- 1 -              U-zpz 6/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 6/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u upravnom sporu tužiteljice Ž. B., vlasnice ugostiteljskog obrta P., L., zastupane po punomoćniku V. D., odvjetniku u R., protiv tuženika Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naknade za koncesiju na pomorskom dobru, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-75/2018-6 od 15. veljače 2019. za izvanredno preispitivanje presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-665/18-2 od 29. ožujka 2018. i presude Upravnog suda u Rijeci broj UsI-1098/16-12 od 3. studenoga 2017., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-665/18-2 od 29. ožujka 2018. potvrđena je presuda Upravnog suda u Rijeci broj UsI-1098/16-12 od 3. studenoga 2017. kojima su poništeni rješenje Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-042-01/16-02/08, Ur.broj: 513-04/16-2 od 10. lipnja 2016. i rješenje Ministarstva financija, carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., Klasa: UP/I-471-01/16-11/3, Ur.broj: 513-02-6005/15-16-2 od 15. veljače 2016. te je postupak obustavljen.

 

Protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-665/18-2 od 29. ožujka 2018. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, a iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem žalbe tuženika te odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice i ostavljanjem na snazi rješenja upravnog tijela.

 

Tužiteljica nije odgovorila na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Ovaj zahtjev Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je na temelju odredbe čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS), te je postupajući po istom, a na temelju odredbe stavka 6. tog članka ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga navedenih u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pobijane pravomoćne presude, a kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci broj UsI-1098/16-12 od 3. studenoga 2017. kojom su poništeni prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje Ministarstva financija te je upravni postupak obustavljen.

 

Predmet spora je naplata koncesijske naknade za koncesiju na pomorskom dobru korištenom u svrhu gospodarskog korištenja obavljanjem gospodarske djelatnosti u objektu buffet B. b. .... na lokaciji kupališta K. u L. od strane tužiteljice kao nositeljice ugostiteljskog obrta P. u ukupnom iznosu 653.933,83 kn.

 

Polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je inspekcijskim nadzorom izvršenim 16. prosinca 2015. utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 23. rujna 2015. obavljala ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru za koje je potrebna koncesija, a bez da joj je ova bila dodijeljena, tako

 

- da tužiteljica nije imala sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje pomorskog dobra,

 

- da je zbog takve nezakonitosti u radu tužiteljice utvrđene na temelju izvršenog financijskog nadzora rješenjima upravnog tijela utvrđena obveza tužiteljice plaćanje naknade za koncesiju koja sa kamatama zbog nepravodobne naplate te naknade u spornom razdoblju iznosi 653.933,83 kn,

 

nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice te takva rješenja upravnog tijela poništili ocijenivši ih nezakonitim, uz izraženo pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, a kako sa tužiteljicom takav ugovor nije sklopljen, to da nije ni bilo pretpostavki naložiti joj plaćanje koncesijske naknade za sporno razdoblje. Ovo sve polazeći od odredbe čl. 26. st. 4. i 5. i čl. 28. st. 1. Zakona o koncesijama.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja podnositelj zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pobijane presude i dalje ustraje u shvaćanju da je poništenim upravnim rješenjima tužiteljici pravilno nametnuta obveza plaćanja koncesijske naknade za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu smještenom na pomorskom dobru, unatoč činjenici što ugovor o koncesiji s njom nije sklopljen.

 

Takvo pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva nije pravilno.

 

Odredbom čl. 16. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 – dalje: ZPDML) propisano je da koncesijsko pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnom osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, time da se opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji u skladu sa odredbama tog zakona i propisima donesenim na temelju istog.

 

Prema odredbi čl. 25. ZPDML na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji te se utvrđuju svi uvjeti vezano za trajanje koncesije i drugih prava i obveza davatelja i ovlaštenika koncesije.

 

Odredbom čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj 125/08 – dalje: ZoK) ugovor o koncesiji se sastavlja u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji.

 

Odredbom čl. 28. st. 1. ZoK propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Polazeći od citiranih odredbi nameće se zaključak da bez sklopljenog ugovora o koncesiji nema mogućnosti naplate koncesijske naknade, a kako je to pravilno ocijenio sud u pobijanoj presudi, a kod činjenice da u ovakvoj situaciji, a kada je pitanje vezano za koncesiju uređeno posebnim zakonom, nema mjesta primjeni odredbe čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13) kao općeg zakona, a u kojem pravcu je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje u presudi Uzz 24/13-3 od 17. ožujka 2015.

 

Slijedom navedenog zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude trebalo je odbiti sve na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS-a.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.