- 1 -              Rev 3551/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3551/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D. iz K., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u R., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o. Z. (E. R.), OIB: ..., R., i po protutužbi tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-571/17-2 od 30. kolovoza 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-28/16-14 od 13. travnja 2017., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-571/17-2 od 30. kolovoza 2018. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-28/16-14 od 13. travnja 2017. u dijelu pod točkom I. stavcima 3., 4., 5. i 6. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-571/17-2 od 30. kolovoza 2018. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-28/16-14 od 13. travnja 2017. u dijelu pod točkom I. stavcima 1. i 2. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je nezakonita, nedopuštena i ništetna odluka tuženika dostavljena tužitelju 16.12.2015.g. o odbijanju zahtjeva za neplaćenim dopustom tužitelja od 02.11.2015., koju odluku je tuženik donio tako što je prihvatio kao svoj i proslijedio tužitelju dopis druge pravne osobe H. E. d.d. Z., Sektor za ljudske potencijale, Broj: 5/9326/15/NL/PS od 01.12.2015., naslovljenu kao Predmet: Obavijest o odbijanju zamolbe za korištenjem neplaćenog dopusta radnika R. D..

 

2. Utvrđuje se da tužitelj (kao radnik kod tuženika) ima pravo na neplaćeni dopust u periodu od 1.12.2015. do 1.7.2016. za vrijeme kojeg neplaćenog dopusta sva prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju.

 

3. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik H.- d.o.o. Z. (E. R.), OIB: ... kao poslodavac dao tužitelju D. R., OIB: ... kao radniku, te se utvrđuje nedopuštenom i ništetnom (ništavnom) kao nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Znak i broj: 4012005-131/2016 od 04.01.2016., koju je donio tuženik H.- d.o.o. Z. (E. R.), OIB: ... kao poslodavac u odnosu na tužitelja D. R., OIB: ... kao radnika. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja D. R., OIB: ... kod tuženika H.- d.o.o. Z. (E. R.), OIB: ..., nije prestao danom dostave odluke o izvanrednom otkazu dakle sa danom 08.01.2016.g.

 

4. Određuje se sudski raskid ugovora o radu tužitelja kod tuženika sa podacima znak i broj 4012005-131/2016 od 04.01.2016.g. sa danom 21. prosinca 2015.g. kada se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca.

 

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 8 prosječno isplaćenih bruto plaća šest mjeseci prije otkazivanja u iznosu od 70.592,96 kuna, sve u roku od 8 dana.

 

6. Nalaže se tuženiku H.- d.o.o. Z. (E. R.), OIB: ... da tužitelju D. R., OIB: ... naknadi parnične troškove, skupa sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), (dalje: ZOO), koja na dosuđeni iznos teče od dana prvostupanjskog presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 8 dana."

 

II. Odbija se tuženik protutužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužitelju-protutuženiku R. D. iz V. D. prestao ugovor o radu odnosno prestao radni odnos kod tuženika-protutužitelja H.- d.o.o.  dana 08. siječnja 2016.g.

 

2. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da nadoknadi tužitelju-protutuženiku prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              "I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 31 Pr-28/16-14 od 13. travnja 2017., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim se odbija tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

              Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti odluke tuženika o odbijanju zahtjeva za korištenje neplaćenog dopusta te utvrđenje prava na neplaćeni dopust u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 1. srpnja 2016., zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. siječnja 2016. kao i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te po toj osnovi i zahtjev za naknadu štete, dok je po protutužbenom zahtjevu predmet spora zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b. ZPP-a.

 

              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili  pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

              U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje nezakonitosti odluke tuženika o odbijanju zahtjeva za korištenje neplaćenog dopusta i utvrđenje prava na neplaćeni dopust valja reći da nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno  prestanku radnog odnosa niti o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa u smislu odredbe čl. 382. st. 1. točke 2. ZPP-a, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora.

 

              Zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke o neplaćenom dopustu i utvrđenje prava na neplaćeni dopust je nenovčani zahtjev, pa je za određivanje vrijednosti predmeta spora, u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a mjerodavna vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi.

 

              Prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba.

 

              Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP-a propisano je da ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. toga članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

 

              S obzirom da tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva (za utvrđenje nezakonitosti odluke o neplaćenom dopustu i utvrđenje prava na neplaćeni dopust), niti je to učinio prvostupanjski sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave u smislu odredbe čl. 40. st. 4. ZPP-a, smatra se da vrijednost predmeta spora vrijednost tog zahtjeva iznosi 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP-a).

 

              Stoga nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. točke 1. ZPP-a, a nije dopuštena ni revizija iz čl. 382. st. 1. točke 3. ZPP-a, jer drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

 

              Budući da, slijedom navedenog, protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. stavcima 1. i 2. izreke, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, a tužitelj niti ne tvrdi da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, valjalo je u odnosu na taj dio pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o neplaćenom dopustu i zahtjevu za utvrđenje prava na neplaćeni dopust, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odbaciti reviziju kao nedopuštenu.

 

              Pobijanu presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

              Tužitelj u reviziji navodi da drugostupanjski sud nije odlučio o dijelu njegove žalbe kojim je pobijao dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i to u dijelu koji se odnosi na trošak (točku II. stavak 2. izreke). U odnosu na te revizijske navode valja reći da je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen, pa da tužitelj nije ni imao interesa pobijati prvostupanjsku odluku u tom dijelu. Stoga, time što je propustio odlučiti o tom dijelu žalbe drugostupanjski sud nije postupio na štetu revidenta.

