- 1 -              Rev 2881/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2881/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V., OIB: ..., iz Č., zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku u Č., protiv tuženika B. montaža d.o.o. u stečaju, OIB: ..., iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-304/17-2 od 1. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-42/15-23 od 18. siječnja 2017., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija kao neosnovna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

 

I.              Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu Odlukom o otkazu ugovora o radu od 01. listopada 2015., a kojim je tuženik tužiteljici zbog gospodarskih razloga otkazao ugovor o radu od 01. svibnja 2015. sklopljen na neodređeno vrijeme, nedopušten.

 

II.              Utvrđuje se da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao.

 

III.              Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao te da joj prizna sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme i to iz obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, sve u roku od osam dana.“

 

IV.              Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 37,00 kuna, u roku od osam dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijela tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužiteljice.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom te samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice niti u postupku pred drugostupanjskim, a niti u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti pobijana drugostupanjska, a niti prvostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

 

S obzirom na revizijski navod tužiteljice da drugostupanjski sud nije obrazložio zašto ne prihvaća žalbene navode tužiteljice vezane za ocjenu prvostupanjskog suda vjerodostojnosti izvedenih dokaza (čime tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu u drugostupanjskom postupku iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. ZPP) za ukazati je na sljedeće. Tužiteljica očito ispušta iz vida odredbu čl. 375. st. 5. ZPP prema kojoj ako se presudom žalba odbije, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Upravo je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio tu odredbu jer iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude nedvojbeno proizlazi da je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Kako zapravo tužiteljica kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, to je očito da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u čemu se revizija tužiteljice znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) pa je za ukazati da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom ne može pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 1. svibnja 2015., koji joj je dao tuženik odlukom o otkazu od 1. listopada 2015., nedopušten, za utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te za nalaganje tuženiku da tužiteljicu vrati na posao i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica sa tuženikom imala sklopljen ugovor o radu od 2. veljače 2015. za poslove Dizajnera interijera, a potom je sklopljen novi ugovor o radu 1. svibnja 2015., također za poslove Dizajnera interijera,

- da je tužiteljica bila jedini izvršitelj navedenog radnog mjesta,

- da je tužiteljica na poslovima uređenja interijera upravne zgrade tuženika radila do lipnja 2015. te na uređenju jedne trgovine poslovnog partnera tuženika, a nakon toga za tužiteljicu više nije bilo posla na uređivanju interijera, a nakon čega joj je tuženik povremeno i privremeno davao radne zadatke na pomoćnim poslovima u odjelu Tehnološke pripreme jer tužiteljica nije bila stručna, a niti obrazovana za samostalno obavljanje poslova sistematiziranih u tom odjelu,

- da stranke nisu pregovarale niti očitovale volju za sklapanje ugovora o radu za određene poslove u odjelu Tehnološke pripreme,

- da je kod tuženika zabilježeno bitno i kontinuirano smanjenje opsega poslova uslijed čega je stalno smanjivan broj zaposlenih te da posao uređenja brodova nije zaživio,

- da je tuženik odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 1. listopada 2015. tužiteljici otkazao Ugovor o radu od 1. svibnja 2015. za poslove Dizajnera interijera,

- da iz obrazloženja navedene Odluke proizlazi kako je ugovor tužiteljici otkazan iz gospodarskih razloga zbog prestanka potrebe za obavljanje poslova na kojima je radila tužiteljica,

- da je tužiteljica Odluku o otkazu ugovora o radu primila 1. listopada 2015., te da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu ugovora o radu pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika, na koji se je tuženik očitovao ne udovoljavajući mu, nakon čega je tužiteljica zatražila i sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, između ostalog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenih poslova zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Kada je tužiteljica kod tuženika bila u radnom odnosu temeljem ugovora o radu od 1. svibnja 2015. za poslove Dizajnera interijera, te kada je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem tih poslova jer tih poslova više nije bilo (tuženik ih više nije mogao osigurati), to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem ugovorenih poslova (iz ugovora o radu) i to zbog gospodarskih razloga, a uslijed čega je tuženik imao opravdan razlog otkazati tužiteljici predmetni ugovor o radu.

 

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da tuženik nije smio otkazati predmetni ugovor o radu, a da prethodno nije izmijenio akt o organizaciji na način da ukine predmetno radno mjesto (Dizajner interijera). Naime, a kao što je već rečeno, tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog gospodarskih, a ne zbog organizacijskih razloga.

 

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je tuženik pri otkazivanju predmetnog ugovora o radu povrijedio odredbu čl. 120. st. 2. ZR prema kojoj poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Naime, iz izreke i obrazloženja predmetne odluke tuženika o otkazivanju ugovora o radu tužiteljici, nedvojbeno je vidljiva vrsta otkaza ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) te razlozi toga otkaza (prestanak potrebe za obavljanjem poslova Dizajnera interijera uslijed bitnog smanjenja opsega tih poslova – uslijed gospodarskih razloga).

 

Nije u pravu tužiteljica niti kada smatra da joj tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu od 1. svibnja 2015. za poslove Dizajnera interijera već samo usmeni ugovor o radu za poslove tehnološke pripreme (jer da je tužiteljica u vrijeme otkazivanja ugovora o radu imala sa tuženikom sklopljen navedeni usmeni ugovor o radu). Naime, kada stranke nisu pregovarale, nisu očitovale volju za sklapanje ugovora o radu za poslove tehnološke pripreme, te kada tužiteljica kod tuženika nije stalno niti obavljala određeni zadani sistematizirani posao u odjelu tehnološke pripreme, onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da stranke nisu sklopile niti usmeni ugovor o radu za poslove tehnološke pripreme (čl. 8. st. 4. ZR i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08). Kada je tuženik, nakon što više nije bio u mogućnosti osigurati tužiteljici dovoljno poslova dizajniranja interijera (za koje poslove je sa tužiteljicom imao sklopljen ugovor o radu), očito u očekivanju da će joj kroz određeno vrijeme moći osigurati te poslove (jer je već u tom trenutku imao razlog za otkazivanje ugovora o radu), tužiteljici davao radne zadatke koji se odnose na privremeno i povremeno obavljanje određenih pomoćnih poslova u odjelu Tehnološke pripreme (jer tužiteljica nije bila stručna niti obrazovana za samostalno obavljanje poslova bilo kojeg određenog radnog mjesta u tom odjelu), to nema značaj očitovanja volje tuženika da s tužiteljicom sklopi (pa niti usmeni) ugovor o radu za točno određene poslove.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 21. travnja 2020.