Poslovni broj: 5 Gž-766/2019-2

                                                     

     Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                    Poslovni broj: 5 Gž-766/2019-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Đerđa kao predsjednika vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. B., OIB: …, iz K., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. & O. iz K., protiv tuženice OTP b. d.d., OIB: …, S., kao društvu preuzimatelju S. b. d.d., S., OIB: …, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. P. S. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 22. veljače 2019. poslovni broj P-478/2107, u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2020.,

 

                                                            p r e s u d i o  j e

             

Odbijaju se žalbe tužitelja D. B. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu od 22. veljače 2019. poslovni broj P-478/2107, te se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

                                                               Obrazloženje

Pobijanom presudom pod točkom 1. podtočka 1. odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim čl. 5. i čl. 10. ugovora o kreditu broj 10191/-03 sklopljen između tužitelja D. B. sa HVB S. b. d.d. dana 18. 6. 2003. te u podtočki 2. kumulirani zahtjev da se naloži tuženici da isplati tužitelju pretplaćeni iznos kamata u iznosu od 4.608,61 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate na tamo specificirane mjesečne iznose počevši 10. kolovoza 2003. pa do 10. lipnja 2017. godine.

Točkom 2. odbijen je i tužbeni zahtjev, ispravno eventualni kako je označen u tužbi, da se naloži tuženici da isplati tužitelju pretplaćeni iznos kamata u iznosu 4.608,61 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, tekućim na specificierane mjesečne iznose 10. lipnja 2012. godine pa do 10. lipnja 2017.

Točkom 3. naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnične troškove u iznosu od 4.062,50 kuna, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv gornje presude žali se tužitelj putem punomoćika i osobno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, sve prijedlozima da se pobijana odluka preinači ili ukine.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Svoju odluku o meritumu sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da nije sporno da je Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 10191-03 od 18. ožujka 2003. (u daljnjem tekstu Ugovor) tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.113,59 EUR uz rok otplate od 180 mjeseci te redovnu kamatnu stopu od 6,66% godišnje, promjenjivu. Sporne su odredbe čl. 5. i čl. 10. Ugovora koje tužitelj smatra ništetnim.Uvidom u Ugovor utvrđeno je da je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata i to u 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 284,59 EUR i jedne mjesečne rate u iznosu od 310,26 EUR s tim da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2003., a zadnja rata dospijeva 10. srpnja 2018. a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate u pravilu, desetog dana u mjesecu. Odredbom članka 10. Ugovora utvrđen je način obračuna i usklađenja kamata te je u stavku 1. propisano da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se na način kako slijedi:

- redovna kamata iz članka 5. Ugovora zasniva se na šestomjesečnom EURIBOR-u

- navedena početna kamatna stopa vrijedi do prvog usklađenja

- kamata se usklađuje, u pravilu (osim kod prvog usklađenja), protekom razdoblja od 6 mjeseci, uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatni period)

- osnov usklađivanja jest visina EURIBOR-a, određen na prethodno navedene dane, (posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda),

- kamata se neće povećavati/smanjivati ako se EURIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena,

- u suprotnom, ukoliko navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od jednog postotnog poena, kamata će se povećati ili smanjiti za istovjetan (sveukupan) postotni iznos povećanja ili smanjenja EURIBOR-a,

- da je stavkom 2. ugovoreno da se kod izmjene stope redovnih kamata kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita,

- da je uvidom u I. dodatak Ugovoru o kreditu broj 10191-03 od dana 11. srpnja 2003. (list 22-23 spisa) utvrđeno je da je došlo do promjene čl. 11. 2 Ugovora te je istim određeno da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata i to u 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 284,04 EUR i jedne mjesečne rate u iznosu od 285,50 EUR s tim da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2003., a zadnja rata dospijeva 10. srpnja 2018., a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate u pravilu, desetog dana u mjesecu. Uvidom u II. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 10191-03 od dana 23. srpnja 2003. (list 24 spisa) utvrđeno je da je došlo do promjene izračuna efektivne kamatne stope pa je ista izračunata u visini 7,37%, a ne 7,35% kao što je to bilo navedeno u temeljnom Ugovoru,

