REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac Dračevacbb

21 000 Split Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao
sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. D., O.: …, iz S.,
zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku u S., privremenom
zamjeniku odvjetnice M. J. M., protiv tužene Z. banke d.d., O.:
…, sa sjedištem u Z., zastupane po
punomoćnicima B. P. i/ili S. P., odvjetnicima u O.
P. i P. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene
dana 11. ožujka 2020. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice odvjetnika
A. G., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 21. travnja 2020. godine

p r e s u d i o j e

1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. toč. 2.
Ugovora o kreditu broj 3210106629 od 3. srpnja 2007. godine, solemniziran kod JB N. K. dana 4. srpnja 2007. godine, pod brojem OV-6843/07, a koji glasi:
,,u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.6.toč.2.
Ugovora o kreditu broj 3210106629 od 3. srpnja 2007. godine, solemniziran kod JB N. K. dana 4. srpnja 2007. godine, a koji glasi: ,,za slučaj izmjene
redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita
pristaje da Kreditor povisi iii snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati
tako izmijenjene anuitete."

3. Dužna je tužena Z.B. d.d. O.: …, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Z. D., O.: … iz
S., iznos od 5.215,71 kn sa zateznom kamatom koja teče po dospijeću
svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih
poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje

2 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a koja teče:

- na iznos od 46,28 kn počev od 15. kolovoza 2009. godine
- na iznos od 73,95 kn počev od 15. rujna 2009. godine
- na iznos od 74,75 kn počev od 15. listopada 2009. godine
- na iznos od 74,29 kn počev od 15. studenog 2009. godine
- na iznos od 73,84 kn počev od 15. prosinca 2009. godine
- na iznos od 74,87 kn počev od 15. siječnja 2010. godine
- na iznos od 75,85 kn počev od 15. veljače 2010. godine
- na iznos od 76,88 kn počev od 15. ožujka 2010. godine
- na iznos od 76,61 kn počev od 15. travnja 2010.godine
- na iznos od 78,34 kn počev od 15. svibnja 2010. godine
- na iznos od 77,90 kn počev od 15. lipnja 2010. godine
- na iznos od 78,77 kn počev od 15. srpnja 2010. godine
- na iznos od 83,67 kn počev od 15. kolovoza 2010. godine
- na iznos od 82,56 kn počev od 15. rujna 2010. godine
- na iznos od 86,74 kn počev od 15. listopada 2010. godine
- na iznos od 84,53 kn počev od 15. studenog 2010. godine
- na iznos od 82,87 kn počev od 15. prosinca 2010. godine
- na iznos od 87,93 kn počnv od 15. siječnja 2011. godine
- na iznos od 91,05 kn počev od 15. veljače 2011. godine
- na iznos od 88,78 kn počev od 15. ožujku 2011. godine
- na iznos od 89,12 kn počev od 15. travnja 2011. godine
- na iznos od 87,49 kn počev od 15. svibnja 2011. godine
- na iznos od 87,99 kn počev od 15. lipnja 2011. godine
- na iznos od 93,52 kn počev od 15. srpnja 2011. godine
- na iznos od 94,30 kn počev od 15. kolovoza 2011. godine
- na iznos od 100,42 kn počev od 15. rujna 2011. godine
- na iznos od 98,20 kn počev od 15. listopada 2011. godine
- na iznos od 94,74 kn počev od 15. studenog 2011.godine
- na iznos od 94,65 kn počev od 15. prosinca 2011. godine
- na iznos od 94,27 kn počev od 15. siječnja 2012. godine
- na iznos od 95,52 kn počev od 15. veljače 2012. godine
- na iznos od 96,91 kn počev od 15. ožujka 2012. godine
- na iznos od 96,95 kn počev od 15. travnja 2012.godine
- na iznos od 96,08 kn počev od 15. svibnja 2012. godine
- na iznos od 96,43 kn počev od 15. lipnja 2012. godine
- na iznos od 96,95 kn počev od 15. srpnja 2012.godine
- na iznos od 96,39 kn počev od 15. kolovoza 2012.godine
- na iznos od 96,44 kn počev od 15. rujna 2012.godine
- na iznos od 95,92 kn počev od 15. listopada 2012.

- na iznos od 94,97 kn počev od 15. studenog 2012. godine
- na iznos od 96,13 kn počev od 15. prosinca 2012. godine
-na iznos od 96,56 kn počev od 15. siječnja 2013. godine
- na iznos od 96,39 kn počev od 15. veljače 2013. godine
-na iznos od 94,69 kn počev od 15. ožujka 2013.godine
- na iznos od 95,87 kn počev od 15. travnja 2013. godine
- na iznos od 1.244,53 kn počev od travnja 2013. godine
- na iznos od 23,82 kn počev od travnja 2013. godine.

