- 1 -              Rev-x 1028/2013-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1028/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća,  Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz R., koga zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., protiv tuženika G. O. d.d. Podružnica P., koga zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva I. i C. j.t.d., odvjetnici iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, br. Gž-1003/13-2 od 8. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, br. P-2014/98-172 od 5. lipnja 2012., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik plati 357.934,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. studenoga 1992. pa do isplate kao i zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik plati 289.995,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3 studenoga 1992. pa do isplate. (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 211.211,75 kn (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor na koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Nije osnovan ni prigovor da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 8. ZPP-a budući da je drugostupanjski sud analizirao navode prvostupanjske presude koji se odnose na izvedene dokaze kao i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na izvedene dokaze.

 

Tužitelj u reviziji prigovara  da je drugostupanjski sud propustio u žalbenom postupku ocijeniti žalbene navode. Međutim, riječ je o primjeni materijalnog prava budući da tužitelj ukazuje da drugostupanjski sud nije istakao zašto nije primijenio odredbe čl. 142. st. 3. i čl. 906. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a ne o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijski navodi koji se odnose na dugotrajnost ovog postupka, kao i razlike u shvaćanjima izraženim u ranijim drugostupanjskim odlukama, nisu pravno relevantni za rješenje merituma predmeta ovog spora. U tom smislu se i neosnovano prigovara da je došlo do povrede načela na pravično suđenje.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na  temelju ugovorenih polica osiguranja.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kao osiguranik s tuženikom kao osiguravateljem, zaključio tri police osiguranja i to pod br. 4565, 4561 i 4558, kojim policama je osigurao štete koje bi eventualno mogle nastati od požara ili loma stakla u njegovoj staklarskoj radioni koju je imao otvorenu na adresi u R., kao i da su sve tri police zaključene 28. travnja 1992. u R. i da je tužitelj po tako zaključenim policama tuženiku uredno platio premiju osiguranja,

 

- da se na police br. 4565 i 4561 primjenjuju uvjeti osiguranja tuženika pod br. P-914 i KL-DEV-914, a da se na policu br. 4558 primjenjuju opći uvjeti tuženika pod oznakom STE-91h i KL-DEV-914,

 

- da je po zaključenim policama tužitelj osigurao prizemnu zgradu u naravi staklarska radiona, sve pokretnine sa strojevima i aparatima koji se nalaze u radioni te zalihe robe koji su se u vrijeme zaključenja polica nalazile u radioni, te da su osigurane i zalihe stakla kao i staklo na ulaznim vratima i reklama koja je bila montirana na fasadi s pripadajućim dijelovima,

 

- da se 10. rujna 1992. tužitelju dogodila nezgoda koja mu je prouzročila materijalnu štetu na predmetnom objektu i na svim stvarima koje su se nalazile u objektu, obzirom da je tijekom noći sa 9./10. rujna 1992. došlo do eksplozije od bačene ručne bombe (model 75. vojne proizvodnje, pod nazivom „kinder-jaje“) u staklarskoj radnji tužitelja, koju je bacio nepoznati počinitelj kroz staklo izloga,

 

- da je uslijed eksplozije nastupila i materijalna šteta u vidu oštećenja samog objekta, namještaja i opreme te staklarskog materijala, gotovih proizvoda, pribora, strojeva i umjetničkih slika koje su u tom trenutku bile u objektu na opremanju,

 

- da je tuženik učinio nespornim visinu djelomično utužene štete na gotovim proizvodima u iznosu od 77.157,73 kn te visinu štete na inventaru i opremi u iznosu od 4.450,00 kn, sve prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. B. od 18. srpnja 2007.

 

I. stranaka je sporno je li tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu, odnosno jesu li policama osiguranja bile pokrivene predmetne štetne radnje – bacanje eksplozivne naprave (bombe).