- da u izračunu razlike kamata po Ugovoru o kreditu broj 10191/03 kod HVB b. C. d.d. Z. (list 25-28 spisa) izrađen od strane vještaka J. D., a koji nije izrađen po nalogu suda, navodi se da su bitni elementi za obračuni iznos glavnice kredita od 32.113,59 EUR, da je iznos početne rate 284,59EUR, da je nominalna kamatna stopa 6,66%, da je dospijeće prve rate 10. kolovoza 2003. i da je rok otplate 15 godina (180 mjesečnih rata). U izračunu se navodi da je polazna osnova za izračun razlika provjera ugovorene visine anuiteta. Navodi se da je kredit sklopljen na 15 godina (180 rata) uz kamatnu stopu 6,66% i da je iznos anuiteta iskazan u Ugovoru 284,59 EUR za 179 mjeseci i zadnji 310,26 EUR. Navodi se da je dužnik dobio i otplatni plan koji sadrži promjenu kamatne stope sa ugovorene 6,66% na 6,24% od 10. travnja 2009. prema kojoj mjesečni anuitet iznosi 284,04 EUR i razlikuje se od onog u ugovoru (284,59 EUR). Privatno angažirani vještak navodi da je provjerom izračuna anuiteta prema navedenim elementima kredita nemoguće utvrditi iznos anuiteta primjenom formule propisane Odlukom o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne novine“ broj 56/01) te dopunjenoj Odlukom o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga sa potrošačima koju je objavila HNB („Narodne novine“ broj 1/09 i 41/09) pa da iz ovog proizlazi kako banka nije poštivala zakonski propis i da je izračunala anuitet po svom nahođenju na štetu dužnika. Navodi se da kada bi se koristila komforna metoda propisana Odlukom HNB-a, da bi anuitete iznosi 279,13 EUR, a kada bi se koristila proporcionalna da bi anuitete iznosio 282,58 EUR, a da je to u oba slučaja manje od iznosa koji je banka navela u Ugovoru (284,59 EUR odnosno 284,04 EUR iz otplatnog plana), čime je dužniku neopravdano više naplaćivan iznos mjesečne otplate. Dalje se navodi da je iz otplatnog plana vidljivo kako banka dodatno naplaćuje više kamata u mjesečnim obračunima anuiteta nepotrebno preračunavajući kamatnu stopu na broj dana korištenim 360 dana u godinu umjesto kalendarskog, jer je ugovaranjem mjesečne (anuitetne) otplate banka sukladno Odluci HNB-a morala koristiti preračunati mjesečni kamatni faktor (komforni ili proporcionalni). Navodi se da ovakav način obračuna kamate banka nigdje ne navodi u Ugovoru i da na ovaj način banka ubiti uvećala kamatnu stopu za 3%. Nadalje, navodi se da je po ugovoru banka bila dužna uskladiti kamatnu stopu po čl. 10 Ugovora prema kretanju EURIBOR-a, što nije poštivala kada je poslala obavijest o promjeni kamatne stope s danom 7. travnja 2009. Navodi se da je EURIBOR s danom 30. rujna 2008. iznosio 5,32%, a s danom 31. ožujka 2009. da je iznosi 1,69%, pa da je dakle razlika 3,63%. Primjenom ove razlike na važeću kamatu 6,66%, vještak navodi da je nova kamatna stopa trebala biti 3,03%, a ne kako je banka navela i primijenila 6,64% iz čega je izračunala anuitet od 279,03 EUR te neopravdano i dalje naplaćivala više kamate. Navodi se da kamatna stopa prema Zakonu o obveznim odnosima predstavlja bitan element ugovora cijenu ugovora, pa da je prema tome u ovom slučaju banka dužniku naplaćivala više od ugovorene cijene, što znači da dužnik u ovom slučaju traži razliku više plaćene cijene. U trenutku kada je banka trebala promijeniti kamatnu stopu sa 6,66% na 3,03%, zatečena je glavnica iznosila 23.394,72 EUR po izračunu banke dok bi po zakonski ispravnom obračunu anuiteta bila 23.053,11 EUR što je korišteno u izračunu kako bi se dobila razlika kamata, a ne razlika anuiteta. Navodi se da kako bi se izračunala razlika na ostatak duga od 23.053,11 EUR da je izračunat anuitete sukladno Odluci HNB-a i to povoljniji za klijenta po komfornoj (od početka otplate) metodi od 10. travnja 2009. u iznosu od 239,85 EUR, što je stavljeno u odnos sa anuitetom od 279,03 EUR koji je banka izračunala primjenom kamate od 6,24%. Vještak angažiran po tužitelju je izračunatu razliku iznosa kamata u odnosu na obračunatu i naplaćenu prikazao u tablici koja prileži na listu 26 i 27 spisa,

