- 1 -              Rev 3696/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 3696/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., L., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica G. P., diplomirana pravnica iz Saveza, protiv tuženika Z. vodovod d.o.o. Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-157/18-2 od 30. kolovoza 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj Pr-51/17-10 od 10. travnja 2018., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu od 1. rujna 2017., zahtjev za utvrđenje da tužitelju radni odnos nije prestao s 1. rujna 2017. kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na posao na radno mjesto očitač brojila (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženik parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo  u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjska presuda ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, te sadržava razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Nižestupanjske presude su valjano i dostatno obrazložene te se mogu ispitati. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Revizijski navodi da su nižestupanjski sudovi propustili brižljivo ocijeniti iskaze svjedoka i svoju ocjenu obrazložiti te da zbog tih propusta nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice predstavljaju prigovore činjenične naravi kojima su izneseni stavovi o ocjeni provedenih dokaza koji su različiti od ocjene nižestupanjskih sudova. Budući da u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski navodi kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. rujna 2017. te utvrđenje da tužitelju radni odnos nije prestao kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na poslove radnog mjesta koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 1. prosinca 2008. obavljao poslove radnog mjesta očitač brojila,

 

- da je tužitelj 30. lipnja 2017. očitao brojilo korisnice A. M. i utvrdio vrlo visoku potrošnju vode, te da je, prije nego što je stanje tog brojila prijavio tuženiku, tražio novac za "sređivanje" brojila, a podatke o očitanju brojila unio u sustav tek kad je bio siguran da novac neće dobiti,

 

- da je tuženik 1. rujna 2017. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom se tužitelju stavlja na teret da je od Ž. i I. J. i njihovih obitelji zatražio iznos od 5.700,00 kn u zamjenu za "sređivanje" vodomjera odnosno neprijavljivanje stvarnog stanja brojila tuženiku te dovođenje brojila u stanje kao da velike potrošnje nije bilo,

 

- da je I. J., kćerka korisnice A. M., neposredno nadređenoj osobi tužitelja N. K. ukazala na nezakonitost u postupanju tužitelja, a vezano za vraćanje stanja brojila na nulu,

 

- da je tuženik korisnici A. M. ispostavio račun na iznos od 46.722,55 kn na koji su kćerke te korisnice napisale prigovor koji je tuženik zaprimio 19. srpnja 2017., a kojim se osporava velika potrošnja vode, a da u prigovoru nije spomenuto da je za "sređivanje" brojila zatražen novac,

 

- da je tuženik prvu relevantnu informaciju o postupanju tužitelja primio na sastanku 18. kolovoza 2017. nakon čega su na sastanku 25. kolovoza 2017. uzete formalne izjave I. J. i V. B. te da su iste detaljno opisale razvoj događaja te kategorički izjavile da je tužitelj od njihovih obitelji tražio 5.700,00 kn za "sređivanje" brojila te da su tužitelja i prepoznale kada je pristupio sastanku,

 

- da je tužitelju omogućeno da iznese obranu te da isti obranu nije iznio,

 

- da se tuženik prije donošenja odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci o otkazu te da se radničko vijeće nije očitovalo.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da postupanje tužitelja koje se u odluci o otkazu navodi kao razlog otkazivanja ugovora o radu predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć te da je odluka o otkazu donesena u propisanom roku od petnaest dana. Stoga su primjenom odredbe čl. 116. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR) tužbeni zahtjev odbili.

 

Neosnovane su tvrdnje revidenta da je rok za izvanredno otkazivanje ugovora o radu počeo teći od saznanja osobe koja je zbog svojih voditeljskih ovlaštenja bila dužna obavijestiti ovlaštenu osobu odnosno da je taj rok počeo teći najkasnije 19. srpnja 2017., pa da je odluka o izvanrednom otkazu donesena nakon proteka roka od petnaest dana od saznanja za činjenicu na kojoj se predmetni otkaz temelji.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik prvu relevantnu informaciju o postupanju tužitelja dobio na sastanku 18. kolovoza 2017., na koji su pozvane I. J. i V. B. radi davanja izjave, pa da je od tada tuženiku tekao rok za izvanredno otkazivanje, a ne od dana kada je svjedokinja I. J. neposredno nadređenoj osobi tužitelja, N. K., ukazala na nezakonitost postupanja radnika tuženika, jer sve da je isti svoja saznanja i prenio direktoru kao osobi ovlaštenoj za donošenje odluke o otkazu, to ne bi bilo dovoljno za pokretanje postupka otkazivanja, jer se radilo o informacijama koje je bilo potrebno provjeriti, a provjera je izvršena na sastanku održanom 18. kolovoza 2017.

 

Budući je tuženik odluku o izvanrednom otkazu donio 1. rujna 2017., to je otkaz dan u roku iz čl. 116. st. 2. ZR-a, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.