- 1 -              Rev 1114/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1114/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u R., protiv tuženika B. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-172/2016 od 9. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krku br. P-2260/2015-2 (ranije P-172/2013) od 3. veljače 2015., u sjednici održanoj 21. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 62.204,68 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Tuženik je ujedno obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, te je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.797,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je pravodobno podnio tužitelj i to temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju poriče sve navode tužitelja, te predlaže da se revizija tužitelja odbaci kao nedopuštena.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti da je drugostupanjski sud pobijanu drugostupanjsku presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom predmetu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Radi toga je revizijski sud podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, dakle kao redovnu reviziju.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i samo u onom dijelu koji se revizijom pobija.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu odbio u cijelosti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 62.204,68 kn, a za koji iznos je tužitelj tvrdio da mu pripada kao ostavinska imovina iza pok. A. (J.) P.. Kod toga je drugostupanjski sud takvu odluku donio vodeći računa o sljedećim utvrđenim činjenicama:

 

- da nije sporno da je još za života sada pok. A. P., majka parničnih stranaka, predala tuženiku iznos od cca 100.000,00 DEM radi polaganja istih na bankovni račun u Nj.,

 

- da navedeni iznos odnosno bankovni račun u Nj. nije bio predmet ostavinskog postupka iza pok. A. P.,

 

- da je ostavinski postupak iza pok. A. P. dovršen donošenjem rješenja o nasljeđivanju br. O-255/96 od 18. lipnja 1997., a temeljem kojeg rješenja su na temelju oporuke nekretnine ostaviteljice naslijedili sinovi I., B. i J.,

 

- da na računu pok. ostaviteljice u Njemačkoj na dan smrti 23. studenoga 1996. nije bilo novčanih sredstava,

 

- da je posljednji iznos od 62.597,88 DEM podignut s računa 20. veljače 1995., dakle više od godinu i pol dana prije smrti prednice parničnih stranaka,

 

- da je svjedok Josip Pavan, brat parničnih stranaka i nasljednik iza pok. A. P., potvrdio da je tuženik od majke dobio tih cca 100.000 DEM i to za kupnju kuće u K., dakle da je prednica parničnih stranaka za života raspolagala navedenim novčanim sredstvima,

 

- da je sam tužitelj potvrdio da je tuženik kupio kuću u K. za iznos od 215.000 DEM,

 

- da iz izjave sada pok. A. P. od 18. listopada 1994. proizlazi da u slučaju ako iza njezine smrti preostanu novci koji su bili njezina i ušteđevina njezina pok. supruga, da tada istu treba rasporediti između tuženika i svjedoka J. (B. i J.), jer je tužitelj (I.) za njihova života dobio veću imovinu.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud smatra da je prednica stranaka raspolagala spornim novčanim sredstvima za svog života na način da je isti novac dala tuženiku za kupnju kuće, u kojoj je između ostalog i ona, nakon kupnje, jedno vrijeme živjela, radi čega se sporna novčana sredstva ne mogu smatrati ostavinskom imovinom. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i u cijelosti je odbijen.

 

Osim toga drugostupanjski sud navodi da je tužitelj, ako je ocijenio da bi takvim raspolaganje prednice bilo povrijeđeno njegovo pravo na nužni dio, mogao u ostavinskom postupku isticati zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela.

 

Prije svega, valja istaći da drugostupanjski sud nije vezan na svoje pravno shvaćanje izraženo u ranijoj ukidnoj odluci, pa u tom smislu drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP. U čl. 375. ZPP dana je uputa drugostupanjskom sudu što mora napisati u obrazloženju ukidne odluke, bilo da ju ukida zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, bilo da je ukida zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Tužitelj u reviziji posebno osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o darovanju novčanih sredstva od strane prednice parničnih stranaka tuženiku, da nije sa sigurnošću utvrđeno da bi prednica parničnih stranaka dala suglasnost tuženiku za podizanje novčanih sredstava i kupnju kuće. U tom dijelu tužitelj zapravo osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a zbog tog razloga se revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Isto tako neosnovano tužitelj ukazuje da bi se u konkretnom slučaju radilo o zajmu, te da je u ostavinskom postupku trebalo prijaviti dugovanje tuženika prema prednici stranaka. I u tom dijelu tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje, pri čemu valja naglasiti da niti iz jednog provedenog dokaza, a posebice izjave prednice od 18. listopada 1994., ne proizlazi da bi sporni novac bio pozajmljen od strane prednice parničnih stranaka tuženiku.

 

Obzirom na zaključak drugostupanjskog suda da je prednica parničnih stranaka raspolagala spornim novčanim sredstvima za svog života, to ne dolazi do primjene čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94 i 56/00 – dalje: ZN). Pravilno u tom dijelu drugostupanjski sud ukazuje da je tužitelj imao pravo, ako je ocijenio da je takvim raspolaganjem njegove prednice došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva, tražiti vraćanje dara u ostavinu zbog povrede nužnog dijela nasljedstva, a takav zahtjev u konkretnom slučaju nije bio postavljen.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. travnja 2020.