- da na temelju tako sačinjenog izračuna vještak J. D. je dao nalaz i mišljenje da se u ovom slučaju radi o grubom kršenju zakona i ugovorne odredbe na štetu dužnika kojom je banka naplaćivala veću cijenu od ugovorene. Navodi se da korištenje zakonski propisane formule za izračun anuiteta od početka otplate ukupna razlika preplaćenih kamata do dana 10. lipnja 2017. iznosi 4.608,61 EUR uz obvezu svođenja glavnice, odnosno otpisom 430,21 EUR. Dalje navodi da je banka u ponudi dala mjesečne razlike anuiteta umjesto razlike preplaćenih kamata, što opet predstavlja varanje dužnika uz naznaku kako se banka koristi i formalnim zakonskih rokovima o zastari iz ZOO-a za 60 mjeseci (5 godina) unatrag (od 2012. umjesto od 2009.). Navodi da bi u tom slučaju dužnik trebao zatražiti povrat preplaćenih kamata za 5 godina unatrag za iznos od 2.005,18 EUR sa zateznim kamatama. Vještak navodi da ako bi se dužnik išao dogovarati sa bankom oko razlike anuiteta, da treba biti svjestan činjenice kako ona iznosi 39,28 EUR mjesečno, odnosno za 60 mjeseci 2.350,80 EUR, također uvećana za zatezne kamate. Vještak zaključuje da je jedina mogućnost dobivanja pravog obeštećenja od početka otplate kredita do dana tužba za djelomičnu ništetnost u dijelu ugovorene kamatne stope i izračuna anuiteta te potraživanje ukupnog iznosa pretplaćenih kamata u iznosu od 4.608,61 EUR sa zateznim kamatama uz otpis (svođenje) dijela glavnice na dan 10. lipnja 2017. za iznos od 430,21 EUR,

