- 1 -              Rev 3951/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3951/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S. A., K., ..., K., R. A. zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz Z., I. L., protiv tuženika H. d.d., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku I. T., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2736/2019-2 od 21. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2575/2011 od 6. ožujka 2019., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2736/2019-2 od 21. svibnja 2019., odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja i dopunu odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2575/2011 od 6. ožujka 2019., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku platiti tužitelju ili društvu K. I. H.-und B. m.b.H., ..., K., iznos od 1.316.874,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedenoj u toj presudi, sve u roku od 8 dana, a tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.978.326,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezivanje tuženika da mu nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškove revizijskog postupka, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode tužitelja i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 1.316.874,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje potraživanje proistječe iz ugovora o robnom kreditu za kupnju repromaterijala i financiranje proizvodnje za tuženika sklopljenog 4. lipnja 1998. između K. G.m.b.H. K. kao kreditora i T. d.d. kao korisnika kredita i jamstva tuženika za treću osobu (T. d.d.) po navedenom kreditu.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 4. lipnja 1998., između K. G.m.b.H. K., kao kreditora i T. d.d., kao korisnika kredita, zaključen ugovor o robnom kreditu za  kupnju repromaterijala i financiranje proizvodnje za H. d.d. (daljnje ugovor o kreditu) kojim je K. odobrio T. d.d. robni kredit za kupnju repromaterijala i financiranje proizvodnje u iznosu od 2.100.000,00 DEM, na rok otplate 5 godina, s kamatom od 12% godišnje koje se otplaćuju zajedno s glavnicom u 10 jednakih polugodišnjih obroka od kojih prvi dospijeva na naplatu 13. ožujka 1999., a posljednji 31.srpnja 2003., svaki u iznosu od 285.322,71 DEM,

 

- da se K. obvezao isporučiti T. d.d. robu koju je T. d.d. dalje trebala isporučiti tuženiku,

 

- da je 4. rujna 1998., zaključen i Aneks ugovora o kreditu, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, a njim je reguliran plan  otplate kredita na način da je utvrđeno da pojedini anuiteti iznose 285.322,71 DEM te ukupna svota odobrenog kredita iznosi 2.853.227,71 DEM,

 

- da je tuženik 8. rujna 1998., u svrhu vraćanja kredita dao pisanu izjavu o jamstvu u korist tvrtke K. za povrat robnog kredita odobrenog korisniku, tvrtki T. d. d. (sada u stečaju) samo za isporuku  robe koja je trebala biti isporučena tuženiku kao krajnjem korisniku, za slučaj da korisnik kredita ne podmiri svoje obveze iz kredita, s tim da je jamstvo vremenski ograničeno do 31. kolovoza 2003., te je u izjavi o jamstvu navedeno da se u slučaju spora primjenjuje austrijsko pravo,

 

- da je kreditor 1. listopada 1998. tužitelju, po njegovoj tvrdnji,  ustupio potraživanje iz ugovora o kreditu,

 

- da korisnik kredita nije podmirio potraživanje kreditoru te je cesionar pokrenuo postupak radi naplate navedenog potraživanja pred Zemaljskim sudom u K. koji se oglasio nadležnim, te je odbio tužbu, a Vrhovni zemaljski sud u G. je odbio žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda, jer K. G.m.b.H prije donošenja odluke nije dokazao da je dogovor o sudskoj nadležnosti austrijskog suda (u izjavi i jamstvu) potpisao punomoćnik društva na temelju valjane punomoći potpisane od osobe tuženika ovlaštene za zastupanje tuženika,

 

- da izjava tuženika o jamstvu nije bila apstraktnog karaktera jer je njom tuženik jamčio samo za robu koja će biti isporučena tuženiku,

 

- da je K. ispostavio račune T. d.d. za određenu robu, ali da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se računi koje je dostavio u spis odnose upravo na robu za tuženika (iz računa i dopisa stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad T. d.d. utvrđeno je da se radi o robama i uslugama za druge kupce - MUP),

 

- da je otplatu prvog anuiteta iz kredita dužnik izvršio 6.7.1999. društvu K. kao starom vjerovniku, a ne tužitelju kao novom vjerovniku, dakle suprotno navodnoj notifikaciji,

 

- da je glavni dužnik, u stečajnom postupku nad glavnim dužnikom, prihvatio prijavu stečajnog vjerovnika, društva K. od 17.04.2000., a ne tužitelja kao novog vjerovnika koji je navodnu notifikaciju izvršio 7.10.1998.,

 

- da je glavni dužnik stečajnom vjerovniku, a ne tužitelju kao novom vjerovniku po završnoj diobi stečajne mase, oglašenoj 27.12.2007., isplatio iznos od 669.766,44 kn.

