- 1 -              Rev 1921/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1921/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. Č. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici D. M. P., odvjetnici iz O. društva P. i partneri iz Z., protiv prvotuženika HP - H. p. d.d. iz Z., OIB: ... i drugotuženika R. J. iz Z., OIB: ..., zastupanih po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-117/2016-2 od 7. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-502/09-53 od 21. siječnja 2016., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Revizija tužiteljice odbacuje se, kao nedopuštena.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za  naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se nalaži tuženicima da tužiteljici solidarno plate iznos od 9.232,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, te iznos od 75.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.02.2009. do isplate, kao i troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve po stopi preciznije navedenoj u toj presudi.

 

U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna, u roku od 8 dana.

 

U točki III. izreke naloženo je tužiteljici drugotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom je:

 

- preinačena navedena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 19.232,55 kn, na način da je nalaženo da tužiteljici solidarno isplatiti iznos od 9.232,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, te da tužiteljici solidarno na ime naknade neimovinske štete isplate iznos od 10.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi preciznije navedenoj u toj presudi,

 

- preinačena u odluci o troškovima postupka, na način da je nalaženo tužiteljici da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.187,28 kn, a da drugotuženiku u iznosu od 2.187,28 kn, sve u roku od 8 dana, te

 

- potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 65.000,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, a tuženicima je odbijen  zahtjev za naknadom zatraženih troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, i obvezivanjem tuženika da joj plati troškove postupka, uključujući i troškove revizijskog postupka.

 

Protiv navedene presude reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, tvrdeći da je pobijana presuda donesena uz primjenu čl. 373.a ZPP-a, podnijeli su i tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ovom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda i obvezati tužiteljicu da im plati troškove postupka u cijelosti.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, a tuženici u odgovoru na reviziju tužiteljice osporavaju navode tužiteljičine revizije i predlaže istu odbaciti, a njima nadoknaditi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je nedopuštena, a revizija tuženika je neosnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog uznemiravanja tj. mobbinga za koju tužiteljica tvrdi da je kao radnica kod prvotuženika H. p. (u daljnjem tekstu: prvotuženik) pretrpjela zbog ponašanja drugotuženika R. J. (u daljnjem tekstu: drugotuženik), predsjednika uprave prvotuženika.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

 

Umjesto da na navedeni način koncipira reviziju tužiteljica u reviziji polemizira sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pojmom mobbinga i uznemiravanja, navodi da ne postoje orijentacijski kriteriji glede naknade štete zbog povrede prava osobnosti, te smatra da uslijed različite prakse, koju dijelom citira, traži da ovaj sud o tome zauzme pravno shvaćanje o mjerilima za dosuđivanje naknade za navedenu štetu.

 

Prema navedenom, tužiteljica u reviziji nije određeno naznačila ni jedno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje, a revizijski sud prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, a nije dužan ni istraživati kriju li se takva pitanja moguće u iznesenim navodima revidenata u pogledu pogrešne primjene materijalnog ili postupovnog prava, budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovne revizije, dok bi se sud doveo u situaciju da formulira pitanja koja moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenata.

 

Osim toga, sve kada bi se prihvatilo da je pitanje pravilno postavljeno radi se o pitanju činjenične naravi jer naknada u svakom slučaju ovisi o okolnostima svakog slučaja, pa takvo pitanje ne bi bilo važno za pravilnost primjene materijalnog prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

S obzirom da u konkretnom slučaju, u dijelu na koji se odnosi revizija tužiteljice, protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a jer ne udovoljava pretpostavkama iz citirane odredbe, a podnesena revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju prema odr. čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a.

 

U odnosu na reviziju tuženika:

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu se revidenti sadržajno pozivaju, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom, te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, pa i o primjeni čl. 7. ZR-u na ovaj slučaj.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika od 2000., a da trenutno radi na radnom mjestu voditelja odjela u Direkciji pošta, te da je pored poslova svoga radnog mjesta od srpnja 2006. obnašala funkciju člana Revizijskog odbora tuženika na koje je imenovana odlukom Nadzornog odbora,

 

- da je zajedno sa jednim radnikom (K.) sastavila Izvješće o obavljenoj analizi iskazanog poslovnog rezultata H. p. za 2006.,

 

- da je do 20. lipnja 2008. predsjednik uprave prvotuženika bio D. D., a od 21. lipnja 2008. do 25. travnja 2012. drugotuženik R. J.,

 

- da D. D. dok je bio predsjednik uprave prvotuženika nije dobio nikakvo izvješće ili drugu obavijest od strane tužiteljice ili revizijskog odbora čiji je ona bila član,

 

- da izvješće o utvrđenim gubicima u poslovanju prvotuženika nije dostavljeno upravi prvotuženika prije 20. lipnja 2008.,

 

- da je drugotuženik nakon što je postao predsjednik uprave tužiteljici odredio supotpisnika, te je umjesto tužiteljice odredio drugu osobu kao potpisnika kartona,

 

- da je dopisom od 2. listopada 2008. drugotuženik obavijestio tužiteljicu i još neke zaposlenike da je uprava prvotuženika ocijenila da se nju i određeni broj radnika s lokacije ..., Z. izmješta na drugu poslovnu lokaciju prvotuženika, ..., Z., i to počevši sa ponedjeljkom 6. listopada 2008.,

 

- da je i bivši predsjednik uprave preseljen na rad na lokaciju u ...,

 

