1              Poslovni broj Gž R-113/2019-3

 

             

     Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-113/2019-3

 

 

 

U     I M E     R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Snježane Androš članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Krunoslave Dropulić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja V.B.F. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I.F., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Agencije … iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici S.T., odvjetnici iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 8. studenog 2018. broj Pr-8886/2014-71, u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o     j e    

 

 

              Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i prihvaća kao djelomično osnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 8. studenog 2018. broj Pr-8886/2014-71,:

 

              a) potvrđuje:

 

                 - u pobijanom dijelu (točka I/ izreke) kojim se utvrđuje da je tuženik diskriminirao tužitelja s osnova spolne orijentacije time što je stvorena radna atmosfera u kojoj radne kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog spolne orijentacije,

 

                 - u pobijanom dijelu (točka II/ izreke) kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete s osnova diskriminacije u iznosu 10.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od ... do isplate,

 

              b) preinačava u ostalom dijelu u točki I/ u odnosu na zaštitu uznemiravanja i u ostalom dijelu u točki II/ i u točki III/ u odnosu na parnični trošak i sudi:

 

                  I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

                     „1. Utvrđuje se da je tuženik diskriminirao tužitelja s osnova spolne orijentacije time što mu je uskratio stimulacije za 2013. i 2014., onemogućio ostvarivanje dodatne zarade radom subotom, uskratio profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, dana 14. ožujka 2014. izdao upozorenje o obvezama iz radnog otkaza i mogućnosti otkaza u ožujku 2014., a izdvojen iz svog radnog mjesta, uskraćivao radne zadatke i sredstva za rad, što je praćen, te što mu je 14. srpnja 2014. uručio odluku o otkazu ugovora o radu klasa: 112-02/12-01/84, ur. broj: 381-14/178-14-10.

 

        2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete s osnova diskriminacije u iznosu 90.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2014. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

 

                 II/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I/ Utvrđuje se da je tuženik Agencija …, Z., …, diskriminirao tužitelja V.B.F. iz Z., . OIB: …, s osnove spolne orijentacije time što mu je uskratio stimulacije za 2013. i 2014, onemogućio ostvarivanje dodatne zarade radom subotom, uskratio profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, dana 14.03.2014. izdao upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, u ožujku 2014. izdvojen iz svog mjesta rada, uskraćivao radne zadatke i sredstva rada, što je praćen te što je stvorena radna atmosfera u kojoj radne kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegovog otkaza zbog njegove spolne orijentacije te konačno time što mu je dana 14.07.2014. uručio odluku o otkazu ugovora o radu KLASA 112-02/12-01/84, UR. BROJ 381-14/178-14-10.

 

II/ Nalaže se tuženiku Agenciji …, Z., …, isplatiti tužitelju V.B.F. iz Z., OIB: …, naknadu štete s osnove diskriminacije u iznosu od 100.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2014. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III/ Nalaže se tuženiku Agenciji …, Z., …, naknaditi tužitelju V.B.F. iz Z., OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 18.125,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. studenog 2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih u članku 353. stavak 1. točke 1, 2 i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 125/11, 25/13 – dalje ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije, ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj je porekao osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba kao neosnovana odbije, a njemu dosudi trošak odgovora na žalbu.

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a tužitelj u izjavljenoj žalbi ne navodi određeno koja su to bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao zaposlenika tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. prosinca 2010., te ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2012. na radnom mjestu stručnog suradnika specijalista u Odsjeku … u Odjelu … zbog povrede prava osobnosti.

 

              Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je diskriminiran od strane poslodavca zbog spolne orijentacije na način da mu je uskraćivana stimulacija u 2013. i 2014. godini, da mu je onemogućeno ostvarivanje dodatne zarade subotom, uskraćeno profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, da je 14. ožujka 2014. izdano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, da je u ožujku 2014. izdvojen sa svog radnog mjesta i uskraćivani su mu radni zadaci i sredstva za rad, što je praćen, što je stvorena radna atmosfera u kojoj radne kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog spolne orijentacije, te što mu je 14. srpnja 2014. uručena Odluka o otkazu ugovora o radu.

