- 1 -              Rev-x 1056/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1056/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća,  Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica G. B. i V. V., obje iz M., obje zastupane po punomoćniku A. N., odvjetniku u M., tužitelja S. B. iz S., E. B. iz S., i L. B. iz S., koje zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika G. M. kojeg zastupa punomoćnik zakonski zastupnik T. B., dipl.iur., radi uspostave prijašnjeg stanja, predaje nekretnine i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gžx-820/13 od 9. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj,  broj  P-30/92 od 15. veljače 2013., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se revizije tužitelja kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica G. B. i V. V., kojim traže da se naloži tuženiku da na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. i to na dijelu nekretnine površine 380 m2 koji je na skici i nalazu vještaka mjernika Z. H. od 4. veljače 1993. označen slovima C-D-E-F-G-H-I-J-K-C i uspostavi prijašnje stanje na način da će ukloniti asfaltni sloj, betonski pločnik, betonske rubnjake, te nasip na zemljištu i zemljište dovesti u prvobitno stanje i prepustiti ga u suposjed i suvlasništvo tužiteljicama u razmjernom omjeru od 1/5 (po 1/10 svakoj) te da mu se zabrani da u buduće ne dira u navedenu nekretninu. Odbijen je i eventualno kumulirani zahtjev tužiteljica kojim traže da im tuženik plati 216.600,00 kn odnosno svakoj po 108.300,00 kn. (toč. I/ 1. i 2. izreke).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja S. B., E. B. i L. B. kojim traže da se naloži tuženiku da uspostavi prijašnje stanje na zemljištu u površini od 380 m2, označenoj kao čest. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. na način što će sa zemljišta ukloniti asfaltni sloj, betonski pločnik, betonske rubnjake, te nasip na zemljištu i na istom nasuti zemlju podesnu za poljoprivredni uzgoj te ga predati u posjed tužiteljima. Odbijen je i eventualno kumulirani zahtjev kojim tužitelji traže da im tuženik plati 361.000,00 kn svakom te zahtjev za naknadom troška (toč II/ 1 i 2. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (toč. III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njihova žalba i u odnosu na njih potvrđena prvostupanjska presuda reviziju su podnijele tužiteljice G. B. i V. V. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, osnovni ili kumulirani uz naknadu troškova postupka.

 

Tužitelji S. B., E. B. i L. B. podnijeli su protiv drugostupanjske presude u dijelu koji se na njih odnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizije tužitelja nisu osnovane.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13  – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da tužitelji u svojim revizijama ne navode određeno niti obrazlažu koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka pobijanom presudom počinjena, to sukladno čl. 386. ZPP-a, prigovor da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ni razmatran.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za uspostavu prijašnjeg stanja i predaju u posjed dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. površine 380 m2, a koji predstavlja dio Ulice u M. te podredni tužbeni zahtjev za isplatu naznačenih iznosa.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

-          da je u zemljišnoj knjizi za čest. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. u ZU 1123 upisana predmetna nekretnina označena č. zem. 1699/8 kao neplodno zemljište površine 1083m2, a pravo vlasništva te nekretnine upisano je na ime M. B. pok. I. B. za cijelo,

-          da je rješenjem ranije Skupštine Općine M. broj U.-IO-10-419/1-77 od 2 prosinca 1977. deposediran ranijem korisniku dio nekretnine č. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. površine 400 m2 i taj dio dan na korištenje tadašnjem SIZ-u za komunalno stambene djelatnosti Općine M. radi izgradnje tadašnje ulice u M.,

-          da je navedenim rješenjem naznačeno da se radi o dijelu čest. zem. 1669/8 u k.o. M.-M. površine 400 m2 u društvenom vlasništvu s uknjiženim pravom korištenja M. B. pok. I.,

-          da su tužitelji pravni slijednici ranijeg nositelja prava korištenja predmetne nekretnine, a sada upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika M. B. pok. I.,