 

              Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točaka 11. i 12. ZPP-a i čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a.

 

              Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP-a tužitelj ničim ne obrazlaže, pa sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a taj revizijski razlog nije uzet u obzir.

 

              Suprotno revizijskim navodima, izreka drugostupanjske presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude koji su jasni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u obrazloženju presude i stanja spisa. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a.

 

              Neosnovano revident tvrdi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

              Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj bio radnik tuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog 23. siječnja 2013. na neodređeno vrijeme te da je radio na radnom mjestu tehničara,

 

              - da je tuženik 4. siječnja 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede radne obveze, jer tužitelj u razdoblju od 21. do 24. prosinca 2015. nije dolazio na posao,

 

              - da je tužitelj 16. prosinca 2015. primio obavijest tuženika da mu nije odobren neplaćeni dopust koji je zahtijevao za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 1. srpnja 2016.,

 

              - da iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 22. siječnja 2016. (list 67-68 spisa) proizlazi da je tužitelj od 18. prosinca 2015. počeo raditi kod drugog poslodavca, a da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je počeo raditi kod drugog poslodavca 21. prosinca 2015.,

 

              - da je tuženik o namjeri otkazivanja ugovora o radu obavijestio radničko vijeće te da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem,

 

              - da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu dopisom pozvao tužitelja da iznese svoju obranu.

 

              Nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije imao razloga smatrati da mu je odobren neplaćeni dopust te da je neopravdano izostao s posla u razdoblju od 21. do 24. prosinca 2015. čime je počinio osobito tešku povredu radne obveze, pa da je, stoga, postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR), a da je tuženik u postupku otkazivanja poštivao zakonom propisanu proceduru.

 

              Odredbom čl. 116. st. 1. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

              I prema ocjeni ovog suda, višednevni neopravdani izostanak tužitelja s posla predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Pravilno su, stoga, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 116. st. 1. ZR-a kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

 

              Tužitelj u reviziji, kao i tijekom postupka, tvrdi da je imao razloga smatrati da je o njegovom zahtjevu za korištenje neplaćenog dopusta donesena pozitivna odluka, pa da, stoga, ne postoji razlog za otkaz ugovora o radu.

 

              Navedeni revizijski razlozi ne mogu se prihvatiti budući je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o odbijanju zahtjeva za neplaćeni dopust kao i zahtjev za utvrđenje prava na neplaćeni dopust u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 1. srpnja 2016.

 

              Tužitelj u reviziji, nadalje, navodi da mu je uskraćeno pravo na obranu, a da u spisu nema dokaza da mu je to pravo omogućeno, da je odluku o otkazu donijela neovlaštena osoba jer da je odluku o otkazu potpisao direktor koji nije upisan u sudski registar kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. Navodi i da su postojale nepravilnosti u radu radničkog vijeća, jer da je prisustvom direktora narušena samostalnost tog tijela te da je tužitelj u spornom razdoblju bio na kolektivnom godišnjem odmoru, a da su u vrijeme odlučivanja na kolektivnom godišnjem odmoru bili i članovi radničkog vijeća i direktor.

 

              Iz stanja spisa se ne može utvrditi je li uredno izvršena dostava dopisa kojim je tuženik pozvao tužitelja na iznošenje obrane. Međutim, eventualni propust poslodavca da omogući radniku iznošenje obrane pravno je relevantan samo u slučaju ako otkaz ne bi uslijedio da je radniku omogućena obrana, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj, jer je sam tužitelj saslušan u ovom parničnom postupku iskazao da je 21. prosinca 2015. počeo raditi kod drugog poslodavca, a niti u reviziji ne obrazlaže zbog čega bi davanje obrane utjecalo na opravdanost otkaza.

 

              U odnosu na revizijske navode da je odluku o otkazu donijela neovlaštena osoba valja reći da je čl. 121. tuženikovog Pravilnika o radu propisano da sve odluke u svezi s ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa kod poslodavca ili u vezi s radnom odnosom kod poslodavca donosi poslodavac odnosno ovlaštenici poslodavca, a da je za radnike u distribucijskom području ovlaštenik poslodavca direktor distribucijskog područja. U konkretnom slučaju odluku o izvanrednom otkazu je potpisao direktor Distribucijskog područja E. R. dr. sc. V. K., a tužitelj na kojemu je teret dokaza nije dokazao da je u to vrijeme direktor tog Distribucijskog područja bila neka druga osoba.

 

              Revizijski navodi o narušenoj samostalnosti radničkog vijeća pri donošenju odluke o suglasnosti na odluku o otkazu nisu od odlučnog značaja budući da tužitelj nije dokazao da je direktor bio prisutan prilikom glasovanja, niti se može opravdano zaključiti, a s obzirom na težinu povrede, da bi eventualna prisutnost direktora bila od utjecaja na odluku radničkog vijeća.

 

              Revizijski navodi kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu uzeti u razmatranje jer u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Budući je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odluka o otkazu ocijenjena dopuštenom, pravilno je odbijen i zahtjev za sudski raskid ugovora i radu i naknadu štete s te osnove.

 

              Slijedom iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete s te osnove.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.