- 1 -              I Kž 528/2019-16

Broj: I Kž 528/2019-16

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika I. N., zbog kaznenog djela iz čl. 290. st. 5. Kaznenog zakona Ruske Federacije, odlučujući o žalbi izručenika I. N. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 5. rujna 2019. broj Kir-996/19, u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2019., 5. i 26. studenog 2019. te 20. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

              I. U povodu žalbe izručenika I. N., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjsko rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba izručenika I. N. je bespredmetna.

Obrazloženje

              Rješenjem prvostupanjskog suda, pod točkom I., utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje iz čl. 33. i čl. 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04. - dalje u tekstu: ZOMPO) radi kaznenog progona stranca I. N., državljanina Rusije i Islanda, na temelju molbe za izručenje Generalnog tužiteljstva Ruske Federacije broj 81/3-1060-14 od 25. srpnja 2019. zbog devet kaznenih djela prihvaćanja mita iz čl. 290. st. 3. KZ Ruske Federacije i pet kaznenih djela prihvaćanja mita iz čl. 290. st. 5. toč. a. KZ Ruske Federacije.

Pod točkom II., odlučeno je da se na temelju čl. 37. ZOMPO stranac I. N. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te ne može izvesti pred izvanredni sud.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio izručenik I. N. putem branitelja, odvjetnika Đ. P., navodeći da se žali iz svih žalbenih razloga, no suštinski zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

U skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08. i uz primjenu čl. 81. ZOMPO, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba izručenika je bespredmetna.

Naime, iako je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju akceptirao činjenicu da je izručeniku I. N. u Islandu najprije odobren azil, a potom da je stekao i islandsko državljanstvo, tim činjenicama nije dao potreban značaj niti se o njima posebno očitovao već je samo utvrdio da je tu okolnost uzeo u obzir te zaključio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca I. N. Ruskoj Federaciji radi kaznenog progona. Obje te činjenice, međutim, trebalo je detaljno analizirati, obzirom da se radi o odlučnim činjenicama, te ponajprije utvrditi učinak okolnosti da je izručenik islandski državljanin na mogućnost predaje Ruskoj Federaciji, a potom i detaljnije ocijeniti opasnost od mučenja, na što upućuje dodijeljeni azil.

Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, činjenica da je izručenik I. N. državljanin Islanda i Ruske Federacije, dakle država od kojih niti jedna nije članica Europske unije, od suštinskog je značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke o izručenju, pa je ovaj drugostupanjski sud Sudu Europske unije podnio zahtjev za tumačenje europskog prava, kao prethodnog pitanja. Pitanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske uputio Sudu Europske unije bilo je da li postupak izručenja konkretnog izručenika potpada pod pravo Unije, a time i primjenjuje li se pravo Unije jednako na građane Unije kao i na državljane Islanda koja nije članica EU, ali je s Unijom blisko povezana (primjenjuje schengensku pravnu stečevinu, sudjeluje u zajedničkom sustavu azila) te je potpisnica Sporazuma o Europskom udruženju slobodne trgovine (EFTA-e) i Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP-a).

Sud Europske unije je dana 2. travnja 2020. donio presudu C-897/19. PPU, Ruska Federacija, kojom je odlučeno o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku.

