- 1 -              Rev 2969/2016-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2969/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u S., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., Pisarnica Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru br. Gž-1752/14-5 od 11. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru br. P-1644/11 od 28. ožujka 2014. i dopunsko rješenje br. P-1644/11 od 8. travnja 2014., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačuju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru br. Gž-1752/14-5 od 11. kolovoza 2016., te presuda Općinskog suda u Zadru br. P-1644/11 od 28. ožujka 2014., kao i rješenje Općinskog suda u Zadru br. P-1644/11 od 28. ožujka 2014. pod toč. II., kao i dopunsko rješenje Općinskog suda u Zadru br. P-1644/11 od 8. travnja 2014. pod toč. I., te se sudi:

 

Tuženik je dužan tužiteljici isplatiti osigurninu po kasko polici u iznosu od 31.558,54 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2010. do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i troškove postupka u iznosu od 9.949,85 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da joj tuženik isplati osigurninu po kasko polici u iznosu od 31.558,54 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2010. pa do isplate. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog tužiteljice za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (toč. I.), te je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.790,58 kn (toč. II.). Dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda dopunjena je izreka rješenja na način da je u toč. II. tužiteljica obvezana tuženiku platiti i zateznu kamatu po stopi kako je to navedeno u izreci navedenog rješenja tekućom od 28. ožujka 2014. do isplate (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava podneska od 2. travnja 2014. (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje, kao i dopunsko rješenje (toč. 1. i 2.). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe (toč. 3.).

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela pravodobnu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tužiteljica smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda i rješenje preinače te naloži tuženiku da tužiteljici isplati osigurninu po polici kasko osiguranja, time da ista traži i naknadu troškova postupka.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju poriče sve navode tužiteljice, ističe da je postavljeno pitanje općenito, radi čega se predlaže istu odbaciti, te obvezati tužiteljicu na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Je li ništetna odredba ugovora o osiguranja koja predviđa gubitak prava na osigurninu ako osiguranik nakon nastupa osiguranog slučaja ne ispuni neku od ugovorenih odnosno propisanih obveza –ili takva odredba nije ništetna?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica se poziva na odluku revizijskog suda u predmetu Rev-2118/11 u kojoj je zauzeto shvaćanje protivno shvaćanju nižestupanjskih sudova u ovom predmetu. Isto tako ukazuje se i na odluku Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn-1424/08, a u kojim odlukama je zauzeto shvaćanje da su ništave (ništetne) odredbe ugovora o osiguranju (kasko) koje obvezuju osiguranika da nakon prometne nezgode neposredno sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti pod prijetnjom gubitka prava iz osiguranja.

 

Naime, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da odredba čl. 21. st. 2.a Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženika nije protivna odredbi čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), jer nisu ispunjeni uvjeti za ništetnost iz čl. 322. ZOO, niti ova odredba Uvjeta nameće tužiteljici nekakvu nerazmjerno veliku obvezu. Kako vozačica vozila tužiteljice nakon prometne nezgode nije alkotestirana, niti je ista osigurala alkotestiranje, to prema gore navedenoj odredbi Uvjeta tužiteljica gubi pravo na isplatu osigurnine.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno. Prije svega valja reći da pravno shvaćanje na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi izraženo u odluci Rev-701/02 od 9. srpnja 2002. zauzeto na temelju drugačijih činjeničnih utvrđenja i temelji se na ugovornoj odredbi drugog sadržaja od one na čiju ništetnost ukazuje tužiteljica u ovom predmetu. Naime, u tom predmetu vozač se nakon prometne nezgode odbio podvrgnuti alkotestu, dakle ne radi se o obvezi prema kojoj je sam vozač dužan osigurati kontrolu svoje alkoholiziranosti nakon prometne nezgode pod prijetnjom gubitka prava iz ugovora o kasko osiguranju.

 

Suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova prema odredbi čl. 942. ZOO ništetne su odredbe ugovora o osiguranju koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U konkretnom slučaju ništetna je odredba Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila kojima se nalaže osiguraniku da osigura svoje alkotestiranje nakon prometne nezgode, te ako to propusti da gubi prava iz ugovora o osiguranju.

 

Identično shvaćanje revizijski sud je zauzeo u nizu svojih odluka i isto predstavlja važeću sudsku praksu revizijskog suda (Rev-1067/04, Rev-405/10, Rev-2118/11, Rev-163/12, Rev-1245/17 i drugima). Jednako tako navedenu praksu je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5559/2008 od 11. srpnja 2017.

 

Radi navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice, preinačiti nižestupanjske odluke, te u cijelosti prihvatiti zahtjev tužiteljice, pri čemu valja napomenuti da visina zahtjeva, kao niti tijek zateznih kamata, nije bio sporan u prvostupanjskom postupku. Odluka revizijskog suda temelji se na odredbi čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Ujedno je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Dosuđeni troškovi odnose se na zastupanje tužiteljice po odvjetniku i to za sastav tužbe, podneska od 17. ožujka 2014. i zastupanja na ročištu održanom 21. ožujka 2014., za svaku radnju po 100 bodova, zatim trošak sastava žalbe 125 bodova, te revizije 150 bodova ili ukupno 575 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn, te uvećano za PDV daje ukupan iznos od 7.187,50 kn. Tome valja dodati i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupno iznosu od 1.331,18 kn, te žalbu u iznosu od 1.431,17 kn, a što sveukupno daje trošak od 9.949,85 kn, koji iznos je i dosuđen tužiteljici.

 

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju valjalo je odbiti, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.