- 1 -              Rev 502/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 502/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u S., protiv tuženika O. bolnice dr. I. P. S., S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-104/2019-2, od 23. prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-64/18 od 16. studenoga 2018., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-104/2019-2, od 23. prosinca 2019., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem kojim je svojom odlukom od 7. studenog 2014. tuženik tužitelju otkazao ugovor od radu zaključen 15. ožujka 1996. te na utvrđenje da radni odnos nije prestao te dalje usmjeren na nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na poslove liječnika specijalista opće kirurgije te na naknadu parničnog troška (toč. 1. izreke). Tom je presudom naloženo tužitelju nakaditi tuženiku parnični trošak (toč. 2. izreke).

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke drugostupanjske presude), odbijen je zahtjev tužitelja (toč. II. izreke drugostupanjske presude) i tuženika (toč II. izreke drugostupanjske presude) za naknadu troška parničnog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 2. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Protivno revizijskim navodima, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Za svoju odluku i pravno shvaćanje – pa i u pogledu utjecaja razloga za otkaz ugovora o radu na sam otkaz konkretnog ugovora o radu, kao i u pogledu, u konkretnom slučaju isključenja obveze tuženika na omogućavanje tužitelju davanja obrane prije redovitog otkazivanja ugovora o radu – protivno revizijskim navodima tužitelja, taj je sud dao jasne i dostatne razloge. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka joj je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, bitna za revizijsku fazu postupka su:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 15. ožujka 1996., na radnom mjestu liječnika specijalista kirurga,

 

- da je tuženik Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika od 7. studenoga 2014. tužitelju otkazao ugovor o radu i to zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da je tuženik odluku o otkazu donio nakon što je zaprimio odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja K-US-30/40 od 16. rujna 2014., kojom je tužitelj oglašen krivim što je u razdoblju od 12. siječnja 2006. do 4. srpnja 2011., obnašajući poslove ravnatelja tuženika odgovoran za zakonitost rada i poslovanja bolnice u namjeri da trgovačkom društvu D.-s. d.o.o. S., kojem je osnivač i direktor njegov sin, omogućio dobivanje poslova, iako je znao da mora provesti propisani postupak javne nabave, prilikom nabave usluga održavanja i razvoja bolničkog informacijskog sustava koje predstavljaju funkcionalnu cjelinu i čine jedan predmet nabave, suprotno odredbama Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj 117/01, 197/03 i 92/05) i čl. 9. st. 3. i čl. 67. st.  2. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj 110/07 i 125/08) razdijelio predmet nabave na više cjelina kako bi izbjegao obvezu primjene propisanog postupka javne nabave te potom u više navrata direktnim ugovaranjem sklapao godišnje ugovore s tim trgovačkim društvom, a kada je provedenim nadzorom utvrđeno da predmetni ugovori u 2010. i 2011. godini nisu bili sklopljeni u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi pa je iste ugovore raskinuo 30. svibnja 2011., umjesto da provede otvoreni ili ograničeni postupak javne nabave donio odluku o početku javne nabave pregovaračkim postupkom javne nabave bez prethodne objave, iako se ne radi o poslovima koje može izvršiti samo taj gospodarski subjekt, nakon čega je s istim društvom ponovno sklopio 4. srpnja 2011. ugovor br. 89/11, dakle kao odgovorna osoba iskoristio položaj i ovlast pogodovanjem u davanju i ugovaranju poslova za djelatnost osoba s kojima je interesno povezan, pa je tako počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – nezakonitim pogodovanjem – iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 292. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci s time da je ta kazna zamijenjena radom za opće dobro na slobodi na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje za dva sata rada,

 

- da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu radi osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom opisane u čl. 86. st. 1. al. 5., 26.  i 27. Pravilnika o radu tužitelja,

 

- da je tužitelj protiv te odluke podnio zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa kojem tuženik nije udovoljio,

 

- da se prije donošenja odluke o otkazu tuženik savjetovao sa Radničkim vijećem, koje se suglasilo da se tužitelju otkaže ugovor o radu,

 

- da je u vrijeme počinjenja opisanog kaznenog dijela tužitelj obavljao funkcije ravnatelja.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi zauzeli pravno shvaćanje da je počinjenjem kaznenog djela utvrđenog navedenom kaznenom presudom, tužitelj počinio tešku povredu radne obveze određene Pravilnikom o radu tuženika – između ostalog onu iz čl. 86. st. 1. alineja 27. po kojoj se osobito teškom povredom iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom primjerice smatraju (…) svako drugo postupanje suprotno odredbama zakona, općih akata i odluka poslodavca –  jer da je počinio kazneno djelo u svezi s radom i to radnjama počinjenim za vrijeme rada, a kojima je narušen ugled poslodavca, pri čemu je postupao protivno zakonima i općim aktima.

 

Dalje zaključuje sud u pobijanoj odluci, da okolnost što te povrede nisu u vezi s radim mjestom za koje je tužitelj sklopio ugovor o radu (misli se na radno mjesto liječnika specijalista kirurgije), u situaciji kada je osuđen za kazneno djelo protiv službene dužnosti (a koju je obavljao pri tuženiku u okviru radnog odnosa) nezakonitim pogodovanjem, nisu od utjecaja za postojanje povreda radnih obveza kojima je tužitelj nedvojbeno postupao suprotno odredbama zakona i narušio ugled poslodavca, javne osobe koja se financira javnim sredstvima.

 

Obzirom na karakter tih povreda radnog odnosa, prema pravnom shvaćanju nižestupanjskog suda, nije bilo opravdano od tuženika očekivati da tužitelja prethodno prije otkazivanja upozori na kršenje obveza iz radnog odnosa i da mu omogući iznošenje obrane u smislu čl. 119. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014 - dalje: ZR), uz utvrđenje prvostupanjskog suda da navodi te kaznene presude nisu sporni (a i obvezujući su za sud u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da je redoviti otkaz ugovora o radu dan sukladno odredbi čl. 115. ZR-a.

 

I prema pravnom shvaćanju ovoga suda, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Naime, neovisno o činjenici što predmetno navedeno kazneno djelo nije počinjeno u obavljanju poslova za koje je tužitelj bio sklopio ugovor o radu 1996. godine, a koji je spornom odlukom o otkazu otkazan (liječnik specijalist kirurg), već u obavljanju njegove funkcije ravnatelja tuženika, tužitelj je počinjenjem opisanog kaznenog djela svakako prekršio obveze iz radnog odnosa koji je egzistirao između stranaka ovoga postupka, na način da je (kako je gore detaljno opisano) ponašanjem tužitelja došlo do narušenja ugleda tuženika, pravne osobe koja se financira javnim sredstvima.

 

Također, konkretno kazneno djelo je kazneno djelo "protiv službene dužnosti – nezakonitim pogodovanjem – označeno u članku 292. st. 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 292. st. 1. Kaznenog zakon (Narodne novine br. 125/11 i 144/12)" i to je kazneno djelo počinjeno u obavljanju upravo one službene dužnosti koju je tužitelj obavljao upravo u okviru radnog odnosa koji je između njega i tuženika u konkretno vrijeme egzistirao.

 

Valja nadodati, a što se utvrđuje i u nižestupanjskom postupku, da, prema odredbi čl. 84. st. 1. Pravilnika o radu tuženika poslodavac može redovito otkazati radniku ako utvrdi da je radnik povrijedio obveze iz radnog odnosa, a osobito (alineja 6.) zbog zlouporabe položaja ili ovlasti, što je ovdje slučaj. Iako je tužitelj osuđen za kazneno djelo protiv službene dužnosti – nezakonitom pogodovanjem, nesumnjivo je da je to kazneno djelo obuhvaćeno ovim izričitim razlogom za otkaz (člankom 84. st. 1. al. 6. Pravilnika o radu), jer se tim pravilnikom ne propisuje katalog konkretnih kaznenih djela, nego se primjerovno dovodi u vezu vrsta nezakonitog ponašanja radnika u odnosu na povjerene mu funkcije, a time počinjeno kazneno djelo za koje je tužitelj oglašen krivim svakako potpada pod navedenu odredbu Pravilnika o radu. Također, u činjeničnom opisu radnje u izreci se kaznene presude navodi da je tužitelj navedenim radnjama iskoristio položaj i ovlast, a to je učinjeno pri obavljanju rada. Za naglasiti je da odredbama Pravilnika o radu nije predviđen clausus numerus razloga za otkaz ugovora o radu te je moguće je utvrditi postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i izvan primjera navedenih u tom aktu poslodavca.

 

Činjenica da bi protekom vremena dolazilo do izmjena inicijalnog ugovora o radu (koji je otkazan spornom odlukom tuženika) i promjene tužiteljevog radnog mjesta odnosno funkcije; činjenica da je u vremenu počinjenja kaznenog djela radni odnos tužitelja bio reguliran dodacima toga (sada otkazanog) ugovora o radu, pa tako i činjenica da kazneno djelo nije počinjeno u vrijeme kada je tužitelj obavljao poslove liječnika specijalista kirurgije koji poslovi su određeni ugovorom o radu otkazanim spornom odlukom  (već da je u odnosno vrijeme dopunama tom ugovoru bilo određeno da će tužitelj vršiti drugu dužnost i poslove kod tuženika - poslodavca) – u konkretnom slučaju ne utječu na odlučnu činjenicu da je tužitelj predmetne povrede učinio upravo u svezi toga, istoga poslodavca, za vrijeme trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem, koji je bio reguliran nizom dodataka tome (spornom odlukom tuženika) otkazanom ugovoru o radu.

 

Pravilno je materijalnopravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu izostanka obveze poslodavca na postupanje sukladno čl. 119. st. 1. i 2. ZR-a u konkretnom slučaju postojanja konkretne neosporene kaznene presude za navedeno konkretno kazneno djelo protiv službene dužnosti – nezakonitim pogodovanjem.

Obzirom da je odbijen zahtjev za utvrđenje odluke o otkazu nedopuštenom, nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje tužitelja na posao u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a pa je pravilno u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

 

Slijedom svega obrazloženog, ovaj sud ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, temeljem čl. 393. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.