Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 2 UsI-16/2020-20 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-16/2020-20 

 

                                                                                              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja N. P. D. iz V. B., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Uprave vodnog gospodarstva i zaštite mora, Zagreb, Radnička cesta 80, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za Dunav i donju Dravu, Splavarska 2a, Osijek, radi ukidanja statusa javnog vodnog dobra, 21. travnja 2020.

  

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-325-01/19-03/64, URBROJ: 517-07-1-1-1-19-10 od 29. listopada 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja od 13. lipnja 2019. za ukidanjem statusa javnog vodnog dobra na zemljišnoknjižnim česticama broj: , sve upisane u zk. ul. br. …, k.o. N. Rješenje je izvršno danom dostave stranci.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika navodeći da je ono doneseno na temelju dostavljenih mišljenja Hrvatskih voda, a prema kojima se predmetne nekretnine nalaze uz vodnu građevinu osnovne odnosno detaljne melioracijske odvodnje, zbog čega ukidanje status javnog vodnog dobra trenutno nije moguće. Ističe da mu mišljenje Hrvatskih voda od 9. listopada 2019. nije nikad dostavljeno, zbog čega se na njega ne može očitovati pa pretpostavlja da je potpuno proturječno s ranijim mišljenjem istog tijela od 30. srpnja 2019. Navodi kako prema tom, ranijem mišljenju, predmetne čestice nisu i ne trebaju biti javno dobro. Stoga tužitelj ističe da iz obrazloženja osporavanog rješenja nije jasno zbog čega je tuženik odluku donio samo na temelju mišljenja od 9. listopada 2019., dok je mišljenje  od 30. srpnja 2019. izostavljeno. Osim toga, iz obrazloženja osporavanog rješenja nije jasno zbog čega se ponovo tražilo mišljenje Hrvatskih voda za isti zahtjev. Tvrdi da je mišljenje od 9. listopada 2019. moralo biti dostavljeno tužitelju na očitovanje, zbog čega je tuženik postupio suprotno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.). Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni navodi u cijelosti neosnovani iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja koje ponavlja. Ističe kako tužitelj netočno smatra da su navedena mišljenja Hrvatskih voda proturječna, jer da su mišljenjem od 9. listopada 2019. samo pojašnjeni navodi ograničenja u vezi s potrebom prethodnog izdvajanja područja za održavanje na svaku pojedinu česticu, u odnosu na očitovanje od 30. srpnja 2019. Navedena očitovanja opisuju istu problematiku na način da niti u jednom dijelu nisu u suprotnosti. Niti jedna od predmetnih zemljišnih čestica u cijelosti svoje površine ne treba biti javno vodno dobro, zato je ukazana potreba da se prije brisanja/ukidanja statusa javnog vodnog dobra s određene grupe zemljišnih čestica izdvoje dijelovi koji su vodno dobro kao i područje potrebno za održavanje kanala s kojima graniče, a što je u skladu s odredbom članka 141. Zakona o vodama (Narodne novine, broj: 66/19.). Očitovanja Hrvatskih voda se ne razlikuju u odnosu na status predmetnih zemljišnih čestica, već su izrijekom navedene zemljišne čestice na kojima se u ovom trenutku može ukinuti status javnog vodnog dobra, dok ukidanje svojstva javnog vodnog dobra na preostalim česticama, može uslijediti nakon potrebnog izdvajanja navedenog pojasa za održavanje. Ističe da odredbama Zakona o vodama nije utvrđena obveza dostave mišljenja Hrvatskih voda, kao i druge dokumentacije stranci niti pozivanja stranke na očevid, odnosno obavještavanja o provedbi predmetnog postupka. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