- da je već navedenona ovaj izračun koji je tužitelj dao sačiniti privatno po vještaku kojeg je sam angažiraotuženik je iznio cijeli niz prigovora u odgovoru na tužbu. Tuženik prigovara navedenom nalazu i mišljenju vještaka J. D. jer je vještačenje izvršeno izvan suda, prigovara da je takav oblik "privatnog" vještačenja nepouzdan, subjektivan i da nije jasno na temelju kojih sve informacija je sačinjen. Tuženik navodi da rezultati vještačenja nisu točni i prigovara takvom "privatnom" vještačenju i njegovoj vjerodostojnosti budući istom nedostaje nadzorni mehanizam suda propisanZakonom o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) zato tuženik smatra da se taj nalaz i mišljenje ne može uzeto kao vjerodostojan dokaz prilikom odlučivanja i prigovara takvom dokazu. Nadalje, tuženik ističe da je bitan dio odredbe čl. 10. Ugovora da se "kamata usklađuje, u pravilu (osim kod prvo usklađenja), protekom razdoblja od šest mjeseci, uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatni period)". navodi da to znači da se kamatna stopa neće usklađivati svakih 6 mjeseci nakon sklapanja ugovora na spomenute određene dane, već da će se utvrđivati svakih šest mjeseci nakon što nastupi prvo usklađenje od trenutka sklapanja ugovora. Radi toga, tuženik prigovara da je vještak pogrešno izračunao promjene kamatne stope sukladno ugovoru tvrdeći da se redovna kamatna stopa smanjila za 3,63%. Prigovara da vještak svoj izračun temelji na promjenama kretanja EURIBOR-a u šestomjesečnom periodu između 30. rujna 2008. i 31. ožujka 2009. jer je 30. rujna 2008. iznosi 5,32% a 31. ožujka 2009. 1,69% što doista predstavlja smanjenju od 3,63%, no da je vještak pogrešno tumačio ugovor zanemarujući institut prvog usklađenja, zato što se utvrđenje kamatne stope ne vrši u odnosu na prethodni šestomjesečni period već na prethodni kamatni period. Nadalje, tuženik prigovara da je prvi kamatni period započeo sklapanjem ugovora 18. ožujka 2003. i da je trajao do prvog usklađenja 21. ožujka 2009., i da zbog činjenice da je došlo do smanjenja od 3,63% proizlazi da su ispunjeni preduvjeti za usklađivanje sukladno odredbi ugovora iz čl. 10. st. 1. koji određuje da se "kamata neće povećati/smanjiti ako se EURIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena", ali da ova razlika ne predstavlja iznos usklađenja. Tuženik prigovara da je ispravno odmjerio kamatnu stopu u visini od 6,24% godišnje jer je iznos smanjenja kamatne stope dobiven razlikom između EURIBOR-a na dan 31. ožujka 2009. (posljednji dana kamatnog perioda) kada je iznosio 1,69% u donosu na ožujak 2003. u vrijeme sklapanja ugovora (prvi dana kamatnog perioda 18. ožujka 2003.) kada je EURIBOR iznosio 2,501%. Prigovor na nalaz je u tome da tuženik tvrdi da je zbog pogrešne intepretacije odredbe čl. 10. ugovora vještak pogrešno izračunao novu kamatnu stopu na način da je za razliku od 3,63% umanjio početnu kamatnu stopu te tako dobio visinu redovne kamate od 3,03%, što je toliko nelogično da bi takvim tumačenjem moglo doći do toga da kamatne stopa prijeđe i u negativan postotak što bi značilo da bi tuženik kao banka trebao korisnicima kredita isplaćivati naknadu za korištenje kredita,

 

- da se u odnosu na sve iznesene prigovore tužitelj se uopće nije očitovao nego je još i povukao prijedlog za provedbu knjigovodstvenog vještačenja navodeći da nema sredstava za plaćanje vještačenja. Tužitelj je predložio sudu da iako dostavljeni nalaz nema snagu vještačkog nalaza već je privatna isprava da ima dokaznu snagu privatne isprave pa da istu sud treba ocijeniti i vrednovati u sklopu drugih provedenih dokaza. Budući da u spisu prileži samo Ugovor i nema dokaza na osnovi kojih bi sud mogao relevantno cijeniti točnost izračuna privatno angažiranog vještaka, a tužitelj je iznesenim prigovorima, po ocjeni suda osnovano doveo u sumnju pravilnost zaključivanja financijskog vještaka kojeg je angažirao tužitelj, i to osobito vezano uz tumačenje čl. 10. Ugovora, pri čemu po ocjeni suda vještak čini osnovnu pogrešku da iznos razlike u EURIBORU izravno oduzima od početno ugovorene kamatne stope, zanemarujući činjenicu da su stranke u čl. 10. st. 1 predmetnog Ugovora ugovorile da bi se na taj način vršilo usklađenje, radi čega dolazi do potpuno pogrešnog i irelevantnog izračuna razlike u plaćenoj kamati. Budući da je tuženik iznesenim prigovorima osporio i uspješno obrazložio radi čega privatna isprava, odnosno izračun koji je po njegovom nalogu sačinio sudski vještak I. D. nije utemeljen na predmetnom ugovoru, a ovi prigovori na privatnu ispravu se nisu mogli otkloniti tijekom postupka jer se na iste sam tužitelj nije čak niti očitovao, niti je platio vještačenje kojim bi sud mogao utvrđivati visinu utužene tražbine, to sud zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, te je već zbog tog razloga tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti,

