- 1 -              Rev 3031/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3031/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari 1.tužitelja-protutuženika M. M. iz Z., OIB: ..., i 2.tužiteljice-protutuženice Lj. M. iz Z., OIB: ..., oboje zastupanih po punomoćnici V. H. D., odvjetnici u Z., protiv tuženika-protutužitelja M. Z. iz V. P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5524/17-3 od 5. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2072/2016-29 od 7. travnja 2017., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5524/17-3 od 5. veljače 2019. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2072/2016-29 od 7. travnja 2017. kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja upravljen: na utvrđenje da je na snazi Predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen 28. listopada 2011. između tužitelja M. i Lj. M. – prodavatelja i prednika tuženika sad pok. B. Z. – kupca, predmet kojeg je prodaja nekretnine k.č.br. 159/5, oranica u površini 250 čhv upisane u z.k.ul. 1161 k.o. H. koju u naravi čine temelji i izgrađeni podrum tlocrtne površine 18,20 x 9,80 m obiteljske stambene zgrade u Z., V. P., ..., koja nije upisana u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, sagrađene na zk.č.br. 159/5, upisana u z.k.ul. 1161 k.o. H., prema projektu V. d.o.o. broj TB: ... i lokacijskoj dozvoli broj ..., izdane 17. ožujka 1998. od Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, Odjel za poslovno uređenje, zaštitu okoliša i graditeljstvo, Peti područni odsjek prostorno uređenje i graditeljstvo – N. Z., Grada Z., za kupoprodajnu cijenu od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, a koji se ima smatrati ugovorom o kupoprodaji opisanih nekretnina; naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos 49.571,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB s pripadajućim zateznim kamatama počev od 26. lipnja 2014. do isplate; utvrđeno da je ništetna odredba čl. 9. st. 3. Predugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. listopada 2011. koja glasi: "Ukoliko prodavatelj ne ispuni ugovorne obveze iz čl. 5. na uplaćena sredstva kupca do ispunjenja obveze, plaćati će zakonsku zateznu kamatu računajući 60 dana od potpisa ovog predugovora" i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima na ime troškova postupka iznos 47.700,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 7. travnja 2017. do isplate, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja kojim je tražio da se naloži  tužiteljima kao protutuženicima solidarno isplatiti mu iznos 749.400,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 7. travnja 2014. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i odbacivanje tužbe tužitelja, odnosno preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tuženika kao protutužitelja, uz naknadu mu troškova postupka, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika-protutužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 185. ZPP-a parnični postupak pokreće se tužbom.

 

Tužitelji su tužbu kojom je pokrenut ovaj postupak podnijeli 26. lipnja 2014. neposredno predavši je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, dakle unutar uredovnog radnog vremena suda, a koje je od 8,00 do 16,00 sati.

 

U tužbi je kao tuženik bio naznačen Boško Zatezalo, a koji je prema podacima iz Matice umrlih Matičnog ureda Črnomerec umro 26. lipnja 2014. u 17,40 sati.

 

Dakle u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka sad pok. B. Z. bio je živ.

 

Prema odredbi čl. 212. toč. 1. ZPP-a postupak se prekida kada stranka umre.

 

U skladu s tim, a polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da su se trenutkom smrti sad pok. B. Z. bile ostvarile pretpostavke za prekid ovog postupka pokrenutog podnošenjem tužbe još za njegovog života.

 

To što tužba kojom je pokrenut ovaj postupak nije dostavljena Bošku Zatezalu jer je nakon njezinog podnošenja sudu on umro, nije od utjecaja na činjenicu pokretanja ovog postupka, odnosno na činjenicu njegovog prekida po sili zakona te njegovog nastavljanja, a nakon što se za to ostvarile pretpostavke u smislu odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a, a nakon što je doneseno rješenje o nasljeđivanju iza pok. B. Z. javnog bilježnika M. J. broj O-5465/14 od 11. rujna 2014. i njegovim nasljednikom glede nekretnina obuhvaćenih spornim ugovorom i obvezama koje iz njega proizlaze, proglašen sin pokojnog B. Z. – tuženik, a kojeg su tužitelji kao takvog i označili u nastavljenom postupku. Kako se tuženik nakon toga upustio u raspravljanje po tužbi tužitelja, to je izvjesno da mu je tužba dostavljena i nakon toga on aktivno sudjelovao u ovom postupku kao tuženik, odnosno kao protutužitelj, što znači da nakon što su se ostvarile zakonske pretpostavke za nastavak ovog, prethodno prekinutog postupka je parnica između stranaka i počela teći u smislu odredbe čl. 194. ZPP-a.

