- 1 -              I Kž 126/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 126/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. G. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optužene M. G. i optuženog I. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. studenoga 2019. broj K-16/2019-11, u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optužene M. G. i optuženog I. G. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optužena M. G. i optuženi I. G. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u točki 1.) izreke te su na temelju navedene zakonske odredbe osuđeni svaki na kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 55. stavka 2. KZ/11. oboma im je kazna zatvora od jedne godine zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. optuženici M. G. i I. G. su upozoreni da ako se u roku od osam dana od dana za koji su pozvani, ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv neće biti moguće dostaviti na adresu koju su dali sudu ili ne daju pristanak za rad za opće dobro, počinje postupak izvršenja kazne na koju su osuđeni. Također su na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. upozoreni da ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro u određenom roku, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 557. stavkom 2. i člankom 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.), utvrđeno je da novčani iznos od 654.645,59 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena M. G. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. iz točke 1.) te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je optuženoj M. G. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 654.645,59 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti i izvršnosti presude.

 

Istom su presudom na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-17. optužena M. G. i optuženi I. G. oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 2.) izreke.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. optužena M. G. i optuženi I. G. obvezani su nadoknaditi troškove postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-17. u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna svaki, dok su na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. djelomično oslobođeni obveze nadoknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-17. na ime troškova svjedoka i vještaka.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.) u odnosu na oslobađajući dio presude te zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-17) u odnosu na osuđujući dio presude, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu iz točke 2) ukine i vrati predmet na ponovno suđenje, te da se pobijana presuda u točci 2) preinači, na način da se I-okr. M. G. i II-okr. I. G. izreknu više bezuvjetne kazne zatvora“.

 

Žalbu je protiv presude podnijela i optužena M. G. po branitelju, odvjetniku D. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. te odluke o oduzimanju imovinske koristi. Žalbom se ovom sudu predlaže „da … žalbu uvaži i pobijanu točku 1.) izreke Presude i odluku o oduzimanju imovinske koristi ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili podredno da optuženike oslobodi od optužbe za kazneno djelo pod točkom 1) izreke Presude“.

 

Protiv presude se žali i optuženi I. G. po branitelju, odvjetniku Z. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o oduzimanju imovinskopravne koristi, predlažući „Vrhovnom sudu RH kao drugostupanjskom uvažiti žalbene osnove i razloge kao osnovane te pobijanu presudu Županijskog suda u Varaždinu od 19. studenog 2019. godine u osuđujućem dijelu (točka 1.) preinačiti na način da se II. Optuženik oslobodi optužbe za predmetno kazneno djelo, a podredno presudu u navedenom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku“.

 

Optužena M. G. je po branitelju, odvjetniku D. B., na žalbu državnog odvjetnika podnijela odgovor, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu državnog odvjetnika odbije u cijelosti kao neosnovanu“.

 

Optuženi I. G. nije podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, a niti je državni odvjetnik podnio odgovor na žalbe optuženika M. G. i I. G.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje u postupku, spis je prije dostave izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Uvodno treba reći da je ranije u ovom predmetu bila donesena presuda koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2019. broj I Kž 90/2019-4, prihvaćanjem žalbi optužene M. G. i optuženog I. G., ukinuta u osuđujućem dijelu, dok je u oslobađajućem dijelu ta presuda ukinuta u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude:

 

Optužena M. G. u uvodnom dijelu žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. koju obrazlaže navođenjem dijela činjeničnog opisa točkom 1.) izmijenjene optužnice optuženicima na teret stavljenog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te zaključuje da se presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva te proturječna sama sebi i razlozima iz presude. No, iz daljnjeg obrazloženja žalbe vidljivo je da optuženica smatra da iz činjeničnog opisa djela kao ni iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se u ponašanju optuženika ostvarila bitna obilježja na teret im stavljenog kaznenog djela, a posebno ne da su kazneno djelo počinili prema prethodnom dogovoru u cilju stjecanja nepripadne materijalne dobiti za optuženu M. G. na štetu trgovačkog društva C. d.o.o., dakle, da su postupali s izravnom namjerom, čime zapravo pobija činjenična utvrđenja u pobijanoj presudi, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude.