 

              Polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev uz zaključak da je tužitelj učinio vjerovatnim da je opisanim postupanjem tuženika došlo do diskriminacije po osnovi spolne orijentacije, a time i pravni osnov za naknadu štete.

 

              Ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na sva sporna pravna pitanja, kao i zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

 

              Polazeći od utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj izložen diskriminaciji u periodu ožujka 2013. do srpnja 2014. godine.

 

              Odredbom čl. 5. st. 4. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje ZR) propisano je da je zabranjena izravna i neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju, te prekvalifikaciji sukladno posebnim zakonima. Poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je tako postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

 

              Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacionih osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08, 112/12, dalje ZSD), koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povedu dostojanstva osobe, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

              Odredbom čl. 2. st. 1. ZSD-a izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD-a kojim se osoba stavlja ili bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

              Ovaj sud ne prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj diskriminiran po osnovi spolne orijentacije postupanjem tuženika pri dodjeli stimulacije i mogućnosti dodatne zarade prekovremenim radom, jer to ne proizlazi pravilnom ocjenom izvedenih dokaza. Tako je utvrđeno da je tužitelj ostvarivao pravo na stimulaciju od ... (ukupno 20) više od prosječnog broja stimulacija u odnosu na druge usporedne djelatnike. Pravilno tuženik upire u žalbi da se radi o diskrecijskom pravu poslodavca sukladno čl. 40. Pravilnika o određivanju stimulacije zaposlenicima Agencije za lijekove i medicinske proizvode.

 

              Također se ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj bio doveden u nejednaki položaj u odnosu na druge usporedne djelatnike glede mogućnosti dodatne zarade prekovremenim radom. Ovo stoga što upravo iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je samo nekim djelatnicima omogućen prekovremeni rad, dok drugima nije, te ne stoje tvrdnje tužitelja da bi tuženik prema njemu postupao diskriminatorno.

 

              Nastavno ne prihvaćaju se zaključci prvostupanjskog suda da je tužitelj diskriminiran jer mu je onemogućeno profesionalno usavršavanje, edukacije i pohađanje kongresa. Ovo stoga što je tuženik dokazao da je tužitelju 2012. plaćen poslijediplomski studij, a da mu je upravo u 2013. odobren i doktorski studij na trošak tuženika, kao i usavršavanje engleskog jezika u 2012. i 2013. godini. Stoga se tužitelj ne može pozivati na diskriminaciju samo iz razloga što mu nije odobreno stručno usavršavanje na Poslovnom učilištu S. u prosincu 2012., jer bi to kako to tvrdi tuženik bilo treće usporedno usavršavanja, a koje i nije usko povezano s poslovima koje obavlja tužitelj. Nadalje, tužitelj je sudjelovao na 50 predavanja i edukacija na nivou Agencije, a u periodu od 2010. do 2014. godine, dakle, i u spornoj 2013. godini sudjelovao je na četiri međunarodne konferencije u inozemstvu, pet međunarodnih konferencija u Republici Hrvatskoj (certifikati i potvrde priloženi u spisu). Tužitelj je polazio radionice u sklopu IPA projekta, seminar Hrvatskog mjeriteljskog društva, pa i u nekoliko navrata edukaciju u Agenciji … u Š., koju suprotno navodima tužitelja nisu polazili svi djelatnici već 22 od ukupnog broja djelatnika (44). U 2014. godini pohađao je i trening za uporabu uređaja Agilent 8800.

 

              Također nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda o diskriminatornom postupanju tuženika zbog upozorenja na obveze iz radnog odnosa sa mogućnošću otkaza ugovora o radu od ... Svrha upozorenja propisana je čl. 111. ZR-a, a upozorenje se može osporavati u postupku otkaza ugovora o radu skrivljenim ponašanjem.

 

              Naime, nije sporno da je 5. ožujka 2014. u odjelu za laboratorije došlo do eksplozije boce sa kemijskim otpadom, te je istraga bila usmjerena prema tužitