- 1 -

                                  Broj: Jž-207/2020

 

                               

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. V.R., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17), odlučujući o žalbi okr. V.R., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 9. siječnja 2020., broj: 70. Pp J-880/2019-30, u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika V.R. i potvrđuje  prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. V.R. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. prosinca 2019., broj: 70 Pp J-880/2019-30, proglašen je krivim okr. V.R., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, uz  pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane kazne te je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.

 

Protiv te presude okr. Vedran Rohatinski pravodobno je osobno i putem branitelja B.Š. odvjetnika u Odvjetničkom društvu xx podnio žalbu. U osobno podnesenoj žalbi okr. V.R. ne naznačuje žalbene osnove dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi podnesenoj putem branitelja odvjetnika B.Š. naznačujuće da se žali zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupka odnosno da pobijanu presudu preinači na način da okrivljenika oslobodi od prekršajne odgovornosti. Obje podnesene žalbe u pogledu iznesenih žalbenih osnova razmatrat će se kao jedna žalba.

 

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, jer presuda uopće nema razloga i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da se pobijana presuda sastoji od pukog iznošenja postupovnog materijala bez ikakvih ocjena, zaključaka i stajališta suda te da je sud donio presudu bez da je dao razloge o odlučnim činjenicama iako je bio dužan svaki dokaz cijeniti i obrazložiti čega proizlazi zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

 

Suprotno takvim žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude na str. 5. jasno proizlazi da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, na koje razloge se upućuje žalitelj kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Isto tako, potpuno su neosnovani žalbeni navodi u kojim se ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz svjedokinje M.R. obzirom da je u obrazloženju pobijane presude navedeno „…Sud iskaz svjedokinje, majke okrivljenika, u bitnom dijelu da nije došlo do vrijeđanja oštećenice ne prihvaća, jer svjedokinja navodi da je čula spominjanje T. i D. u smislu da sluša druge i da će njezin sin kupiti novi romobil, već ga cijeni prilagođenim u namjeri da pomogne procesnom položaju okrivljenika što je razumljivo, ali i ne i prihvatljivo za sud.“ Dakle, iz takvog obrazloženja jasno je da je prvostupanjski sud dao razloge zbog kojih ne prihvaća iskaz navedene svjedokinje, odnosno jasno je da ga smatra prilagođenim, a s obzirom da je svjedokinja majka okrivljenika pa je time životno logično da je njezin iskaz usmjeren na umanjenje prekršajne odgovornosti okrivljenika kao sina, ali u cilju ocjene kao dokazne snage isti nije prihvatljiv za sud. Slijedom navedenog, navedeni žalbeni navodi okrivljenika su promašeni.

 

Nadalje, iako je u pravu okrivljenik kada ističe da se prvostupanjski sud poziva na mišljenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Novi Zagreb, koje kako se i navodi prihvaća kao objektivno i valjano, ali bez obrazloženja koje činjenice su utvrđene navedenim mišljenjem, takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije ostvarena bitna povreda odredba prekršajnog postupka iz čl. 195. toč. 11. Prekršajnog zakona, obzirom da prvostupanjski sud na str. 5. obrazloženja pobijane presude dao razloge o svim odlučnim činjenicama koje je našao utvrđenim na temelju provedenih dokaza na kojima je utemeljio svoju odluku, što je i naprijed navedeno, dok nasuprot tome, na predmetnom mišljenju sud ne temelji svoju odluku o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je odluka o krivnji okrivljenika pogrešno utemeljena na iskazu svjedokinje oštećene M.K..

 

Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. 

 

Naime, prvostupanjski sud je s pravom pokloni vjeru iskaze svjedokinje oštećenice M.K., obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, a nakon izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedokinje oštećenice, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.

 

Osim toga, prvostupanjski sud proveo je i dokaz suočenjem okrivljenika i oštećenice, u kojoj dokaznoj radnji je potvrđena vjerodostojnost iskaza oštećenice. Smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje okrivljenika i svjedoka u odnosu na važne činjenice oko kojih se isti ne slažu, pri čemu se, osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela) što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza suočenih osoba. Kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je ovu dokaznu radnju proveo na pravilan način i, po ocjeni ovog, suda izveo osnovan zaključak o vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

 

Žalbenim navodima okrivljenika u kojima ističe da M.K. nije prihvatila status žrtve u ovom prekršajnom predmetu nije dovedeno u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom da činjenica da M.K. nije prihvatila status žrtve, ne utječe na činjenicu da je okrivljenik prema njoj kao izvanbračnoj supruzi u nazočnosti zajedničkog djeteta L.R., rođ. 18. 10. 2015., dakle, prema članu obitelji počinio psihički oblik nasilja koji je sankcioniran odredbom čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a što je u provedenom dokaznom postupku nesporno utvrđeno.

 

Okolnost prihvaćanja ili neprihvaćanja statusa žrtve nasilja u obitelji ima utjecaja na ostvarivanje određenih prava na koja ima žrtva nasilja u obitelji koja su propisana odredbom čl. 6. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ali ne i na činjenicu postojanja ili nepostojanja djela ovisno od očitovanja o prihvaćanju ili neprihvaćanja statusa žrtve nasilja u obitelji.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, iz sadržaja podnesenih žalbi proizlazi da se okr. V.R. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna izrečena u iznosu od 6.000,00 kuna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu izrečenu u zakonom propisanom minimalnom iznosu za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji,  kao blažu vrstu kazne, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna, odnosno kao  teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana.

 

Potrebno je istaknuti da ostali sadržaj osobno podnesene žalbe okrivljenika, a obzirom da iz iznesenog sadržaja nije bilo moguće niti jednu zakonom dopuštenu žalbenu osnovu zbog koje se presuda pobija, nije razmatran.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim  Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenik ostvaruje redovite prihode pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje kao niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.

 

              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 16. travnja 2020. godine

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu Novom Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.