 

I optuženi I. G. u uvodnom dijelu žalbe ističe da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim, ne naznačuje o kojoj bi se bitnoj povredi radilo, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da smatra da je iz pobijane presude nejasno zašto prvostupanjski sud u odnosu na djelo iz točke 1.) izreke pobijane presude ne prihvaća obrane oboje optuženika, dok ih u odnosu na djelo iz točke 2.) prihvaća, iako se radi o postupanju optuženika u odnosu na imovinu istog trgovačkog društva, čime upire na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Međutim, navedena bitna povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presude dao jasne, valjane i iscrpne razloge bez ikakvih proturječnosti zbog čega u odnosu na djelo iz točke 1.) ne prihvaća obrane optuženika, dok ih u odnosu na djelo iz točke 2.) prihvaća, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Neslaganje optuženog I. G. s tim razlozima bit će razmatrano u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženi I. G. navodi i da presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, međutim, niti ovu žalbenu osnovu zakonski ne označava, a niti je obrazlaže.

 

Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-19. te nije našao da bi u istoj bila počinjenja ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, oboje optuženika pobijaju subjektivni element točkom 1.) optužnice na teret im stavljenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., odnosno namjeru stjecanja nepripadne materijalne dobiti za optuženu M. G., tvrdeći da je cilj njihovog postupanja bio „ubrizgavanje svježeg kapitala“ u trgovačko društvo C. N. d.o.o., u kojoj namjeri nisu uspjeli, kao i da iznos naveden u točki 1.) koji su uplatili u korist tog društva nije točan jer da su kroz preuzimanje kredita trgovačkog društva C. N. d.o.o. od strane trgovačkog društva G. d.o.o. kojeg su optuženici M. G. i I. G. također bili osnivači, uplatili još barem iznos od 184.190,36 kuna.

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika M. G. i I. G., pravilno je i osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika opisanom u točki 1.) izreke prvostupanjske presude ostvarili svi, kako objektivni, tako i subjektivni elementi na teret im stavljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje V. S.-O. proizlazi da je optužena M. G. na ime kupoprodajne cijene u izreci osuđujućeg dijela pobijane presude opisanih nekretnina i pokretnina uplatila samo iznos od 207.913,21 kunu potreban da bi se s nekretnine u S. ... brisalo založno pravo na toj nekretnini, a kako bi se ona mogla dalje prodati. Do te je uplate došlo dvije godine nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji, pri čemu je u konačnici ta nekretnina prodana za iznos od 85.000 eura. Međutim, niti nakon te prodaje, optužena M. G. u korist trgovačkog društva C. d.o.o. nije uplatila nikakve daljnje iznose na ime kupoprodajne cijene iz ugovora, kako za kupljene nekretnine, tako i za kupljene pokretnine. Također, iz nalaza i mišljenja navedene vještakinje proizlazi i da se iznos od 184.190,36 kuna kojeg je trgovačko društvo G. d.o.o. platilo u korist P. na partiju kredita broj 05200154 ne može dovesti u vezu s eventualnom uplatom novca na ime kupoprodajne cijene spornih nekretnina i pokretnina, jer korisnik tog kredita nije bilo trgovačko društvo C. d.o.o. koje je bilo korisnik kredita koji se vodi na partiji broj 0500011310, tako da se ova uplata ne odnosi na podmirenje obveza optužene M. G. trgovačkom društvu C. d.o.o.

 

Budući da vjerodostojnost i istinitost navedenog nalaza i mišljenja nije doveden u sumnju, kako u tijeku dokaznog postupka, tako niti sada u žalbama optuženika, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženici M. G. i I. G. postupajući na način opisan u točki 1.) izreke prvostupanjske presude počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pribavivši takvim postupanjem optuženoj M. G. imovinsku korist u iznosu od 654.645,59 kuna.

 

Slijedom svega navedenog, nisu osnovane žalbe optuženika M. G. i I. G. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.), a optuženici u žalbama ne ukazuju ni na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne (članak 470. stavak 3. ZKP/08.).

 

Pobijajući odluku o oduzimanju imovinske koristi, optužena M. G. ističe da s obzirom na svoje sadašnje imovinsko stanje nije u mogućnosti obvezu na isplatu imovinske koristi ispuniti u roku od 15 dana kako joj je to određeno pobijanom presudom pa predlaže da joj se odredi dulji i primjereniji rok za podmirenje te obveze. Međutim, budući da je odredbom članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17. izričito navedeno da će se u presudi kojom se optuženika proglašava krivim naložiti da imovinsku korist uplati u korist Republike Hrvatske u roku od 15 dana, to nije bilo osnova za prihvaćanje ovog žalbenog navoda.