Tužitelj u svom očitovanju na odgovor tuženika navodi da tuženik niti uz svoj odgovor na tužbu nije dostavio mišljenje Hrvatskih voda, zbog čega nije u mogućnosti odgovoriti u potpunosti na navode tuženika. Ističe da je tuženik dužan primjenjivati odredbe Zakona o općem upravnom postupku, koje propisuju načelo saslušanja stranke u postupku. Smatra da sud treba pozvati tuženika da dostavi sporno mišljenje Hrvatskih voda od 9. listopada 2019.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Dodaje da prvim očitovanjem od 30. srpnja 2019. nisu bile popisane sve zemljišne čestice koje su dijelovi vodotoka i vodnih građevina za osnovnu melioracijsku odvodnju, zbog čega je u drugo mišljenje kompletirano grafičkim prikazom kanalske mreže i očitovanjem za svaku česticu s kojih se može ukinuti status javnog vodnog dobra, a u drugom dijelu teksta, navedena su ograničenja i postupak koji prethodi skidanju statusa javnog vodnog dobra, kao i za slučaj povrata imovine. Time su samo pojašnjeni navodi ograničenja u svezi s potrebom prethodnog izdvajanja pojasa za održavanje za svaku česticu, u odnosu na ranije očitovanje. Kako predmetne zemljišne čestice ne trebaju u cijelosti svoje površine biti javno vodno dobro, ukazana je potreba da se prije brisanja/ukidanja statusa javnog vodnog dobra s određene grupe zemljišnih čestica izdvoje dijelovi koji su vodno dobro i pojas za održavanje kanala s kojima iste graniče. Stoga predlaže da su odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj u svom očitovanju na podnesak zainteresirane osobe navodi da je, ukoliko je potrebno prethodno izuzeti dijelove površina koje su potrebne kao zaštitni pojas, tada je trebalo dopuniti postupak, a ne odbiti zahtjev. Poziva se na raniju sudsku praksu prema kojoj se, nakon 4. siječnja 1996. ne može utvrđivati javno vodno dobro na nekretninama koje su, prema ranijim propisima prisilno oduzete i koje su prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine predmet povrata, dok se ne odluči o povratu tih nekretnina. Tužitelj, osim toga smatra da je osporavano rješenja tuženika nezakonito, jer ne sadrži propis o nenadležnosti.

Budući da je sporna primjena prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, sud je u skladu s odredbom članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) presudu donio bez održavanja rasprave.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmetni upravni postupak pokrenut je po zahtjevu tužitelja od 13. lipnja 2019. na temelju članka 12. Zakona radi ukidanja statusa javnog vodnog dobra na zemljišnim česticama u zk. ul. br, k.o. N., i to k.č.br, radi povrata imovine oduzete u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koje u naravi predstavljaju poljoprivredno zemljište i oranice.

Naime, odredbom članka 12. Zakona o vodama (Narodne novine, broj: 153/09., 63/11., 130/11., 56/13.,14/14. i 46/18., nastavno: Zakon) propisano je da će zemljišnim česticama iz članka 8. ovoga Zakona prestati status vodnog dobra kad trajno prestanu postojati prirodne značajke koje ih određuju vodnim dobrom (stavak 1.). Zemljišnim česticama iz članka 8. ovoga Zakona i to uređenim potocima u građevinskom području jedinice lokalne samouprave koji se u cijelosti nadsvode ili zacijeve prestaje status vodnog dobra uz zadržanje prava služnosti vodova u svrhu njihovog građenja ili održavanja. S uređenim potocima izjednačene su građevine za zaštitu od erozija i bujica u građevinskom području jedinice lokalne samouprave (stavak 2.). Ispunjenje pretpostavki iz stavka 1. ovoga članka rješenjem utvrđuje Ministarstvo, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda. Ispunjenje pretpostavki iz stavka 2. ovoga članka rješenjem utvrđuje Ministarstvo, na zahtjev Hrvatskih voda (stavak 3.). Ako se rješenje iz stavka 3. ovoga Zakona donosi za čestice iz članka 11. ovoga Zakona, prestankom statusa vodnog dobra prestaje i status javnog vodnog dobra. U tom slučaju rješenje sadrži oznaku nekretnine koja je izgubila status javnog vodnog dobra i nalog sudu za otpis ove zemljišne čestice i pripis u novi zemljišnoknjižni uložak, s upisom prava vlasništva Republike Hrvatske uz istodobno brisanje tereta zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine založnim pravom i posljedice ništetnosti pravnih poslova, te upisom prava služnosti iz stavka 2. ovoga članka, gdje je primjenjivo (stavak 4.).

Sukladno članku 8. Zakona, vodno dobro  čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4. prostor na kojem je izvorište voda iz članka 88. stavka 1. ovoga Zakona potreban za njegovu fizičku zaštitu i prostor na kojem je izvorište, izdašnosti najmanje 10m3 dnevno, prirodne mineralne, termalne i prirodne izvorske vode potreban za njegovu fizičku zaštitu i 5. otoke koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušivanjem vode, njezinom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem (stavak 1.). Vodno dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu. (stavak 6.). Vodno dobro se koristi na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (stavak 7.).

Odredbom članka 9. Zakona o vodama propisano je da vodno dobro služi održavanju i poboljšanju vodnog režima, a osobito je namijenjeno za: 1. građenje i održavanje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za osnovnu melioracijsku odvodnju, 2. održavanje korita i obala vodotoka, te održavanje i uređenje inundacijskog područja, 3. građenje i održavanje građevina za unutarnju plovidbu, 4. provedbu obrane od poplava i 5. korištenje i zaštitu izvorišta voda iz članka 8. stavka 1. točke 4. ovoga Zakona.

Prema odredbi članka 141. stavka 2. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 44/19.) iznimno od stavka 1. ovoga članka, odstupanja su moguća uz suglasnost Hrvatskih voda: 1. pod uvjetom da ne dolazi do ugrožavanja stabilnosti i sigurnosti vodnih građevina 2. pod uvjetom da ne dolazi do pogoršanja postojećeg vodnog režima i 3. ako to nije u bitnom protivno članku 9. stavku 1. točkama 1. do 4. ovoga Zakona.

U provedenom je upravnom postupku sukladno članku 12. stavak 3. Zakona o vodama pribavljeno mišljenje Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za Dunav i donju Dravu, KLASA: 325-10/19-09/0000051, URBROJ: 374-22-4-19-2 od 30. srpnja 2019.  U mišljenju se navodi da navedene zemljišne čestice nisu i ne trebaju biti javno vodno dobro. Zemljišne čestice k. br. … k.o. N. u naravi predstavljaju vodne građevine detaljne melioracijske odvodnje koje su u funkciji okolnog poljoprivrednog zemljišta i trebaju biti  u vlasništvu jedinica lokalne samouprave na upravljaju Hrvatskih voda. Uz vodne građevine osnovne melioracijske odvodnje, potrebno je prije povrata imovine oformiti/isparcelirati zaštitni pojas u širini 5 m od vanjskog ruba građevine – kanala sa svake strane. Za građevinu osnovne melioracijske odvodnje Zlurada potrebno je korigirati postojeću katastarsku česticu, budući da je izvan svoje parcele te oformiti 5 metarski zaštitni pojas od vanjskog ruba građevine sa svake strane. Za vodne građevine detaljne melioracijske odvodnje koje su iskopane na terenu, a u programu su održavanja Hrvatskih voda i nemaju svoju parcelu, potrebno je prije povrata imovine geodetski snimiti i parcelacijom oformiti parcelu. Ukoliko stranka postupi prema navedenim uvjetima, navodi se još u mišljenju, moguće je ukidanje statusa javnog vodnog dobra s predmetnih zemljišnih čestica.

Prema izjavi zainteresirane osobe, naknadnim razgovorom i kontaktom elektronskom poštom, dogovoren je dodatni dopis Hrvatskih voda, kojim bi se iste podrobnije očitovale o svakoj pojedinoj zemljišnoj čestici.

Stoga, u mišljenju Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za Dunav i donju Dravu, KLASA: 325-10/19-09/0000051, URBROJ: 374-22-4-19-3 od 9. listopada 2019. navodi se da su k.č.br. …, u k.o. N., upisane u zemljišnu knjigu i katastar kao kanal, ali da u naravi nemaju funkciju odvodnje te da su trajno prestale postojati prirodne značajke koje ih određuju vodnim dobrom. Zbog navedenog, Hrvatske vode predlažu tuženiku ukidanje svojstva javnog vodnog dobra.

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, Zemljišnoknjižno odjel u Slatini je potom donio rješenje posl. br. Z-8508/2019 od 27. studenog 2019., a postupajući po rješenju tuženika, kojim je gore navedene čestice besteretno otpisao uz uknjižbu prava vlasništva za korist Republike Hrvatske. Stoga proizlazi da je u odnosu na ovaj dio predmetnih nekretnina, zahtjev tužitelja faktički usvojen.

