1                             Poslovni broj: 22 Gž R-339/19-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-339/19-3

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. M., iz L., OIB: ..., zastupane po punomoćniku P. J., odvjetniku u L., protiv tuženika M. d.o.o. R., OIB: ..., zastupanom po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i p., odvjetnicima iz R., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-85/16-43 od 14. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2020.,

 

r i j e š i o    j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-85/16-43 od 14. siječnja 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje time da će prvostupanjski sud provesti novi prethodni postupak.

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 108.415,59 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki I. izreke. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 15.500,00 kn; dok je preostali zahtjev tužiteljice glede troška odbijen (točka II. izreke); kao i tuženikov zahtjev za naknadom troška u cijelosti (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

Žalbu protiv odbijajućeg dijela odluke o trošku podnosi tužiteljica bez preciziranja zakonskih žalbenih razloga s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu plaća od 20. rujna 2010. do 30. lipnja 2016.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev bez pozivanja na neke određene materijalnopravne odredbe iako je očito da je trebao za utuženo razdoblje do 6. kolovoza 2014. imati u vidu i odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR/09), a za razdoblje nakon 7. kolovoza 2014. odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR/14). Taj je sud pravilno odbio tuženikov prijedlog za prekid postupka do okončanja revizijskog postupka uz obrazloženje da spisu prileži pravomoćna odluka o postojanju ugovora o radu.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je presudom Općinskog suda u Labinu broj P-294/10-9 od 2. prosinca 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž R-60/15-3 od 7. ožujka 2016., utvrđeno da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 28. lipnja 2010. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pralja - glačarka, da je tuženik dužan tužiteljici priznati sva prava iz radnog odnosa i vratiti je na posao; da je tuženik protiv te presude uložio reviziju;

 

- da se tužiteljica po pozivu tuženika a nakon primitka citirane odluke nije vratila na rad pa je njen radni odnos prestao dana 30. lipnja 2016. temeljem izvanrednog otkaza ugovora o radu od 28. lipnja 2010. odlukom od 24. lipnja 2016.;

 

- da je vještak financijske struke B. G. (G. d.o.o.) svoj nalaz i mišljenje temeljila na ugovoru o radu od 28. lipnja 2010.; potvrdi HZMO iz koje proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženika a u određenim razdobljima i kod R. u. i t. d.d. i njegovog pravnog sljednika V. r. d.d.; potvrdama nadležne porezne uprave prema kojima je tužiteljica ostvarila dohodak za 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu te od 1. siječnja do 31. ožujka 2016. i od 1. travnja do 30. lipnja 2016.; te podacima o primanjima tužiteljice i troje komparanata (radnica koje su radile na istom radnom mjestu) dostavljenim od tuženika;

 

- da je vještakinja pojasnila da kada netko radi na određeno vrijeme onda da mu se prekovremeni sati isplaćuju, dok kada netko radi na neodređeno vrijeme onda mu se ti sati računaju u preraspodjelu; da je tužiteljica kod drugog poslodavca ostvarivala i topli obrok i da je to uzeto u obzir na način da je za taj iznos umanjen iznos izgubljene zarade.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme dok su uporedni radnici bili zaposleni na određeno vrijeme pa je pozvao tuženika da dostavi platne podatke za radnicu A. H. što je ovaj i učinio za razdoblje od rujna 2010. do prosinca 2013. godine i za prosinac 2014. godine. Međutim, da je ustanovljeno da je ta radnica radila na poslovima sobarice - čistačice pa da ona ne može biti uporedni radnik u konkretnom slučaju a i da tuženik nije uplatio naloženi predujam troškova dopune vještačenja.

 

Za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilna i potpuna činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda.

 

Odredbom članka 47. stavak 1. ZR/09 propisano je da ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena a stavak 5. da iznimno od odredbe stavka 4. ovoga članka, preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena može trajati duže od četrdeset osam sati tjedno, ali ne duže od pedeset šest sati tjedno, odnosno šezdeset sati tjedno ako poslodavac posluje sezonski, pod uvjetom da je isto predviđeno kolektivnim ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Isto je propisano odredbom članka 67. stavak 1. i 5. ZR/14.

 

Iz predmeta spisa nije razvidno je li sud prvog stupnja vodio računa o navedenoj odredbi, osim što je vještak iskazala da se radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme ne isplaćuje prekovremeni rad a radnicima zaposlenima na određeno vrijeme da se isplaćuje.

 

Žalbeni navodi, koji su isticani i tijekom postupka u smislu da je vještačenje visine tražbine izvršeno na temelju platnih podataka radnika koji su zaposleni na određeno vrijeme dok da je tužiteljica bila zaposlena na neodređeno vrijeme, nije dovoljno razjašnjeno od strane prvostupanjskog suda te je odluka suda prvog stupnja kontradiktorna iznesenim razlozima.

