- 1 -              Rev 2844/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2844/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. A., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. r., Z., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu M. & partneri, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž R-200/2018-2 od 17. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1279/16-51 od 26. veljače 2018., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu koji odlukom tuženika od 21. travnja 2016. dat tužitelju nedopušten, te je utvrđeno da radi odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i naloženo je tuženiku da tužitelja u roku od osam dana vrati na rad. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Također je naloženo tuženiku da tužitelj u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama od 26. veljače 2018., pa nadalje, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod toč. I. kao i dijelu izreke pod toč. III. Nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju tuženika, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da obaveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Revizijski sud je ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu i to redoviti otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem od 21. travnja 2016. te utvrđenje da kod tuženika tužitelju nije prestao radni odnos kao i zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili nedopuštenost otkaza te obvezali tuženika da tužitelja vrati na rad.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud je utvrdio da u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident upire u reviziji.

 

Revident smatra da je drugostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, budući drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati; da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su nejasni i proturječni te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Obrazlažući navedeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka revident iznosi ocjenu provedenih dokaza i to iskaza svjedoka R. T. Z., neposredno nadređenog rukovoditelja tužitelju te svjedoka S. K., v.d. glavnog ravnatelja, tuženika koji je donio odluku o otkazu.

 

Suprotno navodima revizije prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su točno iznijeli iskaze navedenih svjedoka, a pritom ocjena istih ulazi u domenu razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se ne može podnijeti revizija. Zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu presudu (čl. 385. ZPP).

 

Nadalje, neosnovan je i razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375 st. 1. u kojoj tuženik navodi da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značaja a to je žalbeni navod vezan uz kontradiktornost između iskaza koji su dani u postupku i navođenja sadržaja tog iskaza. Smatra kako je drugostupanjski sud trebao obrazložiti te žalbene navode.

 

Revizijski sud ispitujući pobijanu presudu ocijenio je da je drugostupanjski sud obrazložio sve žalbene navode kao i navod u pogledu kontradiktornosti između sadržaja iskaza danih u postupku i tih iskaza te navoda u presudi. Također je obrazložio žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jasno i nedvojbeno iznoseći razloge zbog kojih smatra da su odlučne činjenice u postupku pravilno utvrđene i da između istih razloga ne postoje nikakva nejasnoća niti kontradiktornost.

 

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2013. na radnom mjestu suradnika-dokumentarista te da je na temelju Dodatka Ugovoru o radu od 9. srpnja 2015. obavljao i poslove istraživačkog novinarstva;

- da je tuženik donio Odluku o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 21. travnja 2016. na temelju koje je otkazao navedeni Ugovor o radu;

- da je protiv te odluke Odluke o otkazu dana 4. svibnja 2016. tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava,

- da je tužitelj je pravodobno podnio tužbu;

- da je tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane;

- te da se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu savjetovao sa Koordinacijom sindikata tuženika.

- da je tužitelj od 21. listopada 2014. i 30. studenoga 2015. upozoren od strane tuženika na kršenje radnih obveza, a vezanih uz postupanje tužitelja u ljeto 2014..

- da se u odluci o otkazu ugovora o radu od 15. ožujka 2016. navodi kako je na temelju izvješća o provedenoj reviziji od 15. ožujka 2016. vršitelj dužnosti Glavnog ravnatelja tuženika donio odluku o otkazu tužitelju od 21. travnja 2016., navodeći kako je tužitelj bez odobrenja tuženika sudjelovao i radio za producentsku kuću N. F. d.o.o. na izradi filma pod imenom "15 minuta - masakr u dvoru" te da je obavljao poslove iz djelatnosti H.-a, budući da H. proizvodi dokumentarne filmove, a da je tužitelj upravo radio u odjelu Dokumentarne produkcije. Također se navodi kako za takav rad tužitelj nije imao odobrenje Glavnog ravnatelja H.-a pa takvo ponašanje je okarakterizirano kao kršenje Općih pravila o zabrani zakonske utakmice s poslodavcem koje predstavlja osobito tešku povredu Općih pravila o radu i ponašanju. Pri tome se u odluci navodi, kako je već radnik imao nekoliko upozorenja i to 21. listopada 2014. i 30. studenog 2015. u koje idu u prilog takvoj osporavanoj odluci.

