- 1 -              Rev 19/2018-2

Broj: Rev 19/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki  članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Đ., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici K. Š., S. Š. i A. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika uprava za ceste županije, P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d., Filijala Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2722/16-4 od 24. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini br. Pn-9/15-64 od 25. rujna 2015., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

p r e s u d i o    j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2722/16-4 od 24. kolovoza 2017. potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini br. Pn-9/15-64 od 25. rujna 2015. pod toč. 3.

r i j e š i o   j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2722/16-4 od 24. kolovoza 2017. potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini br. Pn-9/15-64 od 25. rujna 2015. glede odluke o troškovima postupka pod toč. 6.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 14.784,51 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2015. do isplate (toč. 1.)., zatim iznos od 553,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. prosinca 2010. do isplate (toč. 2.), iznos od 348.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2012. do isplate (toč. 3.), te iznos od 5.040,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2015. do isplate (toč. 4.). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 14.784,51 kn od 1. veljače 2011., te zateznu kamatu na iznos od 5.040,00 kn od dana 19. listopada 2012. (toč. 5.). Tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 80.883,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2015. do isplate (toč. 6.).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i umješača na strani tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 1., 2., 3., 4. i 6. izreke prvostupanjske presude. Ujedno tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude, i to u dijelu gdje je odbijena žalba tuženika glede toč. 3. i 6. izreke prvostupanjske presude, pravodobnu reviziju je podnio tuženik i to temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana u pogledu meritumu spora, dok ista nije dopuštena glede odluke o troškovima postupka.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).

Suprotno tvrdnji tuženika nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući je temperatura i visina snijega utvrđena iz potvrde Državnog hidrometeorološkog zavoda, a čijim podacima stranke tijekom postupka nisu prigovarale. Prigovori koje tuženik iznosi u tom pravcu zapravo su prigovori činjenične prirode, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti.

U revizijskoj fazi postupka sporna je dosuđena visina naknade neimovinske štete, kao i dosuđeni troškovi postupka. Kod toga treba navesti da tuženik u reviziji ukazuje da je činjenično stanje u konkretnom predmetu potpuno i pravilno utvrđeno, no isti osporava zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik postupio protivno odredbi čl. 23. i 58. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10 – dalje: ZJC), te čl. 65., 68. i 71. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“, broj 25/98 i 162/98), jer da isti nije organizirao redovito održavanje ceste u zimskom periodu i da stoga isti odgovara tužitelju za štetu po osnovi pretpostavljene krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

Tuženik u reviziji osporava zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik propustio održavati javnu cestu u stanju sigurnom za cestovni promet, pri čemu ističe da niti iz temperature kritičnog dana nije bilo za očekivati poledicu, a niti novi snijeg, radi čega tuženik nije trebao uvoditi drugi stupanj pripravnosti.

Navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane. Naime, nesporno je u postupku da je do nezgode u kojoj je stradao tužitelj došlo zbog zaleđenog i neposipanog kolnika, da je kolnik bio zaleđen i da je na istom bilo snijega cca 1cm u dužini od oko 200 metara, kao i da se na spornom dijelu dogodilo više prometnih nezgoda, upravo radi stanja kolnika.

U takvoj činjeničnoj situaciji očito je da tuženik nije poduzeo sve što je potrebno da bi se na javnoj cesti održavao cestovni promet, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje. Stoga se prigovori tuženika koji su usmjereni na osporavanje odgovornosti nisu osnovani.

Treba dodati da tuženik u reviziji ne osporava dosuđene iznose imovinske štete, već jedino dosuđeni iznos neimovinske štete, a čime isti posredno za imovinsku štete prihvaća utvrđenu isključivu odgovornost tuženika.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je kod tužitelja došlo do povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. ZOO.

Na temelju provedenog vještačenja i utvrđenih posljedica prometne nezgode po zdravlje tužitelja, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 348.000,00 kn. Kod toga je sud utvrdio intenzitet i trajanje fizičkih bolova, karakter ozljeda, tijek liječenja i nelagodnosti kojima je tužitelj bio izvrgnut tijekom liječenja, intenzitet i trajanje straha, činjenicu da je došlo do smanjenja životne aktivnosti za 60-62%, pri čemu je sud posebno uzeo u obzir činjenicu da tužitelj ima 25 godina, te da će štetne posljedice trajati dugi niz godina, kao i da je kod tužitelja došlo do naruženja srednjeg stupnja (ožiljci od operacije i blaže šepavi hod).

Prigovor tuženika glede dosuđene visine neimovinske štete svodi se na jednu jedinu rečenicu da su svi vidovi nematerijalne (pravilno neimovinske) štete suviše visoko procijenjeni, pa obzirom na to ovaj sud taj prigovor tuženika cijeni paušalnim. Naime, tuženik ne iznosi niti jednu jedinu tvrdnju zbog čega je, po pojedinom kvalifikatornom kriteriju, trebalo tužitelju dosuditi manji iznos neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Stoga se prigovor tuženika glede dosuđene visine neimovinske štete ne može prihvatiti osnovanim.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika glede merituma spora – dosuđene naknade neimovinske štete, kako nisu osnovani revizijski navodi tuženika, odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Glede pak odluke o troškovima postupku, koju tuženik također pobija, revizija tuženika nije dopuštena.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora,  da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje  litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Stoga glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa valjalo u tom dijelu odbaciti reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP u vezi čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 21. travnja 2020.