 

U skladu s navedenim, neosnovani su revizijski prigovori tuženika kako oni istaknuti u smislu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 194., čl. 212. toč. 1. i čl. 215. ZPP-a.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev koji su tužitelji imali prema pravnom predniku tuženika, a koji se odnosi na njihovo pravo tj. obveze pravnog prednika tuženika prema tužiteljima, a po svojoj naravi su prava i obveze koje prelaze na tuženika kao nasljednika pok. B. Z., zbog čega je bilo mjesta nastaviti ovaj postupak, a ne ga obustaviti u smislu odredbe čl. 215.b st. 1. ZPP-a, a kako to tuženik sugerira.

 

Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti od suda samo utvrđenje postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka takva tužba se može podići uz ostalo kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakvog prava ili pravnog odnosa odnosno kad tužitelj ima drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

Kako je prihvaćenim tužbenim zahtjevom tužitelja, a odnosi se na utvrđenje da je na snazi Predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen 28. listopada 2011. koji se ima smatrati ugovorom o kupoprodaji, utvrđeno, dakle postojanje pravnog odnosa stranaka utemeljenog na kupoprodaji, to je jasno da je takav tužbeni zahtjev bio dopušten u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a, zbog čega meritornim odlučivanjem o istom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 387. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika-protutužitelja obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, te nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja, drugostupanjski sud j u pobijanoj presudi odgovorio na sve odlučne žalbene navode, davši za njih valjane razloge, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

 

Revizijski pak navodi tuženika-protutužitelja kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti primijenjenog materijalnog prava iz nižestupanjskih presuda, vršeći pritom preocjenu izvedenih dokaza, neodlučni su te nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, jer se njima sadržajno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a odbijanjem protutužbenog zahtjeva tuženika kao protutužitelja materijalno pravo pravilno primijenili.

 

Naime, polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da su tužitelji i pravni prednik tuženika sad pok. B. Z. 28. listopada 2011. sklopili pravni posao nazvan Predugovor o kupoprodaji nekretnina, a koji se odnosio na prodaju određenih nekretnina u vlasništvu tužitelja za konačnu cijenu 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu dinamiku isplate ove u četiri dijela, od čega

 

- da je 600.000,00 kn kao kunska protuvrijednost 80.429,00 EUR-a isplaćeno pri sklapanju tog pravnog posla, te daljnjih 149.400,00 kn kao kunska protuvrijednost 20.000,00 EUR-a isplaćeno tužiteljima 16. studenoga 2011., a

 

- da je daljnjih 20.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti trebalo biti isplaćeno prilikom sklapanja konačnog ugovora, a preostalih 29.570,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti trebalo biti isplaćeno prilikom primopredaje nekretnina, tako

 

- da je ostalo neisplaćeno 49.570,00 EUR-a,

 

- da su ugovorne stranke sklapanje glavnog kupoprodajnog ugovora uvjetovale ispunjenjem obveza tužitelja kao prodavatelja naznačenih u čl. 5. istog, uz ostalo ishođenjem lokacijske dozvole za objekt u izgradnji, a sve zaključno sa 15. lipnja 2015., određenim kao bitni sastojak tog ugovora,

 

- da su tužitelji po proteku 15. lipnja 2012. i baš krajem 2013. ishodili lokacijsku dozvolu, o čemu je prednik tuženika obaviješten, nakon čega

 

- da je prednik tuženika 25. veljače 2014., a na temelju Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. listopada 2011. zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, a u svrhu osiguranja učinjenih davanja tužiteljima,

 

- da su tužitelji dopisom od 26. ožujka 2014. pozvali prednika tuženika na isplatu preostalog iznosa ugovorene kupoprodajne cijene, a na što

 

- da je prednik tuženika dopisom od 7. travnja 2014. priopćio tužiteljima da raskida ugovor te zatražio povrat isplaćenog iznosa na ime kupoprodajne cijene, a sve zbog neispunjenja obveza tužitelja preuzetih čl. 5. tog ugovora, kao i

 

- da je zatražio od tužitelja isplatu zatezne kamate na prethodno uplaćen iznos na ime kupoprodajne cijene, pozivajući se na sadržaj čl. 9. tog ugovora, a prema kojem: "ukoliko prodavatelj ne ispuni ugovorne obveze iz čl. 5., na uplaćena sredstva kupca do ispunjenja obveze, plaćati će zakonsku zateznu kamatu računajući 60 dana od potpisa ovog predugovora",