- da tužitelj D. B. u svom iskazu navodi da je zaključio Ugovor o kreditu sa HVB S. bankom d.d. 2003. na iznos od oko 32.000,00 EUR i rok otplate od 180 mjeseci. Navodi da koliko se sjeća nije pročitao Ugovor o kreditu te da je taj ugovor dobio kod javnog bilježnika na potpis i da ga nije on nosio javnom bilježniku. Navodi da je ovaj ugovor sam išao ovjeriti kod javnog bilježnika u K., a koji se zove Ž. i da se ne sjeća je li njemu javni bilježnik protumačio ugovor i upoznao ga sa pravnim posljedicama sklapanja tog pravnog posla. Tužitelj navodi da smatra da su pitanja koja mu sud postavlja irelevantna zato što je njega sama banka izvijestila da mu je dužna vratiti dio kamate koju je platio u iznosu od oko 20.000,00 kn, a da je on tada angažirao financijskog vještaka koji je izračunao da mu je banka zapravo dužna vratiti oko 40.000,00 kn. Navodi da je u ugovoru pisalo da je ugovorena redovna kamata koja se zasniva na šestomjesečnom EURIBOR, a on nije razumio što to znači i pretpostavlja da to zapravo nitko ne zna objasniti, osim možda financijskih stručnjaka,

- da cijeneći iskaz tužitelja, sud istom nije poklonio vjeru, budući da navodi iz njegovog iskaza nisu provjerljivi dokazima koji prileže u spisu. Naime, nikakva ponuda kojom tuženik nudi tužitelju isplatu bilo kakvog iznosa preplaćene kamate ne prileži u spisu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva iskaz tužitelja nije moguće cijeniti jer tužitelj visinu svoje tražbine nije dokazao u ovom postupku, a što je već ranije obrazloženo, sud utvrđuje da ništetnost spornih odredbi Ugovora nije bilo moguće cijeniti primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 10. lipnja 2003., a objavljen u Narodnim novinama 96/2003 budući se isti primjenjuje od 19. rujna 2003. a što je nakon sklapanja predmetnog Ugovora koji je sklopljen 18. ožujka 2003. S obzirom na datum sklapanja predmetnog Ugovora, primjenjuju se odredbe  Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje ZOO/91) kojim je u odredbi čl.46.st.1. propisano da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, dok je st.2. određeno da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je daljnjom odredbom čl.50.st.1. propisano da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok je st.2. propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav,

 

- da je odredbom čl. 269. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO/95) na koje odredbe se tužitelj poziva u prilog svojih tvrdnji da se radi o neodređenosti, odnosno neodredivosti visine promjenjive kamatne stope. Prema utvrđenju ovog suda sporne odredbe nisu ništetne pozivom na njihovu neodređenost, odnosno neodredivost visine redovne kamatne stope koja je promjenjiva jer su spornim odredbama detaljno razrađene stopa i način određivanja ugovorene redovne kamate. Ugovoreno je da se redovna kamata zasniva na šestomjesečnom EURIBOR-u, da će se usklađivanje, osim kod prvog usklađivanja, vršiti protekom razdoblja od šest mjeseci, svakog 31.3. i 30.9., a osnov usklađivanja jest visina EURIBOR-a. Iako je EURIBOR promjenjiva kategorija jer predstavlja kamatnu stopu po kojoj se banke zadužuju, sud smatra da se radi o kategoriji koja predstavlja međunarodno i domaće općepoznati i prihvaćeni tržišni standard, a da ga je moguće utvrditi od strane prosječnog potrošača na brojnim javnim internetskim izvorima, odnosno da se radi o javnom podatku dostupnom svima time da se u pogledu tumačenja prosječnog potrošača u konkretnom slučaju treba poći od definicije tzv. aktivnog potrošača koji će se informirati o kategoriji kao što je EURIBOR ako je promjena kamatne stope isključivo vezana za visinu EURIBOR-a. S obzirom da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati promjenom visine EURIBOR-a, i to samo ako se poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena, to suprotno navodima tužitelja ista nije ovisila isključivo o volji tuženika već treće osobe, odnosno u konkretnom slučaju vrijednost EURIBOR-a se razvija na međubankarskom tržištu, i banke pa tako niti tuženik ne mogu na njega utjecati. Neosnovano tužitelj tvrdi da tuženik nije s tužiteljem utvrdio parametar izračuna kamate i njihove uzročno-posljedične veze jer je parametar u konkretnom slučaju EURIBOR, u odnosu na koji će se vršiti usklađenje kamatne stope svakih šest mjeseci time da i danas važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15,78/15, 102/15 i 52/16) u odredbi čl.11.a. st.5. određuje da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno-posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli, između ostalog i EURIBOR kao referentnu kamatnu stopu. Dakle, u slučaju da predmetnim Ugovorom nije bio utvrđen parametar izračuna kamate, navedeni Zakon o potrošačkom kreditiranju bi nalagao tuženiku da, kao vjerovniku ugovora koji je sklopljen prije stupanja na snagu ovog Zakona, definira parametar, između ostalog upravo EURIBOR-om. Budući sud nije utvrdio niti jedan razlog za ništetnost utuženih odredbi Ugovora, to je prvopostavljeni tužbeni zahtjev i po ovoj osnovi odbijen u cijelosti, pa je presuđeno kao u točki 1. Izreke,

- da alternativnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da donese presuda kojom će naložiti tuženiku isplatu pretplaćenog iznosa kamata, a koji iznosi 2.005,18 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, i to za mjesečne iznose sa kamatom koja teče od 10. lipnja 2012. pa svakog 10. u mjesecu do 10. lipnja 2017. Iz historijata tužbe i rezultata dokaznog postupka proizlazi da i iznos koji je utužen alternativnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje s osnova ništetnosti čl. 5. i čl. 10. Ugovora o kreditu, pri čemu ni u tom dijelu sud ne nalazi da je tužitelj D. B. dokazao da je bio neinformiran kao potrošač odnosno ugovorna strana, budući da je primjena kamatne stope u Ugovoru detaljno razrađena i ugovorena, pa je tužitelja i u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev valjalo odbiti iz istih razloga zbog kojih je odbijen i sa prvopostavljenim tužbenim zahtjevom, pa je presuđeno kao u točki 2 izreke. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud nije donosio nikakvu odluku, budući da su tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev odbijeni u cijelosti.

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje ZPP)Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14,i 148/11 - pročišćeni tekst dalje - ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, s time, što se tiče primjene materijalnog prava, valja kazati da se neosnovano žalitelj poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, ono što je bitno za ovu pravnu stvar, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništenost ugovorne odredbe.