 

Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi utvrđuju osnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja cijeneći da notifikacija cesije nije proizvela pravni učinak s obzirom da tužitelj prilikom podnošenja tužbe, 2003., a niti tijekom postupka nije dostavio original ugovora o cesiji, a nije dostavio ni knjigovodstvenu karticu niti druge knjigovodstvene isprave na traženje vještaka iz kojih bi bilo vidljivo je li, i ako je, kada je tužitelj u svojim poslovnim knjigama proveo ugovor o cesiji i izjavu o jamstvu, te što je u stečajnom postupku nad društvom T. d.d. tvrtka K. i nakon potpisivanja navodnog ugovora o cesiji nastupila kao stečajni vjerovnik, što je u izravnoj suprotnosti s navodnom notifikacijom ugovora o cesiji, i što je upravo društvu K. po završnoj diobi sredstava iz stečajne mase isplaćen iznos od 669.766,44 kn.

 

Cijeneći da izjava tuženika izjava o jamstvu nije bila apstraktnog karaktera jer je njom tuženik jamčio samo za robu koja će biti isporučena tuženiku, nižestupanjski sudovi su primjenom pravila o teretu dokazivanja  iz čl. 221.a ZPP-a u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a zaključili da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je prednik tužitelja K. izvršio svoju obvezu prema ugovoru o robnom kreditu, zbog čega nije postojala pravna osnova za aktiviranje navedenog jamstva, tim više što se ono nije odnosilo na gotovinsku isplatu već na predmetni ugovor o robnom kreditu za kupnju repromaterijala i financiranje proizvodnje tuženika.

U odnosu na tvrdnje tužitelja, da drugostupanjski sud nije pojasnio koji dio točke II. izreke prvostupanjske presude je potvrdio a koji nije, zbog čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa da je time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ističe se da je iz obrazloženja drugostupanjske odluke vidljivo da je o troškovima postupka odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je očito da se radilo o pogrešci u pisanju, a ne o navedenoj bitnoj povredi postupka.

 

Tužitelj se u reviziji, ponovo neosnovano poziva na  bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno navodeći da u toj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama jer drugostupanjski smatra kako nije dokazano postojanje cesije samo iz razloga što nije dostavljen izvornik toga ugovora. To iz razloga jer nižestupanjski sudovi o činjenici postojanja ugovora o cesiji nisu zaključili samo na temelju neprilaganja izvornika toga ugovora nego i iz drugih provedenih dokaza,  provedenog i financijsko knjigovodstvenog vještačenja i izvršenog uvida u ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju, pa je ocjenom svih provedenih dokaza i prvostupanjski i drugostupanjski sud došao do zaključka da nije dokazano postojanje navedenog ugovora o cesiji.

 

