, žalbe stranaka valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Glede troškova drugostupanjskog postupka, isti su odbijeni jer stranke nisu uspjele u svojim žalbama dok sastavi odgovora na žalbe predstavljaju radnje koje nisu bile nužne za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari jer se ponavljaju navodi koji su izneseni tijekom postupka i u žalbama, a sve temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

 

U Splitu 22. travnja 2020.