- 1 -              Revt 369/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 369/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. l. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & Č. d.o.o. Z., protiv tuženika P. r. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. T. i J. T., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8281/14-3 od 28. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3391/12 od 13. veljače 2014., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.075.920,00 kn (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 128.593,75 kn (toč. II.)., dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 177.031,25 kn (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je pravodobno podnio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u konkretnom slučaju potražuje od tuženika naknadu štete od tužitelja i to zbog neispunjenja ugovorne obveze u smislu odredbe čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje ZOO), te s osnove naknade za korištenje tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. ZOO.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj od tuženika kupio 17 apartmana u G. na otoku P., time da je za svaki apartman bio sklopljen poseban Predugovor i da su svi ti predugovori identičnog sadržaja, osim u dijelu koji se odnosi na opis pojedine nekretnine, ukupnu neto komercijalnu površinu i iznos cijene, odnosno do dana sklapanja tih predugovora uplaćeni iznos cijene,

 

- da su svi predugovori bili sklopljeni između tuženika kao prodavatelja i „… - dobitnik u igri J. S. I. N.), kao ugovorni partner tužitelja, te su svi predugovori bili sklopljeni 25. svibnja 2000.,

 

- da je tuženik bio dužan predmetne apartmane staviti na dispoziciju tužitelju fiksno do 1. listopada 2000.,

 

- da tuženik svoju obvezu nije izvršio na vrijeme,

 

- da je tužitelj dio kupoprodajne cijene platio prilikom potpisivanja predugovora, a ostatak je naplaćen u ovršnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod brojem Ovr-3556/09 temeljem rješenja o ovrsi od 27. kolovoza 2009.,

 

- da je nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku br. P-238/09 naloženo tuženiku da je dužan s tužiteljem sklopiti Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te da će u slučaju neispunjenja te obveze od strane tuženika navedena presuda zamijeniti taj Ugovor u cijelosti, kao i da je na temelju te presude tužitelj ovlašten upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim po obje osnove koje je tužitelj naveo u tužbi.

 

Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj traži da mu tuženik naknadi štetu zbog izmakle koristi, a koja izmakla korist se sastoji u tome da tuženik tužitelju nije predao u posjed sporne apartmane, a tužitelj tvrdi da bi isti, počev od 2010. godine, od 1. svibnja do 31. listopada svake godine, iznajmljivao sporne apartmane i na tome ostvarivao određenu zaradu.

 

Tuženik je tu činjenicu osporio tvrdeći da tužitelj nije dokazao vjerojatnost ostvarenja koristi od iznajmljivanja spornih nekretnina. No, tijekom postupka je tužitelj tvrdio da je sporne apartmane imao namjeru koristiti u nagradnoj igri, gdje bi stjecanje nekretnine bio dobitak, ali da tužitelj te apartmane nije mogao uključiti u organiziranu igru, pa nije mogao niti ostvariti dobit putem nagradne igre.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja navodeći da je odredbom čl. 346. st. 1. ZOO propisan obujam naknade štete u slučaju povrede ugovorne obveze. Prema toj odredbi vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su u to vrijeme, vrijeme sklapanja ugovora, bile poznate ili morale biti poznate. Prema st. 2. istog članka u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

 

Pravilno nižestupanjski sudovi ukazuju da je sud vezan činjeničnim navodima tužbe, a iz tužbe proizlazi da tužitelj izmaklu korist obrazlaže ostvarivanje dobiti iznajmljivanjem predmetnih nekretnina u turističkoj sezoni od 2010. pa nadalje. Kako su u vrijeme sklapanja predmetnih predugovora sporne nekretnine bile kupljene od strane tužitelja radi uključivanja spornih nekretnina kao dobitak u igri J. s. i n., to je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja spornih ugovora tuženik nije mogao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora činjenicu da bi tužitelj sporne nekretnine iznajmljivao u turističke svrhe.

 

Tužitelj je tijekom postupka naveo da zbog tuženikova kršenja ugovorne obveze na predaju nekretnina nije istima mogao raspolagati niti ostvariti dobit putem organizirane igre. Međutim, pravilno nižestupanjski sudovi ukazuju da u tom dijelu tužitelj ničim nije obrazložio svoj zahtjev za naknadu štete u smislu neostvarivanja dobiti putem organizirane igre. Naime, tužitelj nije ničim obrazložio u čemu se u tom dijelu sastoji izmakla korist, koje igre eventualno nisu održane, a trebale su se održati.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj prije svega ističe da je drugostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o činjeničnom stanju. U tom dijelu valja navesti da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 7. i čl. 8. ZPP, već su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

 

Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnju da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja. U tom dijelu pravilno nižestupanjski sudovi navode da zadatak vještaka nije utvrđivati visinu tužbenog zahtjeva, već utvrđivati ili razjasniti činjenice koje su pravno relevantne, a za čije utvrđivanje sud nema dovoljno stručnog znanja. U procesnoj situaciji kada tužitelj u tužbi, a niti tijekom postupka ne iznosi niti jednu pravno relevantnu činjenicu, niti predlaže bilo kakav dokaz u smislu nastanka štete zbog neorganiziranja nagrade igre, to niti vještak nije mogao utvrditi koliku je štetu u takvom slučaju pretrpio tužitelj.

 

Isto tako pravilno nižestupanjski sudovi navode da tužitelj nije, u vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, neovisno o postojanju nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku br. P-238/09. Naime, tom presudom je naloženo tuženiku da s tužiteljem sklopi Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, kao i da će u slučaju nepostupanja tuženika navedena presuda u cijelosti zamijeniti Ugovor i da će na temelju presude tužitelj biti ovlašten izvršiti upis svog vlasništva u zemljišnu knjigu. Dakle, tek upisom u zemljišnu knjigu tužitelj će steći vlasništvo spornih nekretnina i to nakon pravomoćnosti te presude, a sve u skladu s odredbom čl. 119. st. 1. u vezi čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje ZVDSP). Stoga zahtjev u smislu odredbe čl. 1120. ZOO može postaviti vlasnik stvari, a što tužitelj još nije postao, obzirom da nije došlo do upisa u zemljišnu knjigu.

 

Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.