1

Posl. br. Gž 204/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. Gž 204/2020-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja R. H., Ministarstvo, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S.,  protiv tuženika L. D. S. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU I. M. i dr., odvjetnicima iz S., radi naknade štete, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj Pn 518/15 od 27. studenog 2019., 21. travnja 2020.,              

 

 

r i j e š i o    j e

 

 

              Prihvaća se žalba  tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj Pn 518/15 od 27. studenog 2019., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

                                                                         Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 27.035,13 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te je točkom II. izreke, naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16,500,00 kn.

 

              Citiranu presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

Ocjenjujući pobijanu presudu suda prvog stupnja u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Osnovani su međutim navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno izložiti.

 

Iz rezultata dokaznog postupka za sada proizlazi:

 

-da je 16. listopada 2011., oko 03,55 sati došlo do prometne nezgode u mjestu T., Općina S., na 5 km + 600m, 1. dionice državne ceste, zbog naleta krda divljih svinja, pri čemu da je nastala šteta na vozilu marke Fiat Ducato, reg. oznake ST ... u vlasništvu tužitelja, kojim je upravljao I. P.-B.,

-da je predmetna šteta popravljena u servisu „A. H. d.o.o.“, te je iznosila 27.035,13 kn, a račun za istu podmiren 11. svibnja 2012.,

-da na predmetnoj dionici u vrijeme nezgode nije bio postavljen znak upozorenja „Divljač na cesti“, niti je tuženik od H.C. do momenta nezgode tražio postavljanje navedenog znaka na toj dionici,

-da iz nalaza sudskog vještaka prometne struke S. S., proizlazi između ostalog da je na predmetnoj dionici ograničenje brzine do 60 km/h, a da se vozač tužitelja, koji je upravljao ranije navedenim vozilom, kritične prilike kretao između 60 i 70 km/h, kao i to da je granična brzina izbjegavanja naleta iznosila 40 km/h,

-da iz iskaza samog vozača tužitelja, proizlazi pored ostalog da se u kritičnom trenutku kretao brzinom između 80 i 90 km/h, da je vidljivost bila, budući je ta dionica bila osvijetljena javnom rasvjetom,

-da je iz odgovora na tužbu tuženika, razvidno da je isti predložio da se u daljnjem tijeku postupka provede dokaz saslušanjem svjedoka S. K. i D. K., o kojim dokaznim prijedlozima sud prvog stupnja nije odlučio, odnosno iste do zaključenja glavne rasprave nije proveo,

-da  se lovno područje kojim gospodari tuženik, nalazi uz navedenu prometnicu na kojoj se desio štetni događaj,

-da je utvrđena visina štete na predmetnom vozilu u iznosu od 27.315,13 kn.

 

Polazeći od prednje iznesenog, ovaj sud za sada prihvaća kao pravilno stajalište prvostupanjskog suda koji analizom svih provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, te pozivom na čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11, dalje: ZC-a), te čl. 1063.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., u daljnjem tekstu ZOO-a), utvrđuje da divljač koja se nekontrolirano kreće po cesti predstavlja opasnu stvar, slijedom čega da postoji odštetna odgovornost tuženika kao pravne osobe, koja gospodari lovištem za nastanak ove nezgode i to po načelu objektivne odgovornosti.

 

Neutemeljenim se stoga za sada ukazuju žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem otklanja svoju odštetnu odgovornost za nastanak štetnog događaja, ističući da se predmetna nezgoda desila izvan granica lovišta, odnosno na dionici državne ceste, budući da cesta nije sastavni dio lovišta, pozivajući se pri tome na čl. 4. ZC-a, te čl. 2. st.1. t.14., čl. 81. i 82. Zakona o lovstvu  („Narodne novine“ broj 14/14, dalje: ZL-a), slijedom čega tuženik smatra da za predmetnu štetu koja se desila izvan lovišta odgovara jedinica lokalne uprave i samouprave ili osoba koja upravlja javnom cestom.

 

Ponajprije valja naglasiti da činjenica da sama cesta (neovisno o tome o kojoj se kategoriji ceste radi u smislu odredaba ZC-a), ne predstavlja sastavni dio lovišta, nema za posljedicu otklanjanje bilo kakve odštetne odgovornosti od tuženika. Suprotno tome, pored neprijeporne činjenice da je zemljište pored dionice državne ceste DC 60 B.-T. lovište kojim tuženik kao lovoovlaštenik gospodari, skreće se pažnja tuženiku na čl. 1. ZL-a, prema kojem je prednje navedeno pravo, u sebi uključuje prava i obveze kao su uzgoj, zaštita, lov, korištenje divljači i njezinih dijelova, dok je čl. 75. i 77. istog zakona, propisno da je tuženik kao lovoovlaštenik dužan poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači, od kojih je  jedna i ograđivanje zemljišta.

 

U svezi sa prednje iznesenim, skreće se pažnja tuženiku da iz dosad provedenih dokaza, proizlazi da isti prije nastanka štetnog događaja niti je zatražio da se na predmetnoj dionici postavi znak upozorenja „Divljač na cesti“, niti da je poduzimao bilo kakve druge radnje u smislu ranije navedenih čl. 75. i 77. ZL-a.

