- 1 -              Rev 3007/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3007/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz P., , OIB: ..., koga zastupa I. B., odvjetnik u P., protiv tuženika HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o., E. P., i po protutužbi tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad, naknade štete i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1171/16-5 od 12. prosinca 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1770/14-14 od 11. prosinca 2015., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1171/16-5 od 12. prosinca 2017. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1770/14-14 od 11. prosinca 2015. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu za obavljanje poslova referenta VŠS 4, šifra radnog mjesta 17, kojega je tuženik dao tužitelju svojom odlukom od 03.11.2014. tako da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na posao u roku od 8 dana.

 

              II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

              "Određuje se raskid Ugovora o radu br. PU-70/9423/01072005, zaključen dana 16.06.2006. između tuženika-protutužitelja i tužitelja-protutuženika, na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "Referent VŠS 4", šifra radnog mjesta 17. r. br, TRM 28.3, u HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektroistri Pula, Služba za opskrbu, Odjel za nabavu i prodaju, s danom prvog neopravdanog izostanka s posla, i to danom 19.09.2006."

 

              III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, sve u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj odbija.

 

              IV. Odbija se tuženik-protutužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              "Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1770/14-4 od 11. prosinca 2015."

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392.a ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. studenoga 2014., zahtjev za vraćanje na rad te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 55.140,20 kn (u slučaju da sud prihvati zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu), a predmet spora po protutužbenom zahtjevu je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta referent VŠS 4,

 

              - da je tužitelj tijekom 2006. bio na bolovanju, da mu je bolovanje zaključeno sa 18. rujna 2006. te da od 19. rujna 2006. nije dolazio na posao,

 

              - da je tuženik 3. studenoga 2014. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom tužitelju otkazuje ugovor o radu s danom 19. rujna 2006. zbog neopravdanog izostanka s posla od 19. rujna 2006. do studenoga 2014.,

 

              - da iz obrazloženja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 26. listopada 2006. i 12. ožujka 2007. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  od 13. lipnja 2013. proizlazi da je, prema ocjeni liječničkog Povjerenstva tužitelj bio radno sposoban s 19. rujna 2006.,

 

              - da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. veljače 2007. priznato pravo na invalidsku mirovinu sa 14. veljače 2005., zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog ozljede (40%) i bolesti (60%).

 

              Prema ocjeni prvostupanjskog suda predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu je nedopuštena jer je rezultat tuženikovih propusta odnosno nepostupanja sukladno odredbi čl. 41. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) prema kojoj "ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio." Zbog toga se, prema ocjeni toga suda, nedolazak tužitelja na posao od 19. rujna 2006. pa nadalje, kraj činjenice da je tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, ne može cijeniti kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa, niti kao neka druga činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć. Prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da, bez obzira na sve prethodno navedeno, predmetna odluka o izvanrednom otkazu od 3. studenoga 2014. nije zakonita jer je istom utvrđeno da je tužitelju radni odnos prestao s danom 19. rujna 2006. odnosno prestanak radnog odnosa je utvrđen retroaktivno. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti predmetne odluke o otkazu i naložio tuženiku da tužitelja vrati na rad.

 

              Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da u konkretnom slučaju odsutnost tužitelja s posla ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti neku drugu osobito važnu činjenicu koja bi onemogućila daljnji nastavak rada, budući tuženik nije postupio prema odredbama čl. 41. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR/14) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke tuženika odnosno prema odredbama čl. 77. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03, 30/04, 68/05, dalje: ZR/95) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženik primio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. veljače 2007., a koje odredbe poslodavcu nalažu obvezu da zaposleniku za kojeg je ovlašteno tijelo utvrdilo da je smanjeno radno sposoban, ponudi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban, a koji što je moguće više moraju odgovarati poslovima na kojima je zaposlenik prethodno radio.

 

              Osnovano tuženik u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a kada tvrdi da nižestupanjske presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama.

 

              Naime, tuženik je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku isticao da se sadržaj radnog odnosa ostvarivao do 18. rujna 2006. te da je rad i radni odnos nesporno faktično i pravno prestao 19. rujna 2006. kada je tužitelj samovoljno prestao u potpunosti izvršavati obveze iz ugovora o radu (što je trajalo dugi niz godina), pa da odluku o otkazu ne treba smatrati konstitutivnom odlukom o radnopravnom statusu tužitelja. U reviziji ustraje u tvrdnjama da od 19. rujna 2006. ugovor o radu ne proizvodi nikakve pravne učinke, niti postoji bilo kakav odnos između tužitelja i tuženika. Ujedno ukazuje da su sudovi propustili ocijeniti od kakvog je značaja okolnost da tužitelju nije isplaćivana plaća nakon 18. rujna 2006.

 

              U odnosu na navedene okolnosti nižestupanjske presude ne sadržavaju nikakve razloge zbog čega iste nije moguće ispitati.

 

              Ovaj sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo ocijeniti od kakvog je značaja činjenica da ni tužitelj ni tuženik kroz razdoblje od osam godina nisu izvršavali prava i obveze iz ugovora o radu odnosno ocijeniti može li se iz ponašanja (konkludentnih radnji) kako tužitelja kao radnika tako i tuženika kao poslodavca zaključiti da je došlo do sporazumnog prestanka ugovora o radu budući da su se stranke kroz duže razdoblje ponašale kao da između njih radni odnos ne postoji pri čemu bi, ukoliko ima osnove za zaključak o sporazumnom prestanku ugovora o radu, trebalo ocijeniti jesu li stranke taj sporazum ispunile u cijelosti odnosno pretežnom dijelu, iako ga nisu sklopile u pisanom obliku (čl. 6. ZR/95 i čl. 294. Zakona o obveznim odnosima , "Narodne novine" broj 35/05).

 

              Budući da je, slijedom iznesenog, pri donošenju nižestupanjskih presuda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, valjalo je primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.