3 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

4. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.18. st.1. toč. D.
Ugovora o kreditu broj … od 3. srpnja 2007. godine, solemniziran kod JB N. K. dana 4. srpnja 2007. godine, a koji glasi: ,,uz plaćanje naknade
prema O. o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja
Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

Dužna je tužena Z.B. d.d. O.: …, Z., u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Z. D., O.: … iz
S., iznos od 487,75 kn sa zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015.
godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.“

5. Dužna je tužena Z.B. d.d. O.: …, Z., u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Z. D., O.: … iz
S., parnične troškove u iznosu od 6.033,75 kuna, za zakonskom zateznom
kamatom tekućom od 21. travnja 2020. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za
svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Obrazloženje

Kod Općinskog suda u Splitu dana 14. studenoga 2014. godine zaprimljena je tužba
tužitelja Z. D. protiv tuženika Z.B. d.d., a radi isplate. U tužbi
tužitelj navodi kako je sa tuženom zaključio ugovor o kreditu br. 3210106629 od 3. srpnja

2007. godine na iznos od 15.256,23 CHF, a temeljem kojega da je otplaćivao kredit u 63
otplatne rate. Kamatna stopa po ugovoru o kreditu da je iznosila je 5,20%. Tužitelj navodi
kako je tijekom otplate kredita tužena bez njegove suglasnosti povećala kamatnu stopu sa

5.20% na 7,55% i to počevši od 1. srpnja 2009. godine na koji način da je tužitelju povećana
mjesečna otplatna rata od 217,07 CHF na iznos od 232,50 CHF. Tužitelj navodi kako je zbog
ovoga mjesečno plaćao više iznos od 15,43 CHF i to počevši od 1. srpnja 2009. godine pa
nadalje do isteka roka za otplatu kredita 1. listopada 2014. godine, odnosno da je platio više
ukupno 987.52 CHF. Tužitelj navodi kako je dana 15. ožujka 2013. godine jednokratno
isplatio rate kredita do listopada 2014. godine u ukupnom iznosu od 27.518,71 kunu, a da je
tužena neosnovano naplatila tužitelju trošak obrade jednokratne isplate u iznosu od 2.500,00
kuna suprotno Odredbama ugovora o kreditu. Tužitelj je tužbom potraživao i taj iznos koji da
mu je tužena neosnovano naplatila. Dalje tužitelj navodi kako se pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod br. P.1401/12 vodio postupak protiv banaka koje su odobravale kredit u CHF i
jednostrano povećavale kamatnu stopu i da je u navedenom postupku pravomoćno je utvrđeno
da su ništavne i bez pravnog učinka odluke tužene o povećanju kamatnih stopa. Tužitelj je
zaključno predložio sudu, nakon provođenja postupka, prihvatiti tužbeni zahtjev kojom bi se
obvezalo tuženu na isplatu iznosa od 987,52 CHF sa zakonskim zateznim kamatama tekućim
na pojedinačne iznose, na isplatu iznosa od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama
tekućim na ovaj iznos od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate kao i na naknadu parničnog
troška tužitelju.

4 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

U odgovoru na tužbu zaprimljenome dana 16. siječnja 2015. godine tužena u cijelosti
osporava postavljene tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu osnove i visine kao i
razloga kojima tužitelj obrazlaže tužbu. Tužena navodi kako odluke o povećanju kamatnih
stopa nisu bile predmet odlučivanja u postupku trgovačkog suda na koji se tužitelj poziva.
Dalje navodi kako tužitelj traži novčani iznos na ime razlike početne i kasnijih stopa te
zahtijeva povrat razlike pozivajući se na obvezu povrata stečenog bez osnove te se poziva na
proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda R.
H. ( dalje VTS RH) donesene u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
pouzdajući se u odredbu članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine za koju
tužena drži da se konkretno ne bi mogla primijeniti jer ista ima u vidu parnicu koju
individualni potrošač pokrene zbog naknade štete, a ne zbog stjecanja bez osnove kako je
ovdje slučaj. Tužena navodi kako je presuda VTS RH imala u vidu da je nepoštena, a time i
ništetna, ugovorna odredba: „ kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.“, a da
predmetni ugovor o kreditu sadrži drugačiju odredbi u čl. 2. st. 1. po kojoj je redovna kamata:
„ tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta.“,
odnosno tužena tvrdi da te dvije formulacije nisu sadržajno istovjetne. Glede učinaka presude
VTS RH na koju se poziva tužitelj tužena smatra kako ista nije relevantna u ovom postupku
jer sadržaj relevantnih ugovornih odredaba u konkretnom ugovoru nije istovjetan onima o
kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, drži da bi sud sam
morao odlučivati o prejudicijelnom putanju ništetnosti odnosno djelomične ništetosti odredbe
članka 2. stavka 1. Ugovora. Ujedno se tužena poziva i na odredbu članka 82. alineju 11.
Zakona o zaštiti potrošača ( "NN" broj 96/03), a koja je istovjetna odredbi članka

97. alineji 11. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj
79/07,125/07,79/09,89/09,78/12 i 56/13) i odredbi članka 50. alineji 11. Zakona o zaštiti
potrošača ( "NN" broj 41/14), koja vrijedi i danas, uz napomenu da ne vrijedi
više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju,
navodeći kako konkretno nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u
postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i pobijane ugovorne odredbe predmetnog
ugovora. Tužena ne spori da je među strankama sklopljen Ugovora o kreditu za kupnju
motornog vozila broj 3210106629 od 3. srpnja 2007. godine kojim se tužitelj zadužio u
kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.256,23 CHF na razdoblje otplate od 7 godina ( 84
mjeseca) da je početna kamatna stopa iznosila 5,20 % te da se mijenjala kako slijedi: od 1.
listopada 2007. godine 6,10 %, od 1. veljače 2008. godine 6,55% , od 1. srpnja 2009. godine
do otplate 7,55 %, kao ni da je kredit otplaćen sa danom 15. ožujka 2013. godine, odnosno
navodi kako se kamatna stopa mijenjala postepeno, a ne kako to tužitelj u tužbi navodi.
Tužena navodi da i u slučaju da je tužitelj hipotetski u pravu da ne bi imao pravo na povrat
razlike bilo kakvog iznosa navodno pretplaćene kamate prije 14. studenoga 2009. godine zbog
zastare te je predložio u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno kako kod
prijevremene konačne otplate korisnik kredita otplaćuje banci ukupni preostali iznos glavnice
kredita, redovnu kamatu, obračunatu od dana prijevremene otplate ( u ovom slučaju kamatu
od 1. do 15.3.2013. te naknadu za prijevremenu otplatu, a da nipošto ne plaća redovnu kamatu
koju bi inače trebao platiti u preostalom izvornom ugovoru) zbog čega drži da nema pravo
potraživati povrat bilo kakvih iznosa na ime redovne kamate koju nije platio tj. u tužbenom
zahtjevu pod 1. za razdoblje od 15.4.2013. do 15.10.2014. U odnosu na tužbeni zahtjev za
povrat iznosa od 2.500,00 kuna na ime neosnovano naplaćene naknade za konačnu
prijevremenu otplatu kredita, tužena ističe kako tužitelju nije obračunata već da je na ime ove
naknade uplatio iznos od 83,25 CHF tj. 511,55 kuna i da taj iznos predstavlja 2% od iznosa
preostale glavnice kredita ( CHF 4.150,49) i redovne kamate obračunate od 01.03.2013. do
konačne otplate, a što da je bilo u skladu sa Ugovorom. Tužena navodi kako su za pravni

5 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

odnos između parničnih stranaka bili mjerodavni i Opći uvjeti poslovanja Z.B.
d.d. od 6. srpnja 1999. godine koji se primjenjuju i danas kao temeljni opći uvjeti, dok se
samo za pitanje promjene kamatnih stopa od 1. siječnja 2011. godine primjenjuju i posebni i
opći uvjeti (Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Z.B. d.d. u kreditnom
poslovanju s domaćim i stranim osobama od 14. prosinca 2010. koji su bili u primjeni od 1.
siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2012. godine te Opći uvjeti promjene kamatnih stopa
Z.B. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca

2012. godine koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. godine) pa da treba prilikom donošenja
zaključaka o poštenosti ili nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzeti
u obzir da je ugovorni odnos između tužitelja i tuženika evoluirao. Tužena navodi kako su
Opći uvjeti poslovanja Z.B. d.d. iz 1999. godine, u odredbi 5.1. i 5.2.
dopunjavaju odredbu članka 2. stavka 2. predmetnog Ugovora, a da su Opći uvjeti promjene
kamatnih stopa Z.B. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama
koji su bili u primjeni od 01.01.2011. u odredbi 2. propisivala osnovna načela promjene
kamatne stope. Naposlijetku da su Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Z.B. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. godine koji
su u primjeni od 1. siječnja 2013. godine u odredbi 3. Krediti- način određivanja visine
promjene kamatne stope, kojom se uvodi sustav promjenjivog elementa kamatne stope
zasnovane na primjenama javno dostupnog ugovorenog parametra ( u konkretnom slučaju
šestomjesečni LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog
dijela kamatne stope. Ovo jednostavnije rečeno da znači da od 01.01.2013. godine redovita
kamata se i u konkretnom ugovornom odnosu utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara
pa da bi valjalo odbiti tužbeni zahtjev koji se odnosi na povrat navodno pretplaćenih iznosa
nakon 01.01.2013. Tužena navodi kako je tijekom ugovornog odnosa ugovornu kamatu
mijenjala zbog promjena tržišnih uvjeta, a da tužitelj nijednom nije prigovorio povećanju
stope redovne kamate niti je zatražio raskid ugovora o kreditu. Pored ovoga tužena navodi
kako je i ona tijekom čitavog trajanja ugovornog odnosa bila ujedno zadužena prema svojim
vjerovnicima po cijeni zaduženja koja se mijenja s promjenom tržišnih uvjeta. Tužena navodi
da je promjenjivost kamatne stope u R. H. zbog promjena tržišnih uvjeta, bila
posljedica i činjenice što u praksi nije postojala nit postoji jedinstvena referentna stopa koja bi
objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o
potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti u CHF te u tom smislu i citira dio iz biltena
HNB broj 196. iz listopada 2013. godine. Tužena navodi i kako hrvatski
zakoni i sudska praksa nisu zabranjivali jednostranu promjenu ugovorne kamate u ugovorima
o potrošačkim kreditima između banke i potrošača ( u razdoblju prije 2013. godine) odnosno
da je pravnopolitičko stajalište zakonodavca da jednostrana izmjena ugovorne kamate u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju može biti dopuštena, pod uvjetom da postoji valjani
razlog predviđen u ugovoru, a prema stavu tužene promjene tržišnih uvjeta to jesu. U
kontekstu rasprave o djelomičnoj ništetnosti tužena drži da je volja ugovornih strana bila da
kamatna stopa bude promjenjiva, a da bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na
modus promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve. Tužena navodi da
nije bila nepoštena jer se pouzdala u zakonsku odredbu iz članka 82. alineje 11. ( "NN" broj 96/03), a potom da je i dobila za donošenje Općih uvjeta poslovanja iz 2011.
suglasnost HNB. Slijedom navedenoga, a s obzirom da je konkretan
ugovor u cijelosti konzumiran, da konkretne stope ugovornih kamata nisu premašile zakonom
propisane najviše stope, tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti budući da je
konkretna odredba utemeljena na zakonu, nije nepoštena te predlaže da se tužitelja obveže na
plaćanje troškova ovog postupka u cijelosti.

Podneskom od 25. veljače 2015. godine tužitelj je ispravio tužbu na način da je u točki 1. dodao tekst „ protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne

6 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

banke na dan isplate“. Ujedno se usprotivio svim navodima tužene iz odgovora na tužbu te je
naveo kako je presudom VTS RH pravomoćno utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba
kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj odredbi se nije pojedinačno
pregovaralo pa da je sud vezan i u ovom slučaju za utvrđenja iz pravomoćne sudske odluke u
smislu odredbe članka 502. c.

Tužena se usprotivila svim navodima tužitelja.

Dalje tijekom postupka tužitelj se pozvao i na odluku Vrhovnog suda R.
H. broj Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015. godine te naveo da bi sud kao prethodno
pitanje trebao ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u
članku 2. predmetnog ugovora bile razumljive ili ništetne, pozvao se na odredbe članka 1111.
Zakona o obveznim odnosima te naveo kako bi tuženik ukoliko su odredbe ništetne trebao
vratiti tužitelju što je temeljem takve ništetne odredbe primio, a što predstavlja razliku između
iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila i iznosa
redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa.
Naveo je kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u
ugovore o kreditu, a kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, na koji način
je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku
kao trgovca jer je formulacija glede promjenjive kamatne stope bila takva da je tužitelj jedino
znao kolika je bila kamata na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti zašto i
kako će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Ujedno je osporio
istaknuti prigovor zastare te naveo kako zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana
kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a što da teče od 14. lipnja 2014.
godine kada je VTS RH pravomoćno odlučio o nedopuštenosti odredbi o promjenjivim
kamatnim stopama.

