- 1 -              Rev 2754/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2754/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje u tekstu tužiteljica) S. G. iz V. O. ... koju zastupa punomoćnik J. M. odvjetnik u Z. protiv tuženika-protutužitelja (dalje u tekstu tuženik) A. prijevoz d.o.o. V. O. ...kojeg zastupa direktor mr.sc. F. H., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-20/2018-3 od 6. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-84/17-10 od 26. listopada 2017., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-20/18-3 od 6. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-84/17-10 od 26. listopada 2017. u dijelu pod točkom I., II., III odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-20/18-3 od 6. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-84/17-10 od 26. listopada 2017. u dijelu pod točkom V. i VI odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je izvanredni Otkaz ugovora o radu od 20. veljače 2017. koji je tuženik Autobusni prijevoz d.o.o. OIB 15263066301 Varaždin, Gospodarska 56 dao tužiteljici Smiljani Grubišić OIB 63581500545 iz Varaždina, Braće Radića 28, nedopušten, te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

 

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužiteljice Smiljane Grubišić i tuženika Autobusni prijevoz d.o.o. s danom 23. veljače 2017. te se utvrđuje da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do dana 23. veljače 2017.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete po čl. 125 Zakona o radu isplati iznos od 13.482,01 kn (trinaest tisuća četiristo osamdeset dvije kune i jednu lipu) koji predstavlja iznos od tri ugovorene mjesečne plaće tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši od 24. veljače 2017. do isplate, u roku od 8 dana.

 

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da bi joj tuženik na ime naknade štete bio dužan isplatiti još i daljnji iznos od 8.988,00 kn, odnosno još dvije plaće sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

 

V/ Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika da bi mu tužiteljica bila dužna platiti na ime naknade štete iznos od 12.404,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.3.2017. do isplate, u roku od 15 dana, kao neosnovan.

 

VI/ Tuženik je ujedno dužan na ime troškova ovog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 5.625,00 kn (pet tisuća šesto dvadeset pet kuna) u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tuženika djelomično nije osnovana a djelomično nije dopuštena.

 

U odnosu na presudu:

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.

 

U odnosu na pobijani dio kojim je odlučeno presudom dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući okolnosti i pretpostavke potrebne za utvrđivanje izvanrednog otkaza ugovora o radu kao i određivanje sudskog raskida ugovora o radu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zato nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je izvanredni otkaz ugovora o radu od 20. veljače 2017. nedopušten, sudski raskid ugovora o radu, naknada štete zbog nezakonitog otkaza te protutužbeni zahtjev tuženika za naknadu štete u iznosu od 12.404,00 kn sa zateznim kamatama.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 20. prosinca 2014. na radnom mjestu blagajnice,

- da je tuženik u svoje poslovanje uveo računalni program Četrta pot u odnosu na prodaju karata u lipnju 2015. a u vezi čega je provedena i edukacija i čime je promijenjen dotadašnji način prodaje karata,

- da je tužiteljica posao blagajnice obavljala na autobusnom kolodvoru u Varaždinu,

- da je prilikom kontrole u autobusima dana 11. veljače 2017. i 12. veljače 2017. tužiteljica prodala u isto vrijeme original kartu i duplikat 2 kartu i to jednom na relaciji Varaždin- Zagreb a jednom na relaciji Varaždin- Novi Marof što nije evidentirala u dnevnom blagajničkom izvješću,

- da je tužiteljici tuženik 20. veljače 2017. otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem da je zlouporabila povjerenje tuženika u obavljanju svog posla nepravilnom prodajom karata, a to pogotovo izdavanjem duplikat2 karte uz storniranje pojedinih karata, a to u razdoblju od 9. lipnja 2016. do 12. veljače 2017. nakon kompletne kontrole rada tužiteljice 13. veljače 2017. čime je u tom razdoblju oštetila poslodavca od najmanje 13.673,00 kn zbog čega je tuženik izgubio povjerenje u nju kao radnicu,

