- 1 -              I Kž 159/2020-4

Broj: I Kž 159/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Č. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženog D. Č. i optuženog D. H. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 18. veljače 2020. broj K-2/2019-59 o odbijanju prijedloga optuženih za izdvajanje nezakonitih dokaza, u sjednici održanoj 20. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

              Žalbe optuženog D. Č. i optuženog D. H. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Č. i optuženog D. H., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 5. KZ/97., odbijen je prijedlog optuženog D. Č. i optuženog D. H. za izdvajanje kao nezakonitog dokaza iskaza svjedoka I. V. te rezultata provedenih svih posebnih dokaznih radnji u odnosu na status I. V. kao pouzdanika, kao i dokaznih radnji za koje se saznalo iz navedenih.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio optuženi D. Č. po branitelju D. O., bez navođenja zakonske osnove, no suštinski zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Žalbu je podnio i optuženi D. H. po branitelju D. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se iz spisa predmeta izdvoji iskaz svjedoka I. V.

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. - dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe optuženih nisu osnovane.

Naime, obojica optuženika u svojim žalbama upiru na okolnost da u spisu K-2/2019 ne postoji pisani pristanak I. V. kojim on, u skladu sa čl. 20. Pravilnika o načinu provođenja posebnih dokaznih radnji („Narodne novine“, broj 102/09.) pristaje na svojstvo pouzdanika. Žalitelji navode kako je prvostupanjski sud o postojanju navedene suglasnosti zaključio iz spisa POV-23/11, no da optuženicima nije dozvoljen uvid u navedeni predmet, pa postavljaju sumnju u ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Osim toga, obojica tvrde i kako ispitivanje svjedoka nije provedeno na zakonit način, te kako je u vrijeme provođenja posebnih dokaznih radnji i to onih određenih rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj POV-23/11 od 12. lipnja 2012. u rješenju I. V. naveden kao osumnjičenik, pa nije mogao biti saslušan kao svjedok.

Protivno navodima žalbi, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zapisnik o ispitivanju svjedoka I. V. nije nezakonit dokaz. Za ovakav svoj zaključak prvostupanjski je sud dao valjane, potpune i jasne razloge, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U pogledu paušalnih tvrdnji žalitelja o sumnji da je I. V. potpisao pisani pristanak kojim pristaje na svojstvo pouzdanika, nedvojbeno je, a što je utvrđeno i u prvostupanjskom rješenju nakon uvida u spis POV-23/11, koji je priklopljen na spis predmeta, da je I. V. 10. studenog 2011. dao pristanak da se prema njemu primjene sljedeće mjere: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljnju, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničkog snimanja prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, kao i da pristaje biti pouzdanik da se prema njemu primijeni mjera uporabe prikrivenih istražitelja i pouzdanika te simulirana prodaja i otkup predmeta, simulirano davanje otkupnine i primanje otkupnine.

Temeljem navedenog nema dvojbe da je u vrijeme provođenja posebnih dokaznih radnji, koje same po sebi žalitelji ne dovode u pitanje, I. V. imao status pouzdanika te je na temelju čl. 333. st. 2. ZKP/08. mogao biti ispitan kao svjedok o sadržaju razgovora koje je vodio s osobama prema kojima su određene posebne dokazne radnje kao i svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja su posebne dokazne radnje bile određene, a iskaz pouzdanika se može upotrijebiti kao dokaz u postupku. Pri tome je ispravno prvostupanjski sud zaključio kako okolnost da je u jednom od rješenja u kojem su i prema njemu, kao pouzdaniku određene posebne dokazne radnje, naznačen kao osumnjičenik, ne dovodi u pitanje zakonitost ispitivanja navedenog svjedoka.

Ovdje valja dodati i kako je u pogledu zakonitosti iskaza svjedoka I. V., a i rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji, ovaj sud drugog stupnja odlučivao u više navrata. Naime, optuženici su zakonitost ispitivanja ovog svjedoka dovodili u pitanje već prilikom odlučivanja o osnovanosti optužnice, kada je prvostupanjski sud odbio njihov prijedlog za izdvajanjem toga dokaza kao nezakonitog, a ovaj drugostupanjski sud je svojim rješenjem I Kž-155/14-4  od 26. ožujka 2014., žalbe optuženika odbio. Osim toga, u odnosu na optuženike je 7. prosinca 2017. već jednom donesena prvostupanjska presuda K-25/2015-63 kojom su proglašeni krivima, no ista je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske I KŽ-184/2018-11 od 9. studenog 2018., prihvaćanjem žalbi optuženika, ukinuta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske, između ostalog, osvrnuo upravo na iskaz svjedoka I. V., ne dovodeći u pitanje zakonitost njegova ispitivanja i statusa, već jedino dokaznu snagu istoga.

Slijedom svega iznesenoga, a imajući u vidu da status I. V. kao pouzdanika nije doveden u pitanje, kao niti način njegovog ispitivanja, nisu u pravu žalitelji kada tvrde da se radi o nezakonitom dokazu. Imajući u vidu takvo utvrđenje prvostupanjskog suda, nisu nezakoniti niti oni dokazi koji bi proizašli iz tog dokaza.

Stoga je, budući da žalbenim navodima optuženog D. Č. i optuženog D. H. nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su u pobijanom rješenju ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 20. travnja 2020.