 

Prema odredbi članka 250. ZPP, sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Prvostupanjski sud otklanja prijedlog tuženika za dopunom vještačenja jer je ustanovio da je uporedna radnica H. radila na poslovima sobarice - čistačice pa da ona ne može biti uporedni radnik u konkretnom slučaju (iako je sam naložio dostavu podataka upravo za nju) a i jer da tuženik nije uplatio naloženi predujam troškova dopune vještačenja. Pritom taj sud nije razjasnio zašto je smatrao da su radnice koje rade ne određeno vrijeme relevantne uporedne radnice za izračun plaće tužiteljice za koju pak, tvrdi da je zaposlena na neodređeno vrijeme. Okolnost da tužiteljica ne potražuje plaću za razdoblja u kojima je radila (pretpostavljeno temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme) međutim, ne znači da ta razdoblja u cijelosti treba zanemariti već ih, ako se već smatra da je tužiteljica zaposlena na neodređeno vrijeme isto trebalo uračunati u preraspodjelu radnog vremena.

 

Odredbom članka 259. ZPP određeno je da sud rukovodi vještačenjem, da označuje predmet vještačenja, traži pojašnjenja i dr. Iz raspravnog rješenja od 14. prosinca 2016. nije razvidan precizan nalog vještaku, niti je razvidno za koje razdoblje treba vještačiti u smislu činjeničnih navoda tužiteljice, koja npr. i na ročištu od 12. listopada 2016. pojašnjava da za razdoblje kada je radila kod tuženika ne potražuje plaću, već da istu potražuje za razdoblje kada uopće nije radila kao i razliku između plaće koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivala kod tuženika i plaće koju je ostvarivala kod drugog poslodavca. Osim toga, tužiteljica, kako je naprijed utvrđeno ima ugovor o radu na neodređeno vrijeme a obvezan sadržaj istog je svakako i iznos bruto plaće o čemu odluka nema razloga.

 

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se potvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata.

 

Vještačenje je parnična radnja, jedno od dokaznih sredstava u parničnom postupku, provodi se samo kada je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, i to samo radi utvrđenja ili radi razjašnjenja kakve činjenice. To stručno znanje je ono koje bitno prelazi razinu znanja koje na tom području sudac obično dosegne općim obrazovanjem i životnim iskustvom suca. Sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka već njegovu dokaznu vrijednost ocjenjuje na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti, pri čemu vještačenje kao i svaki drugi dokaz u postupku treba podvrgnuti analizi i dovesti ga u vezu s drugim dokazima jer vještak ne sudi, a prethodno sud treba i rukovoditi vještačenjem.

 

U parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa.

 

To se postiže kada sud istinito utvrdi činjenični i pravni osnov za postojanje prava o kome se vodi spor na način da mora za osnov prava u tijeku raspravljanja, kao i za osnov suđenja uzeti određeno pravno pravilo materijalnog prava, pa u skladu s njim pravilno raspraviti i utvrditi činjenice važne za postojanje prava i potom, na osnovu tako raspravljenog i utvrđenog činjeničnog stanja primjenom odgovarajućeg pravnog pravila, obrazloženo suditi o pravu koje je predmet spora u parnici, a što sud ovdje nije učinio.

 

Prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. lipnja 2010. dok tuženik tijekom postupka ističe da su stranke sklopile i ugovor o radu na određeno vrijeme dana 1. listopada 2010. (kojega je tužiteljica pobijala u predmetu broj P-238/11 i koji zahtjev je pravomoćno odbijen), aneks istoga dana 15. studenog 2010. (kojega je tužiteljica pobijala u predmetu broj P-184/11 i koji zahtjev je pravomoćno odbijen), te ugovor o radu na određeno vrijeme dana 20. prosinca 2010. (kojega je tužiteljica pobijala u predmetu broj P-186/11 i koji zahtjev je pravomoćno odbijen), na što se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo u svojoj odluci iako konstatira da je pregledao navedene spise, ali njihov sadržaj ne iznosi niti ocjenjuje, niti izričito navodi smatra li da su stranke sklapanjem tih ugovora na određeno vrijeme stavile van snage odnosno sporazumno raskinule ovaj ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ne.

 

Zbog navedenih propusta suda prvog stupnja, ne može se za sada ispitati ni pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ni primjene materijalnog prava, slijedom čega je valjalo uvažiti žalbu i ukinuti presudu temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to sukladno odredbi članka 377. stavak 1. ZPP u fazu prethodnog postupka jer je to faza predlaganja dokaza i faza obveze suda da postupi prema odredbi članka 284. stavak 3., članka 288.a stavak 2., članka 289. i članka 290. stavak 2. ZPP.

 

U nastavku postupka sud će razjasniti naprijed iznijete pravno relevantne činjenice te će potom, imajući u vidu i navode žalbe, pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice a time i o svim troškovima postupka.

 

 

U Splitu, 22. travnja 2020.