- 1 -              Rev 568/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 568/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. - U. M. G., G., kojeg zastupaju punomoćnici Z. H. i M. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & K. iz Z., protiv tuženice J. B. iz S., JMBG: ..., koju zastupa punomoćnik E. D., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-416/12 od 4. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-594/08 od 24. studenog 2010., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice protiv presude u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženice u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz Z. broj Ovrv-378/08 od 8. travnja 2008., kojim je naloženo tuženici da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 29.425,65 EUR sa zateznim kamatama prema stopi ugovorene kamate od 15% godišnje, koje na navedeni iznos teku od 2. lipnja 2004. do isplate, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka od 6.466,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama navedenim u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.302,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju protiv presude podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s tim da posebno osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda uz osudu tužitelja na plaćanje parničnih troškova, odnosno njihovo ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok je glede odluke o troškovima postupka nedopuštena.

 

Postupajući sukladno odredbi članka 392.a ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer da je propuštanjem dostave tuženici onemogućeno raspravljanje pred sudom. U tom se smislu navodi da tuženica tijekom 2010. bila u drugom stanju i imala određene komplikacije u trudnoći tako da uopće nije bila upoznata s činjenicom da je u tijeku ovaj parnični postupak sve dok nije primila pobijane presude.

 

Prema stanju spisa tuženica je tijekom postupka promijenila nekoliko adresa prebivališta, tako je (dijelom prema mjerodavnim podacima nadležnog tijela MUP-a, a dijelom i prema adresama iz njezinih podnesaka), prvotno bila na adresi Supetar, Hrvatskih velikana 34 (list 17. spisa), onda na adresi K., .... (list 17. spisa), nakon toga opet na adresi S., ... (list C13.10. spisa), potom na adresi J. ... (list 32. spisa), da bi u reviziji navela adresu ... (list 43. spisa), sve to bez da je promjene adresa prijavila sudu. Osim toga, niti sam punomoćnik tuženice neko vrijeme nije mogao komunicirati sa strankom zbog čega joj je i otkazao punomoć, podneskom od 4. travnja 2010. (list C8.5. spisa).

 

Slijedom toga i protivno navodima revidentice, u postupku po žalbi drugostupanjski je sud ispitao i pravilno ocijenio ovaj žalbeni razlog ističući da navodi tuženice glede uredne dostave i zdravstvenih problema nisu osnovani i da ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja jer iz spisa proizlazi uredna dostava za tuženicu, koja da protivno članku 145. ZPP-a nije izvijestila sud o promjeni adrese.

 

U tom je smislu i po ocjeni revizijskog suda, prvostupanjski sud pravilno uporabio odredbe članka 145. ZPP-a jer je zbog ponašanja tuženice, koja je svojim propustima onemogućavala urednu dostavu, bio ovlašten odrediti dostavu stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se (opisno) upire u reviziji jer pobijane presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega ne postoje nedostaci koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine na temelju garancije (jamstva) tužene stranke za solidarno ispunjenje ugovorne obveze, koju je prema tužitelju iz ugovora o leasingu preuzeo glavni dužnik M. B.

 

U postupku koje je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja H. S. K. - U. M. G., G., kao davatelja leasinga i M. B. iz D. B., kao korisnika leasinga, sklopljen ugovor o leasingu dana 12. prosinca 2002., kojim se davatelj leasinga obvezao financirati kupnju motornog vozila marke PKW Honda Legend 3,5 i predati na korištenje korisniku leasinga, za što će korisnik plaćati mjesečnu naknadu u iznosu od 633,59 EUR, kroz vrijeme od 48 mjeseci,

 

- da prema Općim uvjetima Ugovora u slučaju zakašnjenja korisnik duguje kamatu po stopi 1,25 % mjesečno s tim da na dan 1. lipnja 2004. dug korisnika leasinga iznosi upravo utuženi iznos,

 

- da je tuženica vlastoručno potpisanom garancijom br. 21102 (list 7D spisa) potvrdila kako joj je poznata činjenica sklopljenog ugovora i obveza korisnika leasinga, kao i da time solidarno jamči za uredno ispunjenje glavnih i sporednih obveza korisnika leasinga u iznosu od 24.300,00 EUR, zajedno s pripadajućim kamatama i troškovima pa i u slučaju kada bi taj iznos bio veći od navedenog.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da se tuženica potpisom navedene garancije, kao solidarni jamac, obvezala da će davatelju leasinga u cijelosti ispuniti dospjelu obvezu korisnika leasinga M. B., slijedom čega je, pozivom na odredbe iz članka 997. i članka 1002. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91), osporeni platni nalog održan na snazi.