 

U odnosu na prednje žalbene navode tuženika, odnosno pozivanje na pojedine odredbe ZL-a i ZC-a,  a time i odštetnu odgovornost pravne osobe koja upravlja određenom cestom, valja odgovoriti da kada bi se u ovoj parnici eventualno i utvrdilo da je doista nastanku predmetne nezgode doprinijela pravna osoba koja gospodari prometnicom kako to tvrdi tuženik, da u tom slučaju sukladno čl. 1067. st.3. ZOO-a, odgovornost  vlasnika odnosno treće osobe kojoj je stvar predana u posjed ustanovljuje kao solidarna. Prema čl. 43. st. 1. ZOO-a svaki dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće, pa bi u tom situaciji tuženik bio u obvezi namiriti cjelokupan iznos štete.

 

U kontekstu prednje iznesenog stajališta ovog drugostupanjskog suda, neutemeljenim se ukazuje i prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u ovoj pravnoj stvari, na kojem isti ustraje i u historijatu žalbe.

 

Međutim, neovisno o ranije rečenom, u ovoj fazi postupka, preuranjenim se prema ocjeni ovog suda, ukazuje stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje na strani tužitelja nema suodgovornosti za nastanak predmetne štete na vozilu (a time i visinu predmetne štete), čime otklanja tuženikov prigovor suodgovornosti tužitelja.

 

Naime, iz dosadašnjeg dijela obrazloženja, razvidno je da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz prometnog vještaka pored ostalog i glede brzine kretanja vozača tužitelja, I. P.-B. od 60-70km/h, dok da iz njegova iskaza proizlazi da se neposredno prije nezgode kretao brzinom od 80-90 km/h, te da prvostupanjski sud tu razliku nije analizirao u obrazloženju svoje odluke.

 

Vezano za prednje, valja istaći da je iz provedenog prometnog vještačenja, te dopunskog saslušanja sudskog vještaka,  za sada vidljivo da je u konkretnoj situaciji, granična brzina izbjegavanja nezgode iznosila 40 km/h, što i po ocjeni ovog suda upućuje na zaključak da sama brzina kretanja vozača tužitelja, u konkretnoj pravnoj situaciji nije bila u uzročnoj vezi sa nastankom same nezgode, odnosno da bi do nezgode došlo neovisno o brzini kretanja vozača tužitelja.

 

No, uvjerenje je ovog suda, da ranije spomenuta razlika u brzini ipak može biti relevantno u odnosu na samu visinu štete na vozilu.

 

To stoga, jer iz stanja u spisu, proizlazi za sada da je tužitelj uz tužbu dostavio račun „A. H. d.o.o.“ na iznos od 27.035,13 kn, te Izvid štete C. o. d.d. u kojem su navedeni dijelovi za zamjenu i za popravak, da je stalni sudski vještak, prilikom vještačenja, temeljem navedene dokumentacije, samo potvrdio spomenuti Izvid štete, ne ulazeći pri tome u analizu da li ta oštećenja na predmetnom vozilu doista i odgovaraju brzini kretanja koju je utvrdio u svom nalazu.

 

Isto tako, kraj činjenice da je tuženik nakon provedenog prometnog vještačenja i saslušanja vozača tužitelja kao svjedoka,  na ročištu od 14. ožujka 2019. prigovorio nalazu vještaka upravo zbog različiti brzina kretanja, ističući temeljem toga prigovor suodgovornosti tužitelja za nastanak predmetne nezgode, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da iz dopunskog očitovanja vještaka, nije razvidno da se isti očitovao na okolnost da li bi pri  brzini kretanja vozila od 80-90 km/h, oštećenja na predmetnom vozilu eventualno bila veća ili ista, što u konačnici može biti od utjecaja kako na visinu štete na tom vozilu, a sukladno tome i na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Kako do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, nisu prema prosudbi ovog suda, u potpunosti razjašnjene sve prethodno navedene sporne okolnosti, o kojima ovisi ponajprije zaključak o eventualnom postojanju suodgovornosti tužitelja glede visine štete na vozilu, na način da ukoliko bi se nedvojbeno potvrdilo da se vozač tužitelja u trenutku naleta na divlje svinje, doista kretao brzinom od 80-90 km/h, da li bi to bilo od utjecaja na  opseg oštećenja utvrđenih od strane C. o. d.d., a ako da u kom opsegu.

 

Budući da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije u potpunosti razjasnio sve relevantne činjenice, to se prema prosudbi ovog suda, nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Obzirom na prednje, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, sadržanu u točki II. izreke presude.

 

Slijedom toga, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, te cijeneći žalbene tvrdnje tuženika, sukladno dispoziciji parničnih stranaka, u potpunosti utvrditi sve pravno relevantne okolnosti, te temeljem toga o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku. 

 

Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu, pozivom na čl. 370. ZPP-a, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno postupak.

 

U Rijeci 21. travnja 2020.

 

                                                                                                   Sutkinja

 

                                                                                                                   Svjetlana Pražić v.r.

Za točnost otpravka  – Ovlašteni službenik:                                          MILENA DOŠEN

 

 

 

 

 

Općinski sud u Splitu

Stalna služba u Sinju

 

Vraćamo vam spis sa pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.