1                       Poslovni broj: 3 UsI-299/19-2

 

Poslovni broj: 3 UsI-299/19-2

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Matei Feracina zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja E. S. iz D., kojeg zastupa opunomoćenik S. N.-P. odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi primanja u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o tužbi tužitelja od 15. veljače 2019., izvanraspravno 20. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Usvaja se tužba tužitelja.

 

2. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova RH Klasa: UP/I-224-02/18-01/2280 URBROJ: 511-01-203-18-2 od 8.12.2018. god. kojim je odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo te se isto vraća na ponovni postupak.“

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj je protiv osporavanog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RH KLASA: UP/I-224-02/18-01/2280 URBROJ: 511-01-203-18-2 od 8.12.2018. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, a tužba je kod istog suda zavedena pod poslovnim brojem UsI-529/19.

              Rješenjem poslovni broj UsI-529/19-2 od 22. veljače 2019. Upravni sud u Zagrebu   dostavio je tužbu tuženiku na odgovor.

              Tuženik je dostavio odgovor na tužbu 25. ožujka 2019. zajedno uz spis tuženog tijela.

Na temelju Rješenja predsjednika Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj 31 Su-384/2019-2 od 8. srpnja 2019., a po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, predmetni upravni spis ustupljen je Upravnom sudu u Splitu, a sve u skladu s odredbom čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13,33/15,82/15,82/16 i 67/18, dalje ZS-a).

Odredbom članka 11. stavkom 1. ZS-a propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda  odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da prijedlog za donošenje rješenja iz stavka 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar pravosuđa. Predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredit će rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da će Sud prvog stupnja kojem je predmet ustupljen o tome obavijestiti stranke, odnosno njihove punomoćnike ili zastupnike uz prvo pismeno koje im bude upućeno.

Predmet je kod ovog suda zaprimljen 11. srpnja 2019. i zaveden pod poslovnim brojem 3 UsIrs-299/19.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu navodeći da istu podnosi zbog nedostataka zbog kojih se osporavano rješenje ne može ispitati, a osobito što nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni da su nejasni i proturječni, a što da je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.  Tužitelj nadalje navodi da ja dosegnuti pravni standard u RH da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom, te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići, međutim da u konkretnom slučaju postupanje upravnog tijela nije bilo nužno, a da se stranci ograničava stjecanje prava na državljanstvo bez značajnijeg razloga, diskrecionom ocjenom, pogrešno držeći da nema uvjeta iz čl. 8. st. 1. t. 6. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te da se da zaključiti da se u konkretnom slučaju ne poštuje pravni poredak i običaji.

              Nadalje navodi da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo putem Policijske uprave z. na temelju čl. 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Da je u postupku kao nesporno utvrđeno da je tužitelj u braku s hrvatskom državljankom Đ. S. te da ima odobren stalni boravak i da živi u Republici Hrvatskoj.

Međutim, da ono što je značajno i što da nije navedeno u obrazloženju rješenja, je da tužitelj s hrvatskom državljankom Đ. S. ima troje mldb. djece i to B. S. rođ. …., H. S. rođ. …. god. te M. S. rođ. …. god., a što da tuženik uopće nije cijenio, iz čega da je razvidno da je time teško povrijeđeno pravo i interes zaštite i dobrobiti djeteta, a tako i cijele obitelji, koja se na ovaj način razdvaja, jer da su supruga i djeca hrvatski državljani, a tužitelj je, iako skrbi za obitelj, odbijen sa zahtjevom.

Nadalje navodi, da je u obrazloženju pravilno utvrđeno da je uvidom u uvjerenje Ministarstva pravosuđa RH, Odjel za kaznene evidencije utvrđeno da je tužitelj evidentiran kao počinitelj kaznenog djela u RH za koji nije nastupila rehabilitacija, kao i da je iz izvatka iz PE utvrđeno da je evidentirano da je tužitelj prekršajno kažnjavan novčanim kaznama te da ima porezni dug od 2.152,43 kune, a što da predstavlja minoran dug u državi u kojoj je nekoliko stotina tisuća građana blokirano.

Tužitelj ističe da se ne pojavljuje kao počinitelj više kaznenih djela, već da se radi o jednom djelu iz 2015. god. koje da čini iznimku te da se tužitelj, niti prije, niti poslije, ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela, a novčane kazne, tj. sankcije, kao i porezni dug da predstavljaju minorna djela te da se iz ovakovog ponašanja tužitelja ne bi moglo zaključiti da ne poštuje RH. Osim toga, da tuženik nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj otac troje malodobne djece, te da je izostala ocjena u pogledu zaštite i dobrobiti obitelji, a da se uzela u obzir samo negativna činjenica ponašanja tužitelja. Stoga da je očito da su upravna tijela postupala nezakonito i na štetu tužitelja, radi čega je predložio da Sud usvoji tužbu i  poništi osporavano rješenje tuženika te predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženo tijelo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Služba za državljanstvo, Z., u svom odgovoru na tužbu od 25. ožujka 2019. osporilo je navode tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te je ustrajalo u razlozima navedenim u obrazloženju osporavanog rješenja, u bitnom navodeći da je osporavano rješenje kojim je zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva odbijen, doneseno zbog neispunjenja pretpostavke poštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske iz članka 8. stavak. 1. točka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Tuženo tijelo je navelo da je u postupku utvrđeno da je E. S. u braku s hrvatskom državljankom Đ. S., da ima odobren stalni boravak i da živi u Republici Hrvatskoj. Međutim, da je uvidom u uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za kazneno pravo i probaciju, Odjela za kaznene evidencije Klasa: 740-02/18-03/40603, Urbroj: 514-06-02-01-01-18-02 od 07.05.2018. godine, utvrđeno da je tužitelj presudom Općinskog kaznenog suda u Z. poslovni broj 9 KO-…. od 16.03.2015. godine, a koja presuda je postala  pravomoćna dana 28.05.2015. godine, osuđen zbog kaznenog djela iz članka 215. st. l. KZ11-dovođenje u opasnost života i imovine opasnom radnjom ili sredstvom te zbog kaznenog djela iz članka 331. st. 1. KZ 11- nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari, te mu je izrečena uvjetna osuda - bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci i uvjetna kazna trajanju od 8 mjeseci uz rok kušnje u trajanju od 3 godine, kao i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta u trajanju od 6 godina.