U odnosu na preostale zemljišne čestice, u mišljenju Hrvatskih voda od 9. listopada 2019. se još navodi da se k. br. …, koje se nalaze uz vodnu građevinu osnovne melioracijske odvodnje B. O., zatim k.č.br. …, koje se nalaze uz vodnu građevinu osnovne melioracijske odvodnje B. te k.č.br. … uz vodnu građevinu detaljne melioracijske odvodnje Zlurada 1, nisu i ne trebaju biti javno vodno dobro, ali prije stavljanja na raspolaganje iz navedenih zemljišnih čestica potrebno je izuzeti dijelove površina koje su potrebne kao zaštitni pojas za održavanje navedenih vodnih građevina. U privitku dopisa, nalazi se grafički prikaz kanalske mreže koja se nalazi u sustavu odvodnje poljoprivrednih površina, a kojim upravljaju Hrvatske vode, za koje je potrebno osigurati dovoljan pojas za održavanje). Uz vodne građevine osnovne melioracijske odvodnje potrebno je prije povrata imovine isparcelirati zaštitni pojas u širini 5 m od vanjskog ruba kanala, a uz vodne građevine detaljne melioracijske odvodnje zaštitni pojas u širini 3 m od vanjskog ruba kanala. Ukoliko stranka postupi prema gore navedenim uvjetima, a radi dobrog funkcioniranja sustava odvodnje cijelog poljoprivrednog područja, moguće je ukidanje statusa javnog vodnog dobra i s ostatka zemljišnih čestica.

Sukladno navedenom, proizlazi neosnovana tvrdnja tužitelja da su mišljenja Hrvatskih voda od 30. srpnja 2019.  i od 9. listopada 2019. proturječna. Dakle, prvim očitovanjem od 30. srpnja 2019. nisu bile popisane sve zemljišne čestice koje su dijelovi vodotoka i vodnih građevina za osnovnu melioracijsku odvodnju, zbog čega je u drugo mišljenje kompletirano grafičkim prikazom kanalske mreže i očitovanjem za svaku česticu s kojih se  može ukinuti status javnog vodnog dobra, a u drugom dijelu teksta, navedena su ograničenja i postupak koji prethodi skidanju statusa javnog vodnog dobra, kao i za slučaj povrata imovine. Drugim su mišljenjem samo pojašnjeni navodi ograničenja u svezi s potrebom prethodnog izdvajanja pojasa za održavanje za svaku česticu, u odnosu na ranije očitovanje. Zbog navedenog, nije bilo nužno da tuženik dostavi navedeno mišljenje tužitelju na očitovanje, odnosno ista činjenica ne predstavlja razlog za poništavanje rješenja, budući da je tužitelj imao pravo koje nije iskoristio, izvršiti uvid u spis upravnog postupka. Pri tome je potrebno naglasiti kako je sporno mišljenje tužitelju dostavljeno tijekom ovog upravnog spora te isti navedeno ničim nije doveo u dvojbu.

Dakle, zahtjev tužitelja u odnosu na dio čestica je usvojen, a što proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne služba u Slatini, Zemljišnoknjižnog odjela u posl. br. Z-8508/2019 od 27. studenog 2019., dok je za preostale čestice zahtjev tužitelja uz postojeće stanje stvari odbijen, jer je, kako je to navedeno u obrazloženju osporavanog rješenja, a što proizlazi i iz mišljenja Hrvatskih voda, kako onog od 30. srpnja 2019. tako mišljenja i od 9. listopada 2019., potrebno prethodno izuzeti dijelove površina koje su potrebne kao zaštitni pojas za održavanje vodnih građevina, a po zahtjevu tužitelja, u zasebnom postupku. Nakon što se navedene čestice izuzmu za zaštitni pojas, prema mišljenju Hrvatskih voda, proizlazi da nema zapreke da se ukine status javnog vodnog dobra i s ostatka zemljišnih čestica.

Uostalom, tužitelj i sam navodi da je u postupku izjavio da je suglasan s mišljenjem od 30. srpnja 2019. u kojem se izričito navodi da je za određene vodne građevine potrebno geodetski snimiti i parcelacijom oformiti parcelu, a ukoliko stranka postupi prema navedenim uvjetima, moguće je ukidanje statusa javnog vodnog dobra s predmetnih zemljišnih čestica.

Sudska praksa na koju se tužitelj poziva nije od utjecaja na ovu upravnu stvar, budući da predmet provedenog upravnog postupka nije naknada za imovinu oduzetu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a niti utvrđivanje javnog vodnog dobra, već ukidanje tog statusa.

Dakle, proizlazi da je tuženik, pravilno, na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja, odbio zahtjev tužitelja.

Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika, odnosno provedenom upravnom postupku, sud smatra da donošenjem pobijanog rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao u izreci ove presude.

Sud u smislu odredbe članka 79. Zakona o upravnim sporovima, nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući da tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova.                 

 

 

U Osijeku 21. travnja 2020.

 

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu