- 1 -              Rev 3626/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3626/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik mr.sc. I. B. odvjetnik u Z., protiv tuženika H. T. d.d., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. u Z., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-632/2017-2 od 20. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-135/16-36 od 3. studenoga 2017., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 31. ožujka 2016. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na posao dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznos od 2.500,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući okolnosti i pretpostavke potrebne za određivanje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zato nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2016. te da stoga radni odnos tužiteljice nije prestao i da tuženik vrati tužiteljicu na posao.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na poslovima voditelja prodajnog mjesta stručnjak - Odsjek za prodaju u dućanima, 2. (Jug) - Sektor prodaje po dućanima - Područje za privatne korisnike (CRO) na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 2015. zaključenog na neodređeno vrijeme;

 

- da je tužiteljica bila neprekidno zaposlena kod tuženika od 1993. a posljednjih šest godina prije otkazivanja na radnom mjestu voditelja T centra i to prvotno u prodajnom centru tuženika u B., potom u Z., u prodajnom centru S.,

 

- da je tužiteljica odluku o otkazu zaprimila 4. travnja 2016., da je pravovremeno 12. travnja 2016. tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio te da je tužiteljica pravovremeno 12. svibnja 2016. podnijela predmetnu tužbu te ostvarila pretpostavke za pružanje sudske zaštite povrijeđenog prava u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR),

 

- da je 12. veljače 2016. Uprava tuženika donijela odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.d. u 2016. kojom je utvrđen prestanak potrebe za radom 224 radnika, da je u toj odluci po organizacijskim cjelinama naveden broj radnika za čijim radom prestaje potreba, zvanja i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba,

 

- da je tuženik odluku od 12. veljače 2016. dostavio Radničkom vijeću tuženika radi provođenja savjetovanja; da se Radničko vijeće usprotivilo razlozima kojima tuženik opravdava postojanje kolektivnog viška radnika te od tuženika zatražilo dostavu dodatnih podataka o primjeni kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a, čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika i dodatnih kriterija,

 

- da je tuženik u pojedinačnoj - osporenoj odluci o otkazu, kao i u odluci o kolektivnom višku naveo da je do nastanka viška radnika došlo uslijed drukčije organizacije procesa rada u cilju provođenja racionalizacije poslovanja kompanije i postizanja efikasnijih rezultata rada uslijed čega da je došlo i do smanjenja potrebnog broja izvršitelja na radnom mjestu voditelj prodajnog mjesta stručnjak na kojem je bila zaposlena tužiteljica;

 

- da je u obrazloženju odluke o otkazu tuženik naveo da je vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a, čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika, primjenu kojih nije konkretno obrazložio,

 

- da je osporenu pojedinačnu odluku o otkazu tuženik dostavio Radničkom vijeću tuženika koje se, zbog istih razloga kao i u odnosu na odluku o kolektivnom višku usprotivilo otkazivanju,

 

- da radno mjesto voditelja prodajnog centra S. u Z. na kojem je bila zaposlena tužiteljica nije ukinuto, te je tuženik tjedan dana nakon otkazivanja tužiteljici, na poslove radnog mjesta voditelja u tom prodajnom centru zaposlio radnika V. V..

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, te utvrdili da otkaz ugovora o radu nije dopušten, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na posao.

 

Nižestupanjski sudovi navode da tuženik nije mogao zakonito otkazati ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga obzirom iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da radno mjesto voditelja prodajnog mjesta na kojem je kao jedina zaposlena bila zaposlena tužiteljica nije ukinuto, te da je odmah nakon otkazivanja tužiteljici, na tom radnom mjestu zaposlen drugi radnik.

 

Navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

 

Odredba sadržana u članku 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 dalje ZR) glasi:

 

„Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

 

1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).“

 

dok stavak 5. istog članka glasi:

 

„(5) Poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika.“

 

Iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da radno mjesto voditelja prodajnog centra S. u Z. na kojem je bila zaposlena tužiteljica nije ukinuto. Utvrđeno je naime da je na to radno mjesto odmah nakon otkazivanja tužiteljici zaposlen novi radnik V. V.. Navod tuženika kako se radi o potpuno različitom radnom mjestu obzirom je naziv radnog mjesta drugačiji kao i platni razred u kojem se nalazi radno mjesto, nisu osnovani. Naime, iz dokaznog postupka koji su proveli nižestupanjski sudovi proizlazi da novi radnik V. V. koji je zaposlen na radnom mjestu Voditelj prodajnog mjesta radi sve iste poslove koje je radila tužiteljica na radnom mjestu Voditelj prodajnog mjesta stručnjak. Ovdje također valja napomenuti da je odredbom sadržanom u članku 120. st. 2. poslodavac obvezan u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Navod tuženika iz otkaza ugovora o radu tužiteljici kako je uslijed drugačije organizacije procesa rada u cilju provođenja racionalizacije poslovanja kompanije i postizanja efikasnijih rezultata rada dolazi do smanjenja potrebnog broja izvršitelja na radnom mjestu Voditelj prodajnog mjesta stručnjak, ne može se smatrati dostatnim obrazloženjem otkaza u smislu odredbe čl. 120. st. 2. ZR-a. Naime, tuženik je trebao dokazati da je doista izvršio organizacijske promjene, te da je uslijed takvih organizacijskih promjena prestala potreba za obavljanjem posla koje je obavljala tužiteljica.

 

Navedeno međutim tuženik nije učinio. U postupku pred nižestupanjskim sudovima upravo je utvrđeno da je tuženik odmah drugi dan nakon otkazivanja tužiteljici na istom radnom mjestu zaposlio novog radnika kojem je samo promijenio naziv iz Voditelj prodajnog mjesta stručnjak u Voditelj prodajnog mjesta.

 

Obzirom je tuženik postupao suprotno odredbi iz čl. 115. st. 1. i 5. kao i čl. 120. st. 2. ZR-a sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, te utvrdili da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 31. ožujka 2016., te naložili tuženiku vratiti tužiteljicu na posao.

 

Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tuženika odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.