 

Utvrđeno je u tijeku postupka da je Koordinacijski sindikat tuženika, koji je obavljao funkciju radničkog vijeća, bio suglasan s namjeravanim otkazom te da je upozorio poslodavca da mora strogo voditi računa o pravnoj proceduri. Također je uz mišljenje Sindikata tuženika, priloženo izdvojeno mišljenje Sindikata novinara i Sindikata profesionalnih glazbenika H.-a, koji su se usprotivili namjeravanoj odluci uz obrazloženje da radnik nije počinio povredu koja mu se stavlja na teret, te da je bivši ravnatelj, G. R. u vrijeme kada je tužitelj radio na pripremi i sudjelovao u izradi filma, brojna ovlaštenja za donošenje odluka prenosio na niže razine, pa je tako i prenio i ovlaštenje da visokopozicionirani rukovoditelj kao što je bio R. Z., u nekim situacijama može po ovlaštenju ravnatelja donositi odluke iz djelokruga Glavnog ravnatelja, kao što je to učinio u konkretnom slučaju te dao usmeno odobrenje za angažman tužitelja na navedenom filmu.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 93/14 - dalje u tekstu: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (te otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR tuženik mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz.

 

Sudovi su u tijeku postupka utvrdili (a što proizlazi iz izvješća o provedenoj reviziji na okolnost sudjelovanja tuženika u proizvodnji filma "15 minuta - masakr na D." od 15. ožujka 2016.) da su N. F. d.o.o. H. 30. listopada 2014. sklopili ugovor o sufinanciranju proizvodnje filmskih produkcija, da je danska tvrtka F. C. (producent filma) u lipnju 2015. od tuženika  i to Odjela Međunarodnog  odnosa zatražila klip za arhivski materijal „D. na U., …. - Domovinski rat“, da je tuženiku uslijedio zahtjev za prodajom arhivskog materijala od hrvatske tvrtke N. f. d.o.o. kao koproducenta s danskom tvrtkom F. C. S obzirom na činjenicu da je arhivski materijal naručila hrvatska tvrtka N. f. d.o.o. to je od strane tuženika prihvaćen zahtjev i s obzirom na činjenicu da je i film sufinanciran od H.-a za 250.000,00 kuna. Dakle, RJ Prodaje prihvatila je narudžbu tvrtke N. f. d.o.o. i dana 12. kolovoza 2015. H. dakle tuženik i N. film d.o.o. su sklopili Ugovor br. 24/2015 kojim je utvrđeno da tuženik korisniku ustupa pravo korištenja dokumentacije u trajanju od 2,42 minuta isključivo za potrebe proizvodnje filma radnog naslova „15 minuta“.

 

Na temelju navedenog, tuženik je N. f. d.o.o. ispostavio dva računa i to za naknadu za prava korištenja arhivskog materijala (D. na U., K.) kao i za tehničku uslugu. U izvješću se navodi da je tužitelj, kao novinar, za svoj račun sklapao posao iz djelatnosti koju obavlja tuženik, iako za to nije imao pisanu dozvolu Glavnog ravnatelja, a koju je morao imati po čl. 6. Općih pravila o radu i ponašanju. Interna revizija je mišljenja da iako nije bilo nepravilnosti od strane tuženika u postupcima oko prodaje arhivskog materijala s obzirom da je tužitelj kao istraživač u filmu u svoje ime i za svoj račun bez dozvole Glavnog ravnatelja sklopio posao sa tvrtkom koja ima djelatnost koju obavlja tuženik. Isti je zbog zakonske zabrane utakmice ugovora o radu izreka izrekao tužitelju otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem.

 

Nesporno je utvrđeno da je neposredni rukovoditelj tužitelju dao usmeno odobrenje za rad na navedenom filmu, te da tuženik od trenutka kada je film proizveden do donošenja odluka o otkazu ugovora o radu (jedna godina i osam mjeseci), nije reagirao niti je smatrao da je tužitelj počinio zakonsku zabranu utakmice.

 

Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi smatraju da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz i da isti nije povrijedio opća pravila tuženika, niti je počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret.

 

Naime, sudovi smatraju da je u vrijeme kada je tužitelj, kao novinar, sudjelovao u radu na naprijed navedenom filmu, postojala praksa da angažman bilo kojeg djelatnika tuženika je dopušten uz suglasnost neposrednog rukovoditelja, a tek u kompleksnim slučajevima da je potrebno pisano odobrenje Glavnog ravnatelja tuženika. O tome svjedoče kako i prijašnji neposredni nadređeni rukovoditelj tuženika, tako i S. K. v.d. Glavnog ravnatelja koji je donio odluku o otkazu. S obzirom na tako utvrđenu činjenicu da je tuženik sam sudjelovao u izradi dokumentarnog filma prodajom arhivskog materijala, da je tužitelj imao usmeno odobrenje neposrednog rukovoditelja za rad za hrvatsku produkcijsku kuću N. F. d.o.o. te da je 2014. njegov rad sastojao se u tome da je napisao i proslijedio par e-mailova, da je hrvatskog časnika pukovnika B. Č. odveo na snimanje na D. na U., te da je od Ministarstva znanosti i obrazovanja ishodio odobrenje za ulazak danske ekipe u školu u D. na U. te snimanje razgovora s danskim i hrvatskim zapovjednikom. Također je od I. G. koji je radio u Uredu za zatočene i nestale saznao gdje su pokopani ubijeni ljudi, a navedenu informaciju proslijedio Dancima za potrebne izrade dokumentarnog filma.

 

Pravilno sudovi zaključuju da, s obzirom na protek vremena od trenutka kada je tužitelj djelovao i radio na navedenom filmu, i s obzirom na usmenu suglasnost neposrednog rukovoditelja, za rad na filmu; s obzirom na saznanje ravnatelja tuženika za djelatnost tužitelja, kao i na sudjelovanje samog tuženika u pripremanju spomenutog filma se tužitelju ne može stavljati na teret nelojalna konkurencija zbog kojeg bi isti trebao dobiti otkaz ugovora o radu.

 

Osim toga, u svijetlu odredbi čl. 101. st. 1. Zakona o radu i čl. 93. st. 1. Zakona o radu, koji uređuje zakonsku zabranu utakmice, navodi se kako poslodavac ima različite instrumente ukoliko smatra da postoji zakonska zabrana utakmice, a to su da može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete; da može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun te da mu radnik od zarade ostvarene iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanja zarade iz takvog posla.

 

Kako tuženik to nije potraživao, i kako po ocjeni sudova radnik nije počinio zakonsku zabranu utakmice, budući je imao usmeno odobrenje neposrednog urednika, što je postojalo kao ustaljena praksa kod tuženika, okolnost da nije imao pisano odobrenje Glavnog ravnatelja u ovom konkretnom slučaju nije od takvog utjecaja niti predstavlja činjenicu koja bi opravdavala donošenje otkaza skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Slijedom navedenog, revizijski sud smatra da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom na protek vremena od djelovanja tužitelja pa do donošenja odluke o otkazu, pravilno sudovi smatraju da tužitelju nije bilo moguće dati izvanredni otkaz, već je poslodavac primijenio institut redovitog otkaza ugovora o radu skrivljenim ponašanjem, što je legitimno pravo poslodavca, u svakom slučaju povoljnije za radnika, s obzirom na otkazni rok.

 

No, činjenica nedavanja izvanrednog otkaza nije odlučna okolnost za rješavanje i ovog spora.

 

Kako se nisu ostvarili razlozi navedeni u reviziji, valjalo je odbiti reviziju tuženika i na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.