 

nižestupanjski sudovi ocijenili su da je pravni posao, premda nazvan Predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen 28. listopada 2011. po svom sadržaju bio kupoprodajni ugovor. To stoga jer je sadržavao sve bitne elemente kupoprodajnog ugovora u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 -  dalje: ZOO) i to sadržavao elemente koji su se odnosili na identifikaciju nekretnine koja je bila predmet kupoprodaje kao i točno određenu kupoprodajnu cijenu, od koje je pravni prednik tuženika već isplatio dvije trećine. U takvim okolnostima ocijenjeno je da predmet sklopljenog predugovora nije bila namjera sklapanje glavnog kupoprodajnog ugovora, jer da je njime već definirana kupoprodaja predmetne nekretnine i njezina cijena.

 

Polazeći od utvrđenih činjenica i baš da su po isteku datuma 15. lipnja 2012., a koji je čl. 5. ugovora bio određen kao bitni sastojak ugovora, ugovorne stranke i dalje nastavile su radnju utemeljenu na tom ugovoru i baš tužitelji ishodili lokacijsku dozvolu i o tome izvijestili prednika tuženika, a ovaj je to prihvatio i na temelju iste, a pozivajući se na Predugovor o kupoprodaji nekretnina od 28. listopada 2011. kao pravne osnove za uknjižbu hipoteke u zemljišnim knjigama suda, u svoju korist na nekretnini koje su bile predmetom kupoprodajnog ugovora, nižestupanjski sudovi ocijenili su da je značaj datuma 15. lipnja 2012. iz čl. 5. ugovora prethodno određen kao bitni sastojak istog, relativiziran u smislu da više nije imao značaj bitnog sastojka ugovora u smislu da njegovo neispunjenje nije bio razlog za raskid tog ugovora. U tom pravcu nižestupanjski sudovi su dali jasne i razumljive te logične argumente, koje ovaj sud prihvaća, zbog čega je ocijeniti da u konkretnom slučaju se nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 361. st. 1. ZOO-a za raskid spornog ugovora. Ovo stoga što je očito da je u ovom slučaju prednik tuženika, a u smislu odredbe čl. 361. st. 2. ZOO-a, prihvaćanjem ishođene lokacijske dozvole izvan roka iz čl. 5. predmetnog ugovora, te prihvativši ostale ugovore i neizvršene radove na uređenju zemljišta od strane tužitelja, postupio u smislu odredbe čl. 361. st. 2. ZOO-a.

 

Isto tako pravilna je ocjena iz pobijane presude, da nakon što rok iz čl. 5. spornog ugovora više nije imao značaj bitnog sastojka ovog, je prednik tuženika propustio u smislu odredbe čl. 362. ZOO-a, a prije davanja izjave o raskidu ugovora ostaviti tužiteljima naknadni rok za ispunjenje ostalih obveza iz čl. 5. tog ugovora, a posebno što se radilo o obvezama koje su se u odnosu na prethodno ispunjenje ugovorne obveze mogli smatrati neznatnim, a zbog čega se u smislu odredbe čl. 367. ZOO-a ugovor i ne može raskinuti.

 

U smislu navedenog, pravilna je ocjena iz pobijane presude da sporni predugovor, sadržajno kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja i prednika tuženika je proizveo pravni učinak glede kupoprodaje nekretnine za u njemu naznačenu ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Kako je od iznosa kupoprodajne cijene ostao neisplaćen iznos kunske protuvrijednosti 49.571,00 EUR, to je pravilno naložena isplata tog iznosa tuženiku, a polazeći od odredbe čl. 173. st. 3. ZOO-a, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Isto tako, a polazeći od sadržaja čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora, a kojim je obveza tužitelja na plaćanje zatezne kamate na isplaćeni im iznos kupoprodajne cijene u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dijela preuzetih nenovčanih ugovornih obveza, pravilno su nižestupanjski sudovi takvu ugovornu odredbu utvrdili ništetnom. Ovo stoga što je zateznu kamatu moguće utvrditi kao sankciju u ispunjenju novčanih ili generičkih činidbi, a što ovdje slučaj. Kako se dakle radilo o ugovornoj nedopuštenoj odredbi, ista je ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, kako ugovor sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika je pravno valjan te je proizveo pravni učinak, to je pravilno protutužbeni zahtjev tuženika upravljen na povrat uplaćenog iznosa kupoprodajne cijene odbijen kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.