 

U svojoj žalbi zbog odluke o kaznama izrečenim optuženicima, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne na strani oboje optuženika precijenio olakotne okolnosti, istovremeno dajući premali značaj okolnostima pod kojim su kaznena djela počinjena, kao i otegotnim okolnostima, prije svega visini protupravne imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a koja deset puta premašuje imovinski cenzus potreban za ostvarenje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Optuženici M. G. i I. G. u svojim žalbama ne ističu žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, zbog čega je u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.-19.

 

Ispitujući u povodu žalbi državnog odvjetnika, optužene M. G. i optuženog I. G. odluku o kaznenoj sankciji, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženicima kao olakotna cijenjena njihova dosadašnja neosuđivanost, zatim činjenica da su svojim vlastitim sredstvima i imovinom osnovali društvo C. d.o.o. koje je do nastupa krize dobro poslovalo te zapošljavao veći broj radnika, kao i činjenicu da je počinjenju djela za koje su ovom presudom proglašeni krivim doprinio i nastup krize u Republici Hrvatskoj koja je općepoznato posebice pogodila građevinski sektor, dok je optuženom I. G. još dodatno cijenjeno olakotnim to da je odlikovan spomenicom Domovinskog rata. Premda prvostupanjski sud kod optuženika nije utvrdio otegotnih okolnosti, prema ocjeni ovog suda pravilno državni odvjetnik smatra da visinu pribavljene imovinske koristi, odnosno činjenicu da ona deseterostruko premašuje cenzus potreban da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., treba otegotno cijeniti. Međutim, sama ta činjenica, sagledana u kontekstu svih utvrđenih olakotnih okolnosti na strani optuženika, ne može opravdavati niti izricanje samo kazne zatvora, a pogotovo ne izricanje više kazne zatvora. Međutim, zbog te činjenice ne dolazi u obzir niti ublažavanje kazne ispod zakonom propisane najniže kazne za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Stoga su pravilno optuženici M. G. i I. G., s obzirom na sve utvrđene okolnosti odlučne za vrstu i visinu kaznene sankcije, za kazneno djelo iz točke 1.) izreke osuđeni na kaznu zatvora od jedne godine svaki, što je donja granica kazne propisane za djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. No, vodeći računa, kako o svim utvrđenim olakotnim okolnostima, tako i o činjenici da je od vremena počinjenja djela proteklo gotovo 11 godina, kojem razdoblju optuženici nisu ni na koji način doprinijeli i u kojem razdoblju prema dostupnim podacima nisu osuđivani, i ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da će se svrha kažnjavanja u odnosu na njih ostvariti i zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Ujedno su optuženici upozoreni da, ako se u roku od osam dana od dana za koji su pozvani, ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv neće biti moguće dostaviti na adresu koji su dali sudu ili ne daju pristanak za rad za opće dobro, počinje postupak izvršenja kazne na koju su osuđeni. Također su upozoreni da ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro u određenom roku, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo kazna zatvora od jedne godine zamijenjena na opisani način radom za opće dobro uz sva dana upozorenja utjecati, kako na optuženike M. G. i I. G., tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Takva kaznena sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem djela prouzročili i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom svega navedenog nije mogla biti prihvaćena niti žalba državnog odvjetnika, a niti žalbe optuženika M. G. i I. G. žalba zbog odluke o kazni.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija osuđujući dio prvostupanjske presude, to je žalbe državnog odvjetnika, optužene M. G. i optuženog I. G. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučiti kao izreci ove presude.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude:

 

Državni odvjetnik, pobijajući presudu u njezinom oslobađajućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da iznos stavljen na teret optuženicima točkom 2.) optužnice nije uporabljen za poslovanje društva, već da su ga optuženici zadržali za sebe. To stoga što se tvrdnja suda da tome nije tako temelji samo na „paušalnim procjenama i nagađanjima suda, a ista nije potkrijepljena niti jednim materijalnim dokazom, odnosno bilo kakvom materijalnom dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo da je ta svota potrošena za poslovanje tvrtke, imajući u vidu da je već vještak u svom nalazu smanjio inkriminirani iznos za okrivljenike, na temelju dostupne dokumentacije koju su dali okrivljenici“.

