- 1 -              Rev-x 264/2018-2

Broj: Rev-x 264/2018-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S., kojeg zastupa punomoćnik B. D., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2049/17 od 21. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4839/16 od 6. lipnja 2017., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2049/17 od 21. rujna 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4839/16 od 6. lipnja 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 273.598,88 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2013. do isplate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanog za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika, preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu novčanih davanja koja je isplatio svojoj osiguranici na ime invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, a s obzirom da je ta osiguranica, radnica tuženika, pretrpila ozljede na radu za koju je odgovoran tuženik.

Drugostupanjski sud potvrdio je odluku prvostupanjskog suda kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, obrazlažući da prema čl. 211. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 26/83, 5/86, 42/87, 54/89, 57/89, 40/90, 90/91, 26/93, 96/93, 44/94, 59/96 - dalje: ZMIO) tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu nanesene štete od organizacije ili poslodavca, ako su invalidno, tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika, nastali zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili što nisu izvršene druge mjere za zaštitu građana, a visinu na temelju odredbe čl. 213. st. 2. ZMIO prema kojoj odredbi naknada same štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove i pune svote davanja koje se isplaćuje iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i to, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu, novčanu naknadu za tjelesno oštećenje i doplatak za pomoć i njegu, zajedno s doprinosima koji se isplaćuju na ta novčana davanja.

Nadalje, drugostupanjski sud obrazlaže da tužitelju priznaje pravo na naknadu štete neovisno o trenutku u kojem bi korisnik mirovine stekao pravo na punu starosnu mirovinu, a na temelju odredbe čl. 213. st. 4. ZMIO. Ujedno otklanja prigovor zastare potraživanja i ocjenjuje da naknada štete nastala isplatama invalidske mirovine se ne može smatrati povremenim potraživanjem.

Tuženik u podnesenoj reviziji osnovano osporava stajalište nižestupanjskih sudova da se s obzirom na navršene godine života, jednom priznata invalidska mirovina ne pretvara u starosnu mirovinu, već se isplaćuje kao invalidska mirovina.

Naime, polazeći od činjenice da bi osiguranica tužitelja D. K., rođ. ..., da nije bila ozlijeđena mogla raditi i ostvarivati plaću do najduže 65 godina života, kada bi sukladno odredbi čl. 30. tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 26/83, 5/86, 42/87, 54/89, 57/89, 40/90, 90/91, 26/93, 96/93, 44/94, 59/96 - dalje: ZMIO) stekla pravo na starosnu mirovinu da bi joj radni odnos prestao, jasno je da opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina, predstavlja razliku između visine invalidske mirovine i visine starosne mirovine (tako i ovaj sud u Rev-x 177/2018-2 od 19. prosinca 2018.)

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno (ne samo uz uvjet starosti, već i uvjet staža potrebnog za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, razlike između visine invalidske mirovine i visine starosne mirovine nakon što je osiguranica tužitelja navršila 65 godina života) valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

Zagreb, 22. travnja 2020.

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.