Inzistirajući u reviziji na odlučnom značaju izjave K. o pravovaljanosti ugovora o cesiji, dopisu K. T. d.d. o ustupu potraživanja i dr., u pravcu dokazivanja postojanja ugovora o ustupu, tuženik osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava, i zaključke nižestupanjskih sudova, međutim, s obzirom na sadržaj i pravnu snagu ostalih provedenih dokaza (financijsko knjigovodstvenog vještačenja), i činjenice da je otplatu prvog anuiteta iz kredita dužnik izvršio 6. srpnja 1999. društvu K. kao starom vjerovniku, a ne tužitelju kao novom vjerovniku (što bi bilo logično ako je došlo do cesije), dakle suprotno navodnoj notifikaciji, činjenice da je glavni dužnik, u stečajnom postupku nad glavnim dužnikom, prihvatio prijavu stečajnog vjerovnika, društva K. od 17. travnja 2000., a ne tužitelja kao novog vjerovnika koji je navodnu notifikaciju izvršio 7. listopada 1998., činjenicu da je glavni dužnik stečajnom vjerovniku, a ne tužitelju kao novom vjerovniku po završnoj diobi stečajne mase, oglašenoj 27. prosinca 2007., isplatio iznos od 669.766,44 kn, izneseni zaključci nižestupanjskih sudova nisu dovedeni u pitanje, a prigovori u navedenom pravcu u biti se svode na osporavanje, po nižestupanjskim sudovima, utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a), te na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, a koja ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, ovome sudu je prihvatljiva. Osim toga za navedenu izjavu, prema utvrđenjima sudova, nije dokazano da ju je potpisala ovlaštena osoba K., a uz to se u njoj se navodi da original ugovora nije moguće dostaviti jer je "potreban za arhivu K.", što samo po sebi nije razlog za nedostavljanje izvornika toga ugovora, ako zaista postoji. Sve te okolnosti je, nasuprot tvrdnji revidenta pravilno cijenio i drugostupanjski i prvostupanjski sud.

 

Tvrdnje revidenta da ugovor o cesiji nije mogao priložiti iz razloga što ga je koristio u drugim postupcima su neprihvatljive i nelogične, a osim toga su prvi put iznesene u reviziji (čl. 387. ZPP-a), tim više što ne navodi u kojim to postupcima i pred kojim sudom.

 

Jednako tako njegove tvrdnje da se sa K. dogovorio da će K. podnijeti prijavu tražbine u stečaju nad T., neovisno o već sklopljenom ugovoru o cesiji, nisu osnovane, jer je nelogično da bi, ako je to tako, K. nakon navodnog sklapanja ugovora o cesiji primio otplatu prve rate kredita, te primio i konačno namirenje u stečajnom postupku, pri čemu ni po ovome sudu tužitelj nije dokazao postojanje takve odredbe u ugovoru (ni samog ugovora) o cesiji sa K.. Stoga se pobijana presuda i u tom dijelu može ispitati, te ni time nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

S obzirom na izneseno ni po ovome sudu nije bilo nužno provoditi dokaz saslušanjem svjedoka F. W. (koji je po navodima revidenta u ime K. sklopio ugovor o cesiji), na čemu revident inzistira, na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o cesiji jer je činjenica nepostojanja tog ugovora nedvojbeno utvrđena provedenim dokazima.

 

Tužitelj se u reviziji poziva na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 191. ZPP-a, te tvrdi da je 22. siječnja 2018. postavio konačni zahtjev u kojem je tražio da se naloži tuženiku da njemu (prvotni zahtjev), a sada njemu ili društvu K. plati utuženi iznos, u kom smislu je društvo K. i zatražilo miješanje u ovom postupku, ali da o miješanju K. u postupku nije odlučeno, te da je trebalo prihvatiti zahtjev društva K., ako već nije prihvaćena tvrdnja o cesiji tražbine na tužitelja, zbog čega obrazloženje drugostupanjske presude u tom dijelu proturiječi izreci, a osim toga da nema ni razloga zašto je odbijen i taj dio zahtjeva.

 

Tvrdnje revidenta vezane za miješanje društva K. nisu osnovane jer je drugostupanjski sud dao valjano obrazloženje takvih prigovora upućujući na sadržaj odredbe čl. 207. i čl. 208. ZPP-a, dok se glede tvrdnje tužitelja vezano za navode da je trebalo prihvatiti zahtjev društva K., ako već nije prihvaćena tužiteljeva tvrdnja o cesiji tražbine na njega ističe da s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje cesije, odnosno da ima pravo na predmetnu tražbinu, time ujedno nije dokazao ni da je imao pravo raspolagati tom tražbinom davanjem naloga da se umjesto njemu ona isplati drugoj osobi, konkretno društvu K., i upravo iz tih razloga nižestupanjski sudovi nisu imali potrebe to posebno obrazlagati, te se iz tih razloga neosnovano tužitelj poziva na citirane bitne povrede postupka.