- da je kod tuženika funkciju radničkog vijeća obavljao D. L., sindikalni povjerenik Regionalnog industrijskog sindikata Varaždin, na temelju sporazuma sa Sindikatom prometa i veza Hrvatske koji je također djelovao kod tuženika od 7. listopada 2016. s tim da je sindikalni povjerenik kod drugog sindikata Z. Ž. bio zamjenik D. L. na funkciji radničkog vijeća,

- da je kod tuženika održan sastanak 16. veljače 2017. na kojem su bili nazočni direktor tuženika, sindikalni povjerenik i njegov zamjenik,

- da se na tom sastanku sindikalni povjerenik nije očitovao o namjeravanom izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici,

- da se D. L. kod tuženika očitovao o otkazu tužiteljici dopisom od 2. ožujka 2017.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su utvrdili da je tužiteljica počinila povredu obveze iz radnog odnosa izdavanjem dijela duplikata2 karata, te time zloupotrijebila povjerenje tuženika. Nadalje su utvrdili da se tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom sukladno odredbi čl. 150. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 dalje ZR), te su stoga sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdili da je odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 20. veljače 2017. nedopuštena, te prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje sudskog raskida Ugovora o radu s danom 23. veljače 2017. te odredili tužiteljici naknadu štete sukladno odredbi čl. 125. ZR-a u iznosu tri mjesečne prosječne plaće u iznosu 13.482,01 kn.

 

Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i revizijski sud.

 

Odredba sadržana u čl. 150. st. 4. i 5. ZR-a propisuje:

 

„Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

(5) Ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu.“

 

Sudovi su u postupku koji je prethodio revizijskom utvrdili da je tužiteljica doista počinila povredu obveze iz radnog odnosa koju joj tuženik stavlja na teret osporenom odlukom o izvanrednom otkazu nepravilnim izdavanjem duplikata2 karata. Međutim sudovi su također utvrdili da je sindikalni povjerenik D. L. bio prisutan sastanku i prezentaciji povrede tužiteljice 16. veljače 2017. te da se na tom sastanku nije očitovao o namjeravanoj odluci tuženika o otkazu tužiteljici u smislu odredbe čl. 150. st. 4. ZR-a. Sindikalni povjerenik D. L. svoje je očitovanje dostavio tuženiku tek 3. ožujka 2017. u pisanom obliku, a tuženik je nesporno već 20. veljače 2017. donio odluku o izvanrednom otkazu tužiteljici.

 

Odredba čl. 150. st. 5. ZR-a propisuje da je radničko vijeće dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu.

 

Obzirom da sindikalni povjerenik D. L. na sastanku održanom 16. veljače 2017. nije dao očitovanje o namjeravanoj odluci tuženiku, to je tuženik trebao pričekati daljnjih pet dana sukladno navedenom čl. 150. st. 5. ZR-a te odluku o izvanrednom otkazu tužiteljici donijeti najranije 22. veljače 2017. Stoga je pravilna odluka nižestupanjskih sudova kojom su utvrdili da je navedena odluka tuženika o izvanrednom otkazu tužiteljici donesena protivno odredbi čl. 150. st. 5. ZR te je time sukladno odredbi čl. 150. st. 12. ZR-a ništetna.

 

Obzirom se tužiteljica kod novog poslodavca zaposlila 24. veljače 2017. sudovi su pravilno prihvatili i tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži sudski raskid ugovora o radu sa danom 23. veljače 2017.  sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a koji propisuje ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Na temelju navedene odredbe čl. 125. st.1. ZR sudovi su pravilno prihvatili i tužbeni zahtjev tužiteljice na ime naknade štete u iznosu od tri plaće te odbili sa preostalim iznosom do pet plaća kao neosnovanim.

 

Radi navedenog valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici te prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem sudskog raskida ugovora o radu te naknade štete radi sudskog raskida i presuditi kao u izreci.

 

U odnosu na rješenje:

 

Dopuštenost revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu ovisi o vrijednosti predmeta spora jer nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa u kojem je revizija uvijek dopuštena, u skladu s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na protutužbeni zahtjev ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kuna, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska odluka donesena na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, to revizija tuženika u tom dijelu nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik u reviziji nije naveo pravno pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika.

 

U odnosu na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika i u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.