1

                            Broj: Jž-60/2020

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.M., zbog prekršaja iz čl. 39. st. 1. toč. 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03., 71/06., 43/09. i 34/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru od 6. studenog 2019., broj: 22. Pp J-623/2019, u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. I.M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru od 6. studenog 2019., broj: 22. Pp J-623/2019, proglašen je krivim okr. I.M. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 39. st. 1. toč. 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku dva mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 100,00 kuna.

 

Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, u skladu s gore navedenom zakonskom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da nije činio nikakve nerede niti sumnjive radnje, da nije puno pio, niti je osjećao da ima išta alkohola te da mu nije jasno zašto je priveden.

 

              Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

              Prije svega, u odnosu na žalbenu tvrdnju da okrivljenik nije činio nikakve nerede niti sumnjive radnje te da mu nije jasno zašto je priveden, treba navesti da je odredbom čl. 4. st. 1. podst. 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima propisano da se protupravnim ponašanjem u smislu tog Zakona smatra, između ostalog, i boravak na prostoru športskog objekta u alkoholiziranom stanju iznad 0,50 g/kg. To znači da se sankcionira osoba koja se nalazi na prostoru športskog objekta a u organizmu ima alkohola iznad 0,50 g/kg bez obzira čini li nered ili neke druge protupravne radnje. Nadalje, prema čl. 40. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, nadzor nad provođenjem odredaba tog Zakona obavljaju djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a to znači da su ovlašteni, a zapravo i dužni, kontrolirati postoji li protupravno ponašanje u smislu odredaba Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. To konkretno znači da su, između ostalog, ovlašteni i provjeravati jesu li osobe na prostoru športskog objekta u alkoholiziranom stanju iznad 0,50 g/kg, bez obzira na činjenicu da te osobe ne čine nered odnosno ni jednu drugu protupravnu radnju, a upravo tako su postupali u konkretnom slučaju. Postupanje policijskih službenika u konkretnom slučaju je bilo potpuno u skladu s odredbama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te Zakona o sprječavanju neredana športskim natjecanjima.

 

Osim toga, iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika (list 16) vidljivo je okrivljenik, u očitovanju na optužbu, izjavio da se smatra krivim, a nakon čega je iznio obranu u kojoj ni jednu odlučnu okolnost nije osporavao te je jasno i izričito priznao da se za vrijeme održavanja športskog događaja nalazio na tribinama športskog objekta te da je bio u alkoholiziranom stanju od 1,53 g/kg.

 

Stoga je ocjena ovog suda da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, okrivljenik ističe da se nalazi u teškoj financijskoj situaciji, da živi s bolesnom majkom koja ima socijalnu mirovinu i da nema od čega platiti izrečenu kaznu. Navedene okolnosti okrivljenik nije iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a niti je uz žalbu dostavio dokumentaciju kojom bi ove navode potkrijepio.

 

Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o kazni, ovaj drugostupanjski sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena vrsta i mjera kazne koja je i više nego primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom propisana novčana kazna u iznosu od 2.000,00 do 55.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 30 dana, pa izrečena novčana kazna 1.500,00 kuna, predstavlja novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Imajući na umu prethodno navedeno te cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja, pri čemu se prvenstveno misli na činjenicu da se radi o izuzetno velikoj alkoholiziranosti (1,53 g/kg) i s time povezanom jačinom ugrožavanja zaštićenog dobra i stupnja pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u žalbi.

 

Stoga, nije osnovana žalba ni zbog odluke o kazni.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 16. travnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.