 

Daljnjim navodima revident tvrdi da vještak nije ispunio zadatak vještačenja time što je utvrdio da tužitelj nije dostavio analitičku konto karticu i knjigovodstvenu ispravu na temelju koje bi vještak mogao obaviti vještačenje, ističući da je to učinio i za sebe i za društvo K., ali da vještak nije upoznat u kojem se obliku navedeni dokumenti vode u inozemstvu i što znače pojedine zabilježbe u pojedinim karticama. Ističe da je knjigovodstvena isprava ugovor o cesiji, čiji izvornik nije mogao dostaviti, ali da vještak nije pregledao mišljenje revizorske kuće K. C. d.o.o., koja je potvrdila postojanje cesije i to upravo na temelju dokumentacije dostavljene u spis predmeta.

 

Neosnovano revident iznesenim navodima ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i, sadržajno, na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 8. ZPP-a jer je u nižestupanjskim presudama objašnjeno da je navedeno mišljenje revizorske kuće K. nalaz koji je tužitelj privatno pribavio i da nema značenje i dokaznu snagu nalaza i mišljenja vještaka pribavljenog po nalogu suda, a osim toga prvostupanjski sud je ocijenio navedeni nalaz, a drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio ocjenu provedenih dokaza po tom sudu, te je u odnosu na iznesene tvrdnje iz tog privatnog nalaza pojašnjeno da su "knjigovodstvene isprave pisani dokaz o nastanku poslovne promjene koje se evidentiraju na analitičkim karticama na dan i vrijeme izdavanja knjigovodstvene isprave, a da tužitelj nije dostavio analitičku knjigovodstvenu karticu, konto potraživanje po ugovoru o cesiji, kao ni knjigovodstvene isprave kojom su evidentirane poslovne promjene na navedenoj kartici. Određene zabilježbe tužitelja po pojedinim karticama vještaku ništa ne znače bez knjigovodstvenih isprava i konkretne analitičke kartice, ...već su to samo konstatirali kao opasku".

 

Tužitelj osporava i utvrđenja sudova prema kojima nije bilo pretpostavki za aktiviranje jamstva iz razloga što roba iz kredita nije isporučena, te se u tom pravcu poziva na iskaze saslušanih svjedoka (I. Lj., P. G. i P. S.) koji su, kako navodi, iskazivali suprotno, te osporava utvrđenja sudova prema kojima se nije radilo o apstraktnom jamstvu. Smatra da je i takvim postupanjem počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ni ta tvrdnja tužitelja nije osnovana jer su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili sadržaj izjave tuženika o jamstvu jer, tumačeći navedenu izjavu onako kako ona glasi i cijeneći pravu volju stranaka, ni po ocjeni ovoga suda navedena izjava o jamstvu nije bila apstraktnog karaktera jer je njom tuženik jamčio samo i isključivo za robu koja će biti isporučena tuženiku, odnosno za obveze iz ugovora o robnom kreditu za kupnju repromaterijala i financiranje proizvodnje tuženika, a ne za neku apstraktnu ili gotovinsku isplatu. Ukoliko bi se radilo o apstraktnom jamstvu onda se ne bi u njemu spominjao ugovor o robnom kreditu niti bi se spominjala isporuka konkretne robe. Iznoseći navedene tvrdnje tužitelj selektivno iznosi dijelove iskaza navedenih svjedoka i izvodi zaključak u pravcu svojih tvrdnji, koji je i po ovome sudu pogrešan, a osim toga na predmetno jamstvo tužitelj se mogao pozvati jedino da je dokazao, što nije, da mu je ustupljena predmetna tražbina.

 

Glede tvrdnji tužitelja da je tuženiku isporučena sva roba iz ugovora o kreditu ističe se da ta činjenica nije odlučna kada je utvrđeno da tužitelju nije ustupljena predmetna tražbina i kada on nije legitimiran za potraživanje predmetne tražbine, a osima toga iz provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se računi koje je dostavio u spis odnose upravo na robu za tuženika (iz računa i dopisa stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad T. d.d. utvrđeno je da se radi i o robama i uslugama za druge kupce - MUP).

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju dopunu revizije tužitelja i pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije tužitelja, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer su ti troškovi ocijenjeni nepotrebnim.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.