Tužena se usprotivila ovakvim navodima tužitelja, ponovila je da se presuda VTS RH
ni Vrhovnog suda R. H. ne može primijeniti u ovoj parnici jer da je ovo parnica
stečenog bez osnove, a ne zbog naknade štete te je VTS RH sudio o sadržajno drukčijoj , pri
tom se tužena pozvala na članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ( „NN“ 41/14) te
na članak 502. c. ZPP-a. Navela je kako ne postoji objektivni identitet promatrane odredbe o
kojoj se sudilo pred trgovačkim sudovima te predmetne ugovorne odredbe. Tužena ustrajala u
navodima iz odgovora na tužbu, navela kako sud treba dati odgovor na pitanje zašto odredba
nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, a da tužitelj nije ničime naveo zašto nije jasna , lako
razumljiva i lako uočljiva odredba po kojoj je kamata promjenjiva s promjenom tržišnih
uvjeta, odnosno ovisna o kretanju promjena koje ovise o kretanju cijene novca, koji je roba
poput bilo koje druge robe.

U podnesku od 12. lipnja 2017. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da je
postavio i zahtjev kojim traži utvrditi ništetnost dijela odredbe iz članka 2. i 7. predmetnog
ugovora o kreditu.

Tužena se usprotivila preinaci te navela kako se radi o nedopuštenoj preinaci tužbenog
zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe članka 190. ZPP-a, a
opreza radi je osporila takav zahtjev u cijelosti.

Raspravnim rješenjem ovog suda Pmal-673/2014-28, od 10. siječnja 2019. godine
dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 187. stavka 4. Zakona o
parničnom postupku.

Po zaprimanju knjigovodstveno – financijskog vještačenja izrađenog po sudskoj
vještakinji M. T. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da glasi kako je navedeno u
izreci.

Tuženik je ostao kod iznijetih navoda tijekom postupka te se ponovno usprotivio
preinaci tužbenog zahtjeva pozivom na članak 190. ZPP-a.

7 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

Raspravnim rješenjem posl. broj Pmal-673/2014-38, od 25. studenoga 2019. godine
dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva budući je sud smatrao da je ovo svrhovito za
konačno uređenje odnosa među parničnim strankama, a iz razloga što dio tužbenog zahtjeva
koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predstavlja prethodno pitanje za odluku o tužbenom
zahtjevu.

Tužena je ustrajala na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, ustrajala na svim
prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznijela tijekom postupka, navela
kako su sve tužbene tvrdnje i tužbeni zahtjevi neistiniti. Tužena je navela kako tužitelj nije
dokazao svoju materijalnopravnu legitimaciju, da nije dokazao da je potrošač u smislu
odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača te je predložio da sud odbije tužbene zahtjeve, a
tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.

Tužitelj je naveo kako su sve otplate mjesečnih anuiteta izvršene u ime i za račun
tužitelja pa da je istaknuti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan i paušalan.
Tužena je ostala kod istaknutih prigovora tijekom postupka te je navela kako tužitelj
nije nikakav apstraktni potrošač već da je isti predsjednik uprave u tvrtci B. upravljanje
d.o.o. S., a što da je javan podatak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu. Tužena
osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te navodi da je na
tužitelju teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.
Tužitelj je osporio navode tužene te je navode kako tužitelju svojstvo potrošača
proizlazi iz ugovora o potrošačkom kreditu kojeg je isti sklopio za kupnju automobila kao
fizička osoba.

Tijekom dokaznog postupka izvedeni su slijedeći dokazi: čitanjem potvrde o
obavljenim transakcijama od 15. ožujka 2013.- uplata na račun … iznosa
od 27.518,71 kunu, listove 2 i 3 otplatnog plana od 02. lipnja 2009. za kreditnu partiju
…, obavijesti o isplati kredita od 6. srpnja 2007. godine, ugovora o kreditu za
kupnju motornoga vozila, priloženih sudskih odluka ( sudske prakse), promjena kamatnih
stopa po kreditnoj partiji broj …, tečajne liste HNB broj 53 od 14.03.2013., tarife
naknada u poslovanju s građanima 31.12.2012., karticu otplate kredita broj …,
općih uvjeta poslovanja tužene, Općih uvjeta promjena kamatnih stopa Z.B. u
poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, Općih uvjeta promjena kamatnih stopa
Z.B. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, dijela
Biltena HNB br. 196., podneska predanog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj 26.P-
1401/2012, obrasca o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, dijela Polugodišnjih
informacija HNB iz studenoga 2013. godine, odgovor HNB na dopis tužene od 28.10.2014.,
direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. godine, priloženog ovjerenog prijevoda sa
engleskog jezika po J. D. Š. od 14. kolovoza 2014. godine sa
prilogom, ispisa Sudske prakse case C-472/10, dopisa HNB tuženoj od 14.09.2010.,
priopćenja za javnost HNB.a od 21. siječnja 2015. godine i od 16. ožujka 2015. godine,
vještačenjem po sudskom vještaku J. B. i dopuni istog, vještačenjem po sudskoj
vještakinji M. T. i dopuni istog.

Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, tj.
ugovornih odredaba iz članka 2.2, 6.2. i 18.1. Ugovora o kreditu br. 3210106629, od 3. srpnja

2007. godine solemniziranog kod J.B. N. K. dana 4. srpnja 2007.
godine, pod brojem OV-6843/07, a koje se odnose na promjenjivost redovite kamate, kao i
zahtjev za isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta po navedenom ugovoru, a zbog povećanja
redovne kamate u razdoblju od 15. kolovoza 2009. godine pa do travnja 2013. godine.

8 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

Među strankama nije sporno da su dana 3. srpnja 2007. godine zaključili Ugovor o
kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210106629 kojim se tužitelj kao korisnik kredita
zadužio kod tuženika kao kreditora iznosa u kunskoj protuvrijednosti od 15.256,23 CHF na
razdoblje od 84 mjeseca, da je početna kamatna stopa iznosila 5,20 % uz anuitet od 217,08
CHF koja se naknadno mijenjala te da je kredit otplaćen 15. ožujka 2013. godine. Iz samog
ugovora je razvidno je namjena kredita kupnja vozila marke R. S.. Iz priloženog
prometa po kreditu broj … također je razvidno da je naziv klijenta Z.
D. te da se radi o auto kreditu. Stoga sud drži neosnovanim istaknut prigovor
pomanjkanja aktivne legitimacije istaknut po tuženoj jer je jasno da je upravo tužitelj u
svojstvu fizičke osobe zaključio sa tuženom predmetni ugovor o kreditu, odnosno da je
djelovao na tržištu izvan svoje poslovne djelatnosti i to u privatne svrhe.

U priloženom Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila br. … u članku

2. stavku 1. navedeno je cit.: „ Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos
kredita od CHF 15.256,23 ( slovima: petnaestisućadvjestopedesetšest švicarskih franaka i
dvadesetri rapena) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru
promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama
Z.B. d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 % godišnje
( slovima: petcijelihdvadeset posto) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem
tečaju HNB na dan plaćanja.“ U stavku 2. istog članka navodi se: „ Na sve
dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se
kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora , i to za cijelo
razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po
dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa. “ U članku 6. stavku 2. ugovoreno je: „ Za
slučaj izmjena redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,
Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog savka te se
obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će
obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Člankom 18.
stavkom 1. točkom D ugovoreno je: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu
otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora,
odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“
Među strankama je sporno je li označeni dio gore citiranih ugovornih odredaba iz
članka 2. stavka 2.2. i članka 6. stavka 2. o promjenljivoj redovnoj kamati jasan, lako
razumljiv i uočljiv, odnosno jesu li takve odredba nepoštene, obzirom je posljedica
nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi
iznos na ime razlike svih iznosa koje je pretplatio temeljem povećane kamatne stope protivno
pravnim propisima R. H., a do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve
odredbe Ugovora. Također je sporan nastup zastare. Među strankama je sporna valjanost i
dijela citirane ugovorne odredbe iz članka 18. stavka 1. točke D.

Člankom 272. ZOO-a propisano je stavkom 1. da je činidba odrediva ako ugovor sadrži
podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi dok je
stavkom 2. propisano da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor
ništetan.

Prema odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/03,
dalje u tekstu ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu
ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, koja odredba je
identična je odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Stav ovog suda je i da ugovorna kamata u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi

9 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

mora biti određena, odnosno odrediva.

Po ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe iz članka 2. stavka 2.2. i članka 6.
stavka 2. po kojoj se promjena redovite kamatne stope čini ovisnom o promjenama tržišnih
uvjeta i o odluci o kamatnim stopama banke jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive niti
odredive jer tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije imao točno određene kriterije po kojima
se redovna kamata mijenja, a osim promjena na tržištu isključiv utjecaj na njihovu visinu ima
tužena bez da tužitelj ima bilo kakav utjecaj.