 

No, protivno ovakvim žalbenim tvrdnjama, ocjena je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da nije dokazano da su optuženici M. G. i I. G. počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 2.) izreke pobijane presude, pri čemu takvo svoje utvrđenje osnovano temelji, kako na iskazu svjedoka K. H., I. G., D. M., S. S. i P. G., tako posredno i na nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvene vještakinje V. S.-O. te spisu predmeta priloženoj dokumentaciji pa i obranama optuženika. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i cjelovite razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, svi navedeni svjedoci suglasno su iskazivali da su im plaće u visini u inkriminirano vrijeme minimalne plaće bile isplaćivane preko računa, dok su ostatak plaće, prvenstveno naknade za odrađene prekovremene sate (radilo se svaki dan najmanje deset sati, radilo se i subotama, a ponekad i nedjeljama), dobivali na ruke, pri čemu su svjedoci I. G. i S. S. istaknuli i da su na gradilištima u sezoni radova znali biti zaposleni i tzv. sezonci, koji su uglavnom radili neprijavljeno i cijela plaća im je bila isplaćivana na ruke. Osim toga, za rad ne terenu, osim jedne godine, nije im isplaćivan terenski dodatak, nego im je poslodavac osiguravao stan i hranu, što se također znalo plaćati u gotovini, a i dio materijala za radove je kupovan u mjestima gdje su bila gradilišta, što je također plaćano gotovinom. Svjedoci su bili suglasni i oko cijene prekovremenih sati (22-25 kuna). Stoga je osnovano prvostupanjski sud njihove iskaze prihvatio, ocijenivši ih istinitima i uvjerljivima. Iako su u inkriminirano vrijeme radili za optuženike, većini njih u vrijeme ispitivanja optuženici više nisu bili poslodavci pa nema nikakvih razloga da bi navedeni svjedoci pristrano iskazivali, kako se to smatra u žalbi državnog odvjetnika.

 

Nadalje, kako se to pravilno ističe i u pobijanoj presudi, spisu predmeta prileže i podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u K., konkretno potvrda o prijavama za mirovinsko osiguranje za trgovačko društvo C. d.o.o. Kada se ti podaci dovedu u vezu s iskazima svjedoka o broju i cijeni prekovremenih sati, proizlazi da je u inkriminirano vrijeme samo za prijavljene radnike i njihove prekovremene sate trebalo utrošiti 360.000,00 kuna, pri čemu su se u to vrijeme gotovinom plaćali i troškovi smještaja i prehrane radnika, njihovi putni troškova te troškovi nabavke dijela repromaterijala za gradilišta, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su i ti troškovi bili plaćeni u gotovini te da nisu bili financijsko-knjigovodstveno iskazivani i potkrijepljeni odgovarajućom knjigovodstvenom dokumentacijom.

 

Kada se sve navedeno dovede u vezu s iskazom knjigovodstveno-financijske vještakinje koja je navela u odnosu na prekovremene sate radnika na terenu koji su plaćani u gotovini, odnosno vezano za pitanje izvođenja radova na terenu i troškova koji su eventualno nastali, a nisu iskazani u poslovnim knjigama, da ne raspolaže s parametrima, a niti znanjima na temelju kojih bi mogla reći koji dio tih troškova nije iskazan u poslovnim knjigama, koliko radne snage su pojedini poslovi zahtijevali, u kojoj količini, kao niti vezano za dodatni materijal koji je uporabljen na radilištima, a nije knjižen, tada je i prema ocjeni ovog suda, trebalo optuženike M. G. i I. G. osloboditi optužbe jer nema dokaza da bi počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. stavljeno im na teret točkom 2.) izmijenjene optužnice. Pritom na takvo utvrđenje nisu od utjecaja žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je ovakav način poslovanja suprotan pozitivnim propisima Republike Hrvatske, jer ta činjenica nije odlučna za djelo stavljeno na teret optuženicima izmijenjenom optužnicom, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sudu u pobijanoj presudi, utvrdivši da ključna teza iz točke 2.) optužnice, odnosno da su optuženici inkriminirani iznos od 365.546,46 kuna zadržali za sebe, imajući na umu sve navedeno, nije dokazana.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija oslobađajući dio presude prvostupanjskog suda, to je žalbu državnog odvjetnika u odnosu na ovaj dio presude trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. travnja 2020.