Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Revt 355/2015-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca i izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lučke uprave S. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. P., dipl. iur., protiv tuženika S. p. d.d. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2486/11-6 od 23. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-492/07 od 1. listopada 2010., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P. iz S. broj Ovrv-9963/06 od 21. rujna 2006. u dijelu kojim je tuženiku kao ovršeniku naloženo da u roku od osam dana isplati tužitelju kao ovrhovoditelju iznos od 2.987.345,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini, na pojedinačne iznose te od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i u dijelu kojim je tuženiku kao ovršeniku naloženo plaćanje troškova ovršnog postupka u iznosu od 6.183,20 kn.
Prvostupanjskim rješenjem u toč. I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P. iz S. broj O.-9963/06 od 21. rujna 2006. u dijelu kojim je tuženiku kao ovršeniku naloženo da u roku od osam dana plati tužitelju kao ovrhovoditelju iznos od 61.687,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini, na pojedinačne iznose te od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjskog rješenja i utvrđeno je da je tužitelj u tom dijelu povukao tužbu. U toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odnosno da ukine izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika za iznos od 2.987.345,63 kn, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Tuženik je u reviziji kao revizijski razlog naveo i bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinjenu pred drugostupanjskim sudom, pri čemu tuženik smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da izreka pobijane presude proturječi razlozima presude i da su ti razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Obrazlažući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženik dalje smatra da je drugostupanjski sud naveo da on nije ovlašten odlučivati drugačije od onoga što je propisano važećim upravnim aktima, pri čemu se pozivao na nedostatak adekvatne odluke Vlade Republike Hrvatske, a koja uopće nema svojstvo upravnog akta kao i prostorni planovi koji imaju snagu i pravnu prirodu podzakonskog propisa.
Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer drugostupanjska odluka sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između izreke pobijane presude i razloga presude. Drugostupanjski sud je jasno naveo zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan pri čemu drugostupanjski sud navodi da do donošenja odluke o prenamjeni sporne luke otvorene za javni promet u luku posebne namjene tužitelj i nadalje ima pravo naplaćivati lučke pristojbe za njihovo korištenje. Dakle, drugostupanjski sud je pri tome podrazumijevao odluku Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 47. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03 – dalje: ZPDML). Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pri čemu je potrebno napomenuti da revident dobrim dijelom ističući taj revizijski razlog ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje lučkih pristojbi za upotrebu lučke obale koja se plaća za brod koji koristi luku u svrhu ukrcaja ili iskrcaja, a u ovoj pravnoj stvari tereta, i to za razdoblje od 31. svibnja 2004. do 31. svibnja 2006.
Među strankama nije sporno da je tuženik u navedenom razdoblju upotrebljavao lučku obalu u kaštelanskim bazenima B i C radi ukrcaja ili iskrcaja tereta i da se korištenje obale odnosi na luku S. J. i luku S. K. Također između stranaka nije sporna visina lučkih pristojbi za korištenje lučke obale od strane brodova tuženika u spornom razdoblju.
Između stranaka je sporno da li tužitelj ima pravo na naplatu lučkih pristojbi temeljem čl. 62. ZPDML jer se radi o lukama otvorenim za javni promet ili se radi o luci posebne namjene i području luke koja je koncesijom dano na upravljanje trećoj osobi u kojem slučaju tužitelj ne bi imao pravo na naplatu lučkih pristojbi.
Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno održavaju na snazi izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi jer je i dalje na snazi odluka Vlade Republike Hrvatske o osnivanju lučke uprave S. kojom je predmetno područje u nadležnosti tužitelja i koji je sukladno ZPDML ovlašten ubirati lučke pristojbe.
Tuženik u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe ZPDML i to posebno one navedene u čl. 47., čl. 48., čl. 74. i čl. 122. iz razloga što nisu primijenjene odredbe podzakonskih propisa i to Generalnog urbanističkog plana Kaštela ("Službeni glasnik Grada Kaštela" broj 2/06) i Generalni urbanistički plan Grada Solina ("Službenik vjesnik Grada Solina" broj 5/06). Revident smatra da je odredbom čl. 47. ZPDML određeno da se lučko područje luke otvorene za javni promet određuje u skladu s odredbama prostornog plana i da će se akti o osnivanju lučkih upravo uskladiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZPDML. U bitnom revident u reviziji zauzima pravno shvaćanje da bez obzira što nema adekvatne odluke Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 47. st. 1. ZPDML, sudovi su bili dužni primijeniti važeće prostorne planove koji sporno lučko područje tretiraju kao luku posebne namjene i slijedom čega tužitelj nema pravo na naplatu lučkih pristojbi.
Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da bez obzira na važeće prostorne planove iz kojih bi zaista proizlazilo da je predmetno lučko područje predviđeno prostornim planovima kao luka posebne (industrijske) namjene, a ne kao luka otvorena za javni promet, ali dok sukladno tome nije donesena u smislu odredbe čl. 47. st. 1. ZPDML odluka Vlade Republike Hrvatske tužitelj i dalje ima pravo naplaćivati lučku pristojbu sukladno važećoj odluci Vlade Republike Hrvatske gdje se to lučko područje smatra lukama otvorenim za javni promet. Naime, odredbom čl. 62. ZPDML određeno je da se u lukama otvorenim za javni promet plaćaju lučke tarife koje se sastoje od lučkih pristojbi i lučkih naknada. Lučke pristojbe donosi i javno objavljuje lučka uprava, a one se sastoje od pristojbe za upotrebu obale, brodskih ležarina i pristojbe za vez. Pritom se pristojba za upotrebu obale plaća za brod koji koristi luku u svrhu ukrcavanja ili iskrcavanja putnika, tereta i vozila, a kriterije za određivanje lučkih pristojbi propisuje ministar na prijedlog upravnog vijeća lučke uprave. Nadalje, u smislu odredbe čl. 47. st. 1. ZPDML Vlada Republike Hrvatske utvrđuje lučko područje u lukama otvorenima za međunarodni domaći promet, u skladu s prostornim planom, a u smislu odredbe čl. 47. st. 3. ZPDML lučka uprava je dužna predložiti promjenu akta o lučkom području ako to zahtijevaju razvojni i gospodarski, administrativni ili drugi razlozi. Slijedom navedenog, dok nije donesena nova odluka Vlade Republike Hrvatske tužitelj temeljem postojeće odluke Vlade Republike Hrvatske u kojoj je utvrđeno sporno lučko područje kao luka otvorena za javni promet, ima pravo nadalje naplaćivati lučke pristojbe za njihovo korištenje.
Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.
Katarina Buljan, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.