Pored toga ovaj sud je stava da tuženik neosnovano u odgovoru na tužbu ističe kako
na konkretan postupak, zbog nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredaba iz
predmetnog ugovora i onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača, presuda Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. godine ne bi imala učinak. Naime, tom presudom te presudom Vrhovnog suda
R. H. broj Rev t-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je, između ostalih
banaka i tužena Z.B. d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača
koristeći u ugovorima potrošačkog kreditiranja nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj
kamati koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
tuženice Z.B. d.d., te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo, ništetne od samog početka kada su postale sastavni dio standardnog ugovora, a
njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača
cijelo vrijeme dok se koriste. S obzirom da je i u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa
pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive
kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to tuženik u ovoj parnici ne može svojim
argumentima i predloženim dokazima poništiti pravne učinaka gore citiranih presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda R. H..

Dakle, mišljenje ovog suda je da su pobijanim odredbama članka 2. stavka 2. i članka

6. stavka 2. ugovora povrijeđene odredbe članka 81., 82. i 90. ZZP-a kao i citirane odredbe
ZOO-a, a što za posljedicu takve nepoštene odredbe ima ništetnost takvih odredaba.
Pored ovoga, prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu i obvezu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek
procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučajeva. Iako tuženik navodi da je u
Općim uvjetima, u primjeni od 1. siječnja 2013., uveden sustav promjenjivog elementa
kamatne stope zasnovane na promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, od kada su
se kamate obračunavale po tim uvjetima, no ni o toj promjeni i uvođenju tog sustava stranke
nisu pregovarale (pojedinačno ni na bilo koji drugi način) radi čega sud drži da je potraživanje
tužitelja osnovano i za period nakon 1. siječnja 2013. godine jer se visina kamate utvrđivala
temeljem nepoštene odredbe ugovora.

Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod točkom 1. i 2. izreke.

Člankom 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to
nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća
naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne
određuje. Prema stavu ovog suda tuženik je dužan vratiti novčane iznose koje je primio
temeljem citirane ništetnih naprijed navedenih ugovornih odredaba.

Napominje se da prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku sud smatra
neosnovanim. Ovo stoga što zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački
sud R. H. je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu
vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od

10 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

14. lipnja 2014. godine, što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda
R. H., te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za
isplatu teče zapravo od tog datuma pa u smislu odredbe članka 225. ZOO-a sva potraživanja
ne bi bila zastarjela. Napominje se i da je Vrhovni sud R. H. donio je odluku u
predmetu Rev-2245/17 u kojem je u predzadnjem pasusu na stranici 7. obrazloženja zauzeo
slijedeće pravno shvaćanje: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog
postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.
ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka
pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.", a što je dodatno obrazloženo na
stranici 9. obrazloženja (www.vsrh.hr/C./S./H./.../Priopcenje_VSRH_Rev-
2245-2017-2.pdf).

Tako prema mišljenju vještačenja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i
financije proizlazi da po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj …,
kreditna partija broj …, od 3. srpnja 2007. godine tužitelj Z. D. u
razdoblju od 15. srpnja 2009. godine do 15. ožujka 2013. godine, zbog promjene kamatne
stope više je platio 890,71 CHF, a što preračunato u kune po srednjem tečaju HNB na dan
dospijeća svakog anuiteta iznosi 5.191,89 kuna i odnosi se na više plaćene redovne kamate.
Vještakinja je također navela, a što se slaže i sa vještačenjem izrađenim po sudskom vještaku
J. B., da je na dan prijevremene otplate kredita 15. ožujka 2013. godine tužitelj platio i
83,25 CHF odnosno preračunato u kune 511,57 kuna.

Navedena vještačenja ovaj sud drži stručnim i nepristrano izrađenima, utemeljenima
na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu. Čitanjem priloženog vještva sudske vještakinje M.
T. utvrđuje se da je i konačno postavljeni tužbeni zahtjev usklađen sa istim.

Zaključno sud smatra da je tuženik bez pravne osnove stekao razliku između
ugovorene visine kamata obračunatih primjenom početne kamatne stope u visini 5,20%
godišnje i iznosa kamata koje je tužitelj platio u utuženom razdoblju radi čega je pozivom na
odredbu članka 1111. stavka I. odlučeno kao pod točkom 3. izreke.