-          da je pred Općinskim sudom u Makarskoj pod poslovnim brojem IR-82/91 vođen izvanparnični postupak radi određivanja naknade za deposedirane nekretnine te je rješenjem od 25. rujna 1991. pravnoj prednici tužitelja C. Č. te tužiteljima S. B., E. B. i L. B. određena naknada za deposediranu nekretninu površine 400 m2,

-          da je nakon donošenja rješenja od 2. prosinca 1977. izvršeno i deposediranje ranijeg korisnika ta da je oduzet posjed nekretnine u  površini od 400 m2 kao i daljnjih 380 m2, koja površina se ne navodi u rješenju,

-          da je na predmetnom dijelu nekretnine izgrađena cesta koja je predstavljala pristupni put do hotela D., a danas predstavlja dio Ulice u M. N. temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je predmetni dio nekretnine javni put, odnosno cesta (dio Ulice). Stoga tužitelji ne mogu zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja i predaju u posjed sukladno u čl.161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) jer je predmetna nekretnina javno dobro u općoj uporabi sukladno čl. 3. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11, 22/13, 54/13, 80/13 i 148/13 – dalje: ZC).

 

Naime, čl. 3. st. 1. i 2. ZC propisano je da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske i ne mogu se otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske. U tom smislu propisivali su i Zakon o javnim cestama („Narodne novine“ broj 20/90) i Zakon o cestama („Narodne novine“ broj 29/84, 47/96, 24/87 i 47/89).

 

Upravo zbog navedenog, nisu osnovani revizijski navodi tužitelja kad ističu da je u vrijeme podnošenja tužbe (1992.) zemljište bilo u slobodnom prometu i u režimu privatnog vlasništva pa da stoga imaju pravo postaviti reivindikacijski zahtjev kao vlasnici neposjednici da im se vrati u posjed njihova nekretnina. Naime, kad je tadašnjem nositelju prava korištenja oduzeta nekretnina iz posjeda, javne ceste su bile u općoj upotrebi i nisu mogle biti objekt imovinskog prava, a niti se danas mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske.

 

Drugostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP istaknuo da prigovori tužitelja kako sud nije utvrdio tko je vlasnik predmetne nekretnine i kad je točno tuženik oduzeo iz posjeda tužitelja dio predmetne nekretnine u površini od 380 m2, nisu isticani tijekom prvostupanjskog postupka, to kao nove činjenice ove prigovore nije ni uzeo u  razmatranje. Stoga ih ni ovaj sud u revizijskom stupnju postupka nije uzeo u razmatranje.

 

U odnosu na podredni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu, sudovi su zaključili da je protekao opći zastarni rok (u smislu čl. 14. Zakona o zastari potraživanja, odnosno čl. 360. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) u kojem su tužitelji mogli zahtijevati isplatu naknade jer su tužbe podnesene 28. siječnja 1992. i 1. prosinca 1993., a predmetna nekretnina je postala javni put najkasnije 1977.

 

Prema pravnom shvaćanu ovog suda, pravilan je zaključak sudova da je pravo tužitelja na povrat sporne nekretnine prestalo izgradnjom javnog puta odnosno ceste, te u tom smislu tužitelji neosnovano prigovaraju navedenom zaključku pozivajući se na odluku Županijskog suda u Varaždinu.

 

Prigovor tužitelja da su oni tek dovršetkom postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Makarskoj pod br. IR-81/91, radi određivanja naknade za oduzetu zemlju, a koji je završen 1991., tek tad shvatili da im je u stvarnosti oduzeta veća površina od 400 m2 za koju su dobili naknadu – nije osnovan jer su još iz rješenja  Skupštine Općine M. broj UP-IO-10-419/1-77 od 2. prosinca 1977. tužitelji mogli vidjeti da se ono odnosi na deposjedaciju površine od 400 m2. 

 

Upravo zbog činjenice da je tužiteljima protekao rok u kojem mogu zahtijevati predmetnu isplatu, to je pravno irelevantno njihovo pozivanje na odredbe Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo vlasništva i odredbu čl. 6. st. 1. i čl. 1. Protokola br.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, valjalo je revizije na temelju čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovane.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.