 

Sudovi su zaključili da tuženik nije dužan tužitelju naknaditi štetu jer uvjeti osiguranja ne pokrivaju štetu nastalu uslijed eksplozije bombe obzirom da je riječ o specifičnom riziku osiguranja koji bi ako netko želi osigurati, to onda sigurno i ugovorio i u samim policama (što bi značilo da bi i sama premija bila daleko veća), pri čemu nije poznato da je bilo koja osiguravajuća kuća u to vrijeme, pa tako i tuženik, prodavala police koje su pokrivale takav rizik. To tim više što je tuženik u policama naznačio koju vrstu eksplozija pokriva kao osiguranu opasnost i to eksploziju koja se iznenadno pojavljuje kao težnja pare ili plinova da se prošire ili kao eksplozija kotlova ili cijevi.

 

Pri tome sudovi ističu kako sama činjenica da tužitelj nije primio uvjete osiguranja i da mu je djelatnik tuženika kod zaključenja ugovora rekao da police pokrivaju eksplozije, ne može utjecati na proširenje opsega pokrića osiguranja, kada to uvjetima koji su sastavni dio zaključenih polica nije ugovoreno.

 

Slijedom toga, sudovi zaključuju da je tuženik dokazao da predmetna šteta nije pokrivena ugovorom o osiguranju te se time oslobodio obveze isplate štete.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj revizijski sud, pa stoga budući da se nije dogodio osigurani slučaj, nisu ni ispunjeni uvjeti iz čl. 919. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), odnosno ne postoji obveza tuženika za utuženu isplatu.

 

Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na odluku ovog suda br. Rev-485/01. U toj je odluci izraženo pravno shvaćanje da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti pozivom na klauzulu kojom ograničava svoju odgovornost kad ona nije uručena tužitelju (pa ga stoga ni ne obvezuje njen sadržaj). Za razliku od tog pravnog shvaćanja i slučaja u kojem je ono zauzeto, u ovom predmetnom postupku, u Općim uvjetima tuženika nema klauzule kojom tuženik otklanja odgovornost u slučaju eksplozije ručne bombe, pri čemu da je tuženik takvu klauzulu predvidio, tad ona ne bi ekskulpirala tuženika od odgovornosti, upravo zbog činjenice da uvjeti nisu uručeni tužitelju, sukladno gore navedenom shvaćanju.

 

Isticanje tužitelja da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 142. st. 3. ZOO-a nije za ovaj predmet pravno relevantno budući se navedenom odredbom propisuje da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora. Dakle, odredba propisuje da ono što je ugovoreno obvezuje ugovornu stranu ako su joj uvjeti bili poznati ili morali biti poznati, dok u ovom postupku nije sporno što jest ugovoreno i kao takvo obvezuje, već ono što nije ugovoreno. U tom smislu je ispravno drugostupanjski sud istaknuo da u konkretnom slučaju nema nejasnih odredbi pa slijedom toga nema ni potrebe sukladno čl. 100. ZOO-a, nejasne odredbe tumačiti u korist one strane koja ugovor nije pripremala. Nastavno na to, pravilno sudovi ističu da zastupnik osiguranja ne može proširivati opseg pokrića osiguranja kad to uvjetima nije pokriveno.

 

Revizijski navodi koji se odnose na pojam eksplozije i kemijske uvjete pri nastanku eksplozije, predstavljaju prigovore činjenične naravi, koje ovaj sud sukladno čl. 385. ZPP-a, ne ispituje.

 

Osim toga, sudovi su citirali odredbe općih uvjeta (čl. 3.) iz kojih proizlazi da nigdje nije navedeno da bi se eksplozija kao osigurana opasnost odnosila na eksploziju bombe, ističući pri tome i logičan zaključak da bi za posebno ugovorenu odgovornost za eksploziju bombe, bila ugovorena premija osiguranja u znatno većem iznosu.

 

Budući da drugostupanjski sud svoju odluku (za razliku od prvostupanjskog suda) ne temelji na prigovoru da bi se radilo o ratnoj šteti, to revizijski navodi koji se odnose na ratnu štetu ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

 

 

Kako je na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija, tako je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.