- da uvjeti rada na lokaciji u ... ulici nisu bili primjereni,

 

- da je tužiteljica bila na bolovanju u razdoblju od 12. lipnja 2008. do 20. lipnja 2008., te u razdoblju od 3. listopada 2008. do 31. siječnja 2009.,

 

- da tužiteljica svoje tvrdnje o mobbingu (uznemiravanju) temelji na činjenicama da ju je drugotuženik ponižavao vičući na nju, govoreći joj ružne riječi, da joj je dao supotpisnika, da ju je maknuo s potpisnih kartona, te konačno da ju je potpuno degradirao kada ju je, zajedno sa još nekolicinom nepodobnih radnika, preselio na neprimjerenu lokaciju u ... ulici.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski sud je ocijenio da u postupanju drugotuženika, time što je odredio preseljenje tužiteljice, zajedno sa još nekoliko radnika, na drugu lokaciju, što je tužiteljici postavio dva supotpisnika, te kada ju je maknuo s potpisnih kartona, nema obilježja mobbinga, jer je poslodavac sukladno čl. 7. ZR-a, ovlašten odlučiti o mjestu rada svojih radnika pa je tako i o promjeni mjesta rada, kao što ima pravo odrediti ovlaštenu ili ovlaštene osobe, a da tužiteljica nije dokazala (na kojoj je teret dokaza prema čl. 102. st. 1. Zakona o radu "Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) da je bila ponižavana vikanjem na nju, govorenjem joj ružnih riječi, na koje se pozvala, čime bi je drugotuženik uznemiravao, odnosno da bi ponašanje tuženika u konkretnom slučaju bilo protupravno, a posljedično čemu da ne postoji niti pravna osnova da bi se utvrdila povreda prava osobnosti tužiteljice, a niti da bi se s te osnove istoj dosudila naknada štete.

 

Drugostupanjski sud smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojem preseljenje tužiteljice, zajedno sa još nekoliko radnika, iz lokacije u ... ulici na lokaciju u ... ulicu, a na kojoj lokaciji tužiteljica, kao ostali radnici, nije počela raditi, već je bila na bolovanju od 3. listopada 2008. do 31. siječnja 2009., nije izvršen mobbing prema tužiteljici, neovisno o tome što je ovlašten odlučiti o promjeni mjesta rada svojih radnika, smatrajući odlučnom činjenicu da je tužiteljica bila upućena na rad na toj lokaciji i da je preseljenje bilo iz razloga da se izvrši pritisak na nju i druge nepodobne radnike da sami daju otkaz, a da tuženici nisu dokazali da je preseljenje učinjeno radi poboljšanja poslovanja prvotuženika, što sve po tome sudu upućuje na zaključak da je jedini cilj bio narušiti ugled tim osobama, pa time i povrijediti dostojanstvo tužiteljice i to u tolikoj mjeri da je nakon primitka obavijesti o premještaju završila na bolovanju te joj je postavljena dijagnoza akutne stresne reakcije.

 

S obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao visinu štete, primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a istu je utvrdio taj sud i po navedenoj osnovi dosudio tužiteljici odgovarajuću naknadu.

 

Neosnovano je pozivanje revidenta na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukazujući na čl. 7. ZR-u, neovisno o tome što je temeljem te odredbe tuženik ovlašten odlučiti o promjeni mjesta rada svojih radnika, s obzirom da se prema utvrđenjima drugostupanjskog suda radilo o brzom premještaju (tužiteljica u petak dobila obavijest da u ponedjeljak počinju raditi na drugoj lokaciji) bez valjanog razloga, a premještaj je izvršen u svrhu uznemiravanja radnika, a do takvog zaključka se dolazi posebno kada se ima u vidu da se radilo o hangaru u kojemu su ranije bili smješteni vozači, koji je bio bez grijanja, kao i činjenica da radnici, koji su premješteni na rad na tu lokaciju, nisu neko vrijeme uopće imali radne zadatke. Stoga je i prema ovome sudu u konkretnom slučaju pravilno primijenjena i odredba čl. 19., čl. 1045. i 1100. ZOO-a jer navedene okolnosti upućuju na zaključak da je jedini cilj premještaja bio narušiti ugled tim osobama, a time i povrijediti dostojanstvo tužiteljice i to u tolikoj mjeri da je nakon primitka obavijesti o premještaju završila na bolovanju.

 

Osim toga takvim navodima tuženik po ocjeni ovoga suda pokušava osporiti, po drugostupanjskom sudu, utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a), a kako ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu prihvaća i ovaj sud  nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je odlučeno kao u izreci pobijane presude.

 

Glede navoda o nezakonitosti pobijane presude jer je poslodavcu i predsjedniku Uprave poslodavca naložena solidarna isplata plaće, a da je za isplatu plaću odgovoran jedino poslodavac, ističe se da se ovdje ne radi o isplati plaće već o naknadi imovinske štete- naknadi manje isplaćene plaće, pravilno je i u tom dijelu drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1107. ZOO-a jer je šteta počinjena od strane više osoba zajedno, zbog čega je i naloženo tuženicima da tužiteljici naknade štetu solidarno, kako je to tužbenim zahtjevom i zatraženo.

 

Slijedom navedenog nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi tužitelja te je reviziju valjalo odbiti, kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer su ocijenjeni nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a)

 

 

Zagreb, 22. travnja 2020.