 

Međutim, u konkrenom slučaju kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.113,59 EUR uz rok otplate od 180 mjeseci te redovnu kamatnu stopu od 6,66% godišnje, promjenjivu, sukladno odredbama čl. 5. i čl. 10. Ugovora, u 180 mjesečnih rata i to u 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 284,59 EUR i jedne mjesečne rate u iznosu od 310,26 EUR s tim da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2003. i zadnja 10. srpnja 2018. s dospijećem pojedine rate u pravilu, desetog dana u mjesecu, s time da je odredbom članka 10. ugovora utvrđen je način obračuna i usklađenja kamata te je u stavku 1. propisano da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se na način kako slijedi:

- redovna kamata iz članka 5. govora zasniva se na šestomjesečnom EURIBOR-u,

- navedena početna kamatna stopa vrijedi do prvog usklađenja,

- kamata se usklađuje, u pravilu (osim kod prvog usklađenja), protekom razdoblja od 6 mjeseci, uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatni period),

- osnov usklađivanja jest visina EURIBOR-a, određen na prethodno navedene dane, (posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda),

- kamata se neće povećavati/smanjivati ako se EURIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena,

- u suprotnom, ukoliko navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od jednog postotnog poena, kamata će se povećati ili smanjiti za istovjetan (sveukupan) postotni iznos povećanja ili smanjenja EURIBOR-a.

Stavkom 2. ugovoreno je da se kod izmjene stope redovnih kamata kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita.

Dakle, u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj.

 

             Po motrištu ovog suda da li je tužena banka manipulirala EURIBOR-om, tj. da se tijekom kamatnog perioda kao osnovu za usklađivanje visine kamatne stope nije uzimala valjana visina EURIBOR-a i pravilno u svakom sukcesivnom šestomjesečnom otplatnom razdoblju vršilo usklađivanje, odnosno obračun kamate kako je ugovoreno i propisano, bilo je sporno pitanje na koje je tužitelj tijekom postupka priložio nalaz vještaka koje je dano izvan parnice, dok je odustao od dokaznog prijedloga da se tijekom parnice provede finacijsko vještačenje, iako je i po ocjeni ovog suda, suprotno žalbenim navodima, bilo nužno, zbog brojnosti argumentiranih prigovora tuženika još u odgovoru na tužbu i otvorenih pitanja, provesti vještačenje pa otuda i navodi tužitelja u žalbi u kojoj navodi da će potraživanje precizirati nakon provedenog vještačenja.

 

Doduše, tužitelj se u žalbi poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2426/15 u kojoj je rečeno da se i takav nalaz ima cijeniti kao dio dokazne građe, odnosno ne radi se o „nezakonitom dokazu“ koji bi sud mogao ignorirati, što je točno, međutim, drugo je pitanje dokazne vrijednosti tog nalaza što je quaestio facti, a u tom predmetu, na koji se poziva žalitelj, bila sporna tek jedna banalna činjenica - količina isporučenog betona - koju je dao vještak koji nije angažiran u parnici pa je na temelju toga nalaza, ali i ostalih relevantnih dokaza sud na temelju sveobuhvatne analize dokazne građe mogao, što je bitno, sa sigurnošću utvrditi tu spornu činjencu.

 

Međutim, ovdje su u pitanju bila vrlo brojna sporna stručna pitanja iz financijske domene glede kojih sud nema potrebnih životnih ili stručng iskustava i znanja pa je bilo nužno provesti financijsko vještačenje jer je osnovu i visinu tražbine sa sigurnošću bilo moguće utvrditi samo na taj način u ovoj parnici što podrazumijeva postavljanje pitanja i prigovora vještaku na koja se mora referirati kako bi sud mogao nalaz prihvatiti, sve u smislu čl. 260. ZPP-a, no kako je od tog dokaza tužitelj odustao, posljedično nije, u smislu čl. 219. 1. ZPP-a, dokazao činjenice koje bi mu dale pravo na isplatu eventualno preplaćene ugovorne kamate (v. odluku Vrhovnog suda broj Rev 1312/2014).

 

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je žalbe tužitelja odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a. Odluka o trošku žalbenog postupka donesena je u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a.

             

 

U Zadru, 21. travnja 2019.

 

 

  PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                                                         Željko Đerđ