Sud Europske unije je prvo ispitao primjenjuje li se pravo Unije na konkretno izloženu situaciju. U tom je pogledu naveo, a obzirom na to da izručenik nije građanin Unije koji je došao u državu članicu različitu od one čiji je državljanin, nego je državljanin treće države, da se članci 18. (nediskriminacija na temelju državljanstva) i 21. (sloboda kretanja i boravka građana Unije) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), koji su protumačeni u presudi Petruhhin, u ovom slučaju ne primjenjuju. Međutim, predmetna situacija ipak potpada pod područje primjene prava Unije, konkretno, područje primjene Sporazuma o EGP-u, koji je, kao međunarodni sporazum koji je Unija sklopila, sastavni dio prava Unije. Pri donošenju tog zaključka, Sud je najprije istaknuo da između Islanda i Unije postoji povlašten odnos jer ta treća država, osim što je članica schengenskog područja i stranka Sporazuma o EGP-u, sudjeluje u zajedničkom europskom sustavu azila, a osim toga je 1. studenog 2019. na snagu stupio Sporazum između Vijeća Europske unije i Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica EU i Islanda i Norveške. Nadalje, nakon što je naveo da se odredbe Povelje također primjenjuju jer je predmetna situacija uređena pravom Unije, Sud je pojasnio doseg zaštite koju pruža čl. 19. st. 2. Povelje, u skladu s kojim nitko ne smije biti izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Sud je stoga zaključio da država članica kojoj je upućen zahtjev za izručenje prije eventualnog izvršenja tog zahtjeva mora provjeriti da se njime ne bi ugrozila prava iz tog članka. U tu svrhu, naglasio je da je u predmetnom slučaju činjenica da je zainteresiranoj osobi u Islandu bio odobren azil osobito važan element za potrebe te provjere. Taj je element još važniji kada se to odobrenje temeljilo upravo na kaznenom progonu zbog kojeg se izručenje zahtijeva. Stoga, ako ne postoje posebne okolnosti, kao što je to značajna promjena situacije u Rusiji ili elementi koji dokazuju da je zainteresirana osoba prilikom podnošenja zahtjeva za azil prikrila činjenicu navedenog kaznenog progona, odluka islandskih tijela kojom je prihvaćen taj zahtjev za azil treba dovesti do toga da Hrvatska odbije izručenje. Potom, prema citiranoj presudi, Sud je podsjetio na to da se nacionalnim pravilima kojima se zabranjuje izručenje vlastitih državljana, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, uvodi različito postupanje jer dovode do toga da se državljanima drugih država EFTA-e, stranaka Sporazuma o EGP-u, ne pruža jednaka zaštita od izručenja. Sud je zatim naveo da se takvo ograničenje može opravdati samo ako se temelji na razlozima koji su objektivni i proporcionalni s obzirom na legitiman cilj koji se nacionalnim pravom želi postići. U predmetnom slučaju cilj izbjegavanja opasnosti od nekažnjavanja osoba koje se nalaze na državnom području koje nije ono na kojem su navodno počinile kazneno djelo koje im se stavlja na teret jest legitiman. Usto, pravila koja omogućuju izručenje tih osoba trećoj državi prikladna su za postizanje navedenog cilja. Međutim, kad je riječ o proporcionalnosti takvog ograničenja, Sud je utvrdio da valja dati prednost razmjeni informacija s državom EFTA-e čija je dotična osoba državljanin, kako bi joj se omogućilo da izda zahtjev za predaju svojeg državljanina radi kaznenog progona. Okvirna odluka 2002/584 ne primjenjuje se na Island, ali bi se takva predaja mogla izvršiti na temelju Sporazuma o postupku predaje, čije su odredbe vrlo slične odredbama Okvirne odluke. Zaključno, Sud je presudio da se islandski državljanin u odnosu na treću državu koja traži njegovo izručenje nalazi u situaciji objektivno usporedivoj s onom građanina Unije kojem, u skladu s čl. 3. st. 2. UEU-a, Unija pruža područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osigurano slobodno kretanje osoba.

Slijedom utvrđenja koje je Sud Europske unije iznio u citiranoj presudi kojom je riješen zahtjev Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku, a u povodu pobijanog rješenja, za zaključiti je da se državljani Islanda, u pogledu izručenja trećim državama, onima izvan Europske unije, nalaze u situaciji usporedivoj sa državljanima Unije. Tako, iako Republika Hrvatska prema svom Ustavu i odredbama ZOMP-a nije ovlaštena izručiti hrvatskog državljanina trećim državama, onima izvan Europske unije, moći će odlučivati o izručenju državljana Islanda, prema zakonskim pretpostavkama domaćeg prava, no samo ukoliko Island ne izda europski uhidbeni nalog koji ima prednost pred zamolbom treće države, Ruske Federacije, za izručenje. Stoga je, u konkretnom slučaju, predu tom pravcu nužna razmjena informacija s Islandom čiji je izručenik državljanin, i to u svrhu ispunjenja legitimnog cilja, a to je vođenje kaznenog postupka, te izbjegavanja opasnosti da počinitelji kaznenih djela prođu nekažnjeno. Tek u situaciji ukoliko Island ne zatraži predaju svog državljana radi kaznenog progona, prvostupanjski će sud, nakon što utvrdi postojanje zakonskih pretpostavki po domaćem pravu, donijeti odluku vezanu uz zahtjev Ruske Federacije o izručenju islandskog državljana radi kaznenog progona. Ukoliko dođe do potonje situacije, prvostupanjski sud će biti dužan provjeriti da li se izručenjem ugrožavaju prava iz čl. 3. Konvencije (ESLJP) i čl. 19. Povelje koja nalaže da nitko ne može biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. U konkretnom slučaju, prvostupanjski će sud tada s posebnom pažnjom ocijeniti i uzeti u obzir one razloge koji su izneseni u odluci nadležnih organa Islanda o dodjeli azila izručeniku u toj državi, koju odluku će predhodno pribaviti i prevesti na hrvatski jezik.

Slijedom svega navedenog, valjalo je prvostupanjsko rješenje, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08. ukinuti, te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Uslijed ovakve odluke, žalba izručenika postala je bespredmetna.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud postupiti kako mu je ovdje ukazano te će putem nadležnih tijela Republike Hrvatske žurno izvijestiti Island i zatražiti očitovanje u odnosu na izručenje njezinog državljana državi izvan područja EU - Ruskoj Federaciji. U slučaju da Island ne bude zainteresiran za predaju svog državljanina, prvostupanjski će sud provjeriti da li bi izručenjem moglo doći do ugrožavanja prava iz čl. 19. Povelje te će ponovno provjeriti postojanje zakonskih uvjeta za izručenje prema domaćem pravu, a nakon čega će, vodeći računa da se izručenik nalazi u istražnom zatvoru, žurno donijeti novu odluku koju će potom i valjano obrazložiti.

Zagreb, 20. travnja 2020.