 

Osporavajući pravilnu primjenu materijalnog prava tuženica ističe da nikad ne bi potpisala bilo kakvu ispravu kojom bi se obvezala na plaćanje dugova treće osobe, posebno takvog sadržaja. Uz to tvrdi i da navedena isprava, prema obrazloženju prvostupanjske presude, ne sadrži potrebnu formu koja sa sigurnošću jamči da bi potpis na spomenutoj „garanciji“ bio baš njezin potpis.

 

Međutim, ovakvim revizijskim navodima djelomično se osporava utvrđeno činjenično stanje i to u svojim odlučnim okolnostima jer se pobija činjenica da je upravo tuženica potpisala navedenu garanciju, koja je okolnost izrijekom i jasno utvrđena u postupku pred prvostupanjskim sudom, stoga se takvi revizijski navodi ne mogu uzeti u obzir (članak 385. ZPP).

 

U odnosu na formu izjave o garanciji (jamstvu) valja istaknuti da prema članku 998. ZOO/91 ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno, stoga je forma izjave o jamčenju u ovom predmetu sukladna navedenoj zakonskoj odredbi.

 

Pritom su materijalnopravno neodlučni (dijelom i nejasni) revizijski navodi tuženice u kojima tvrdi: „da nije jasno zbog čega ugovorom o leasingu nije obuhvaćen i jamac, a ne da bi jamac potpisivanjem posebne isprave potvrdio jamstvo za ispunjenje obveze korisnika leasinga“. Potpisom garancije tuženica je, kao solidarni jamac, preuzela obvezu isplate duga iz valjanog ugovora o leasingu, s tim da sama okolnost formalnog sastavljanja takve posebne isprave, a ne istodobno s glavnim ugovorom, pravno ni u čemu ne utječe na valjanost preuzete obveze.

 

Zbog toga su, odlučujući o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili zakonske odredbe o jamstvu iz članka 997. i 1002. ZOO/91, ali i one iz članka 1004. stavak 3. ZOO/91 o solidarnom jamstvu (jamac platac) i obvezama takvog jamca.

 

Tvrdnja da izvadak iz poslovnih knjiga u ovom slučaju uopće nije dokaz na okolnost visine sporne tražbine, sama za sebe nije od značaja kad u utvrđenju nižestupanjskih sudova nema činjenica koje bi u bilo čemu upućivale na okolnosti koje bi mogle biti od utjecaja na visinu spornog duga, to tim više jer se u postupku uopće ne osporava neispunjenje obveze od strane glavnog dužnika (M. B.).

 

U odnosu na revizijske navode u kojima se spominje sporedna tražbina, valja istaknuti da se ugovorna kamata do dana kada prestaje teći (protek vremena za koje je ugovorena ili u trenutku kad nastupi raskid ugovora) može uglavničiti i tako postati sastavni dio glavnice. Prema stanju stvari, u ovom predmetu je u dovoljnoj mjeri jasno da se ovdje radilo o glavnici s dijelom ugovorne kamate (koja je postala sastavni dio glavnice) te potom zakonskoj zateznoj kamati koja je proizašla iz stope ugovorne kamate (ugovorene u iznosu od 1,25% mjesečno), koja kamata kad je viša od stope zatezne kamate teče i nakon dužnikova zakašnjenja, ali u tom slučaju isključivo kao zatezna kamata (godišnje 15%), što je sukladno članku 277. stavak 2. ZOO/91.

 

Slijedom toga, kako je u konkretnom slučaju dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od 2. lipnja 2004. koja je u svojoj visini (15%) sukladna u to vrijeme propisanoj stopi zatezne kamate (Uredba o visini stope zatezne kamate - „Narodne novine“, broj 72/02 i 153/04), to su i revizijski prigovori u odnosu na dosuđene zatezne kamate neosnovani.

 

Što se tiče prigovora o promjeni prezimena i udaji tuženice još 2007. (prema punomoći na listu 19. spisa od 8. kolovoza 2008. tuženica se sama imenuje kao: J. B.), to nije revizijski navod koji bi doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanih odluka jer tuženica ne osporava da bi osoba iz tužbe (J. B.) bila neka druga osoba.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tuženice i presuditi kao u izreci.

 

Tuženica je podnijela reviziju i protiv dijela u kojem je sadržana odluka o troškovima postupka, međutim, revizija protiv takve odluke nije dopuštena (članak 400. stavak 1. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1168/2018 od 12. srpnja 2018.).

 

Iz tih je razloga, na temelju članka 392.b stavak 1. u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci

 

Zagreb, 22. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.