Tužitelj tužbom traži i da se utvrdi ništetnom i ugovorna odredba članka 18. stavka 1.
točka D, koja je ranije citirana, međutim, u smislu naprijed navedenih Zakonskih odredaba,
članka 269. stavka 2. i članka 272 ZOO-a te članka 84. i 99. ZZP-a, sud drži da ova odredba
ugovora ne bi bila ništetna. Naime, prema Tarifi naknada u poslovanju s građanima

31.12.2012., dijelu koji se nalazi na listu 54 ovog spisa označenog pod brojem B3.7.5.1.
naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. godine iznosi
2% od visine uplate. Stoga navedena odredba, a s obzirom na činjenicu da je ovisna o Tarifi
naknada za usluge Kreditora, ne bi bila nejasna, neuočljiva, već razumljiva i lako odrediva.
Međutim, prema stavu ovog suda tužena je uslijed ništetnosti naprijed navedenih odredaba
članka 2. stavka 2. i članka 6. stavka 2. predmetnog ugovora naplatila tužitelju po osnovu ove
naknade više od onoga na što je imala pravo tj. iznos od 511, 57 kuna ( protuvrijednost od
83,25 CHF što predstavlja 2% od 4.162,68 CHF ) umjesto iznos od 487,75 kuna ( 79,37 CHF,
tj. 2% od 3.960,15 CHF +8,57 CHF, a koliko bi iznosila glavnica i kamate da nije bilo
nedopuštene promjene u odnosu na prvi otplatni plan). Stoga je tužbeni zahtjev glede naplate
naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita valjalo odbiti upravo za iznos od 487,75
kuna budući se radi o ugovorenom iznosu na kojega tužena ima pravo.

Ovdje se napominje da iako je tužitelj prvim tužbenim zahtjevom zahtijevao povrat
iznosa od 2.500,00 kuna na ime neosnovano naplaćene naknade za konačnu prijevremenu
otplatu kredita, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je od početka tužena u pravu kada
tvrdi da je tužitelj na ime ove naknade uplatio protuvrijednost iznosa od 83,25 CHF na dan
prijevremene otplate kredita tj. 15. ožujka 2013. godine, a kako su utvrdili sudski vještaci J.
B. i M. T. u danim mišljenjima. Stoga djelomično povlačenje ovog tužbenog
zahtjeva, a nakon što su potvrđene tvrdnje tužene da tužitelju nije naplaćen iznos od 2.500,00

11 Posl. broj: Ref 51P: Pmal-673/2014-48

kuna nego znatno niži iznos, sud ne smatra isključivo uređenjem tužbenog zahtjeva već
neuspjehom tužitelja, a naročito stoga što je tužena cijelo vrijeme ovo osporavala te je uz to i
postavljala zahtjeve za naknadu troška radi čega će se ova okolnost uzeti u obzir prilikom
odluke o parničnom trošku. Zbog navedenoga odlučeno je kao pod točkom 3. i 4. izreke.
Odluke o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavka 2. Zakona o
parničnom postupku ("NN" broj: 53/91,91/92,58/93,112/99,88/01,117/03,
88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje u tekstu ZPP) i na
odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" broj:
142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu OT).

Uspjeh tužitelja u ovom postupku iznosi 70%, a tuženika 30%. Ovo s toga što je sud
prihvatio 2 od 3 deklaratorna zahtjeva za utvrđenje te dijelom kontumacijski zahtjev, ali
uzimajući u obzir ranije navedeno. Tužitelj je imao trošak sastava tužbe, zastupanja na 7
ročišta (26.02.2015., 13.02.2017., 10.01.2019., 25.11.2019., 13.12.2019., 30.01.2020.,

11.03.2020.), sastava 4 obrazložena podneska (25.01.2015.,23.06.2016., 12.06.2017. i

23.08.2016.) u iznosu od po 937,50 kuna sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 42. i 50. OT. Pored
ovoga je imao i trošak sastava podneska od 10.06.2019. u iznosu od 234,37 kuna sukladno
Tbr. 8.t.3., 42. i 50. OT. Tužitelju je nastao i trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna,
trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 300,00 kuna, a nastat će mu i trošak sudske pristojbe
presude u istom iznosu sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („NN“ broj:118/18). Dakle, tužitelju je nastao ukupan trošak u iznosu od 15.084,37 kuna. S
obzirom da je ukupan uspjeh tužitelja u postupku 40% to je tužitelju valjalo dosuditi iznos od

6.033,75 kuna pa je odlučeno kao pod točkom 5. izreke.

U Splitu, 21. travnja 2020. godine.

S u t k i nj a

Irma Dujić v.r.

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem
ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka iste, u tri primjerka.
Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se
pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.1.,2.,4.,

5.,6.,8.,9.,10.i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije
bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
3. spis