Stoga, a budući da je u tijeku postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj evidentiran kao počinitelj kaznenih djela za koja po sili zakona nije nastupila rehabilitacija, da isti ne ispunjava jednu od pretpostavki za stjecanje hrvatskog državljanstva iz članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, propisanu odredbom članka 8. stavak 1. točke 5. Zakona.

Također je naveo da je točan navod tužitelja da s hrvatskom državljankom Đ. S. ima djecu, mld. M., H. i B. S. koji su hrvatski državljani, međutim da navedena činjenica nema utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Kako se u konkretnom slučaju radi o delegiranom spisu, Sud je premetni spor odlučio riješiti bez rasprave, a sve na temelju odredbe čl. 36. ZUS-a.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen, kao i svih isprava koje su istome priložene.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te ocjenom svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela, koji je dostavljen uz odgovor na tužbu, razvidno je da je osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova RH KLASA: UP/I-224-02/18-01/2280 URBROJ: 511-01-203-18-2 od 8.12.2018. odbijen zahtjev E. S. rođ. …., ovdje tužitelja, državljanina K., za primitak u hrvatsko državljanstvo, uz obrazloženje sadržano u bitnom da ne ispunjava jednu od pretpostavki  za stjecanje hrvatskog državljanstva iz čl. 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisanu odredbom čl. 8. st. 1. toč. 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Tužitelj je svoj Zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnio putem policijske uprave z.  na temelju čl. 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Odredbom čl. 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91, 28/92, 113/93, 130/11 i  110/15, dalje Zakona), a koji Zakon se u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari primjenjuje, propisano je da stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1. - 4. ovoga zakona.

Odredbom čl. 8. st. 5. Zakona je propisano da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:  da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela KLASA: UP/I-224-02/18-01/2280 URBROJ: 511-01-203-18-2 od 8.12.2018.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Nije osnovan tužbeni navod tužitelja da osporavano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni da su nejasni i proturječni, a što da osporavano rješenje čini nezakonitim.

Ovo stoga što je iz sadržaja spisa tuženog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu kao nesporno utvrđeno da je E. S., ovdje tužitelj, evidentiran kao počinitelj kaznenog djela u Republici Hrvatskoj za koje nije nastupila rehabilitacija, a koju činjenicu ne spori ni sam tužitelj.  Naime, presudom Općinskog kaznenog suda u Z. poslovni broj 9 KO-… od 16.03.2015. godine, koja presuda je postala pravomoćna dana 28.05.2015. godine, tužitelj je osuđen zbog kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. Kaznenog zakona - dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom te zbog kaznenog djela iz čl. 331. stavka 1. Kaznenog zakona — nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari te mu je izrečena djelomično uvjetna osuda - bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci i uvjetna kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci uz rok kušnje u trajanju od 3 godine uz sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta u trajanju od 6 godina.

Pored navedenog, nesporno je da je tužitelj prekršajno kažnjavan novčanim kaznama 16.04.2018., a iz potvrde Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostava S. od što je razvidno iz Uvjerenja Ministarstva pravosuđa, Odjela za prekršajne evidencije 29.05.2018. godine razvidno je da podnositelj zahtjeva ima porezni dug u iznosu od 2.152,43 kune, a koje činjenice ne spori ni sam tužitelj.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, pravilno je postupilo upravno tijelo kada je odbilo zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na odredbu čl.10. i čl. 8. st. 1. toč. 5. Zakona budući da tužitelj nesporno ne ispunjava jednu od zakonom propisanih zakonskih pretpostavki.

Sama činjenica da je tužitelj evidentiran kao počinitelj kaznenih djela za koja po sili Zakona nije nastupila rehabilitacija dokazuje da se iz tužiteljeva ponašanja može zaključiti da ne poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj, pa se stoga osporavano rješenje tuženog tijela u cijelosti ukazuje zakonitim.

U odnosu na porezni dug tužitelja valja istaći da je prema ustaljenoj sudskoj praksi porezno dugovanje prepreka za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Us-6852/2011-7 od 29.08.2013.

Nije osnovan ni tužbeni navod tužitelja da je osporavano rješenje doneseno na temelju diskrecijske ocjene, već je isto doneseno na temelju naprijed navedenih nespornih utvrđenja uz pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava, a navodi tužitelja nisu doveli u sumnju, niti su uspjeli osporiti zakonitost i pravilnost rješenja tuženog tijela, koje ovaj Sud  u cijelosti ocjenjuje zakonitim.

Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12, 152/14 i 29/17) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

Odluka o troškovima je izostala obzirom na činjenicu da tužitelj u tužbi trošak nije popisao, ni zatražio.

 

U Splitu 20. travnja 2020.

 

       S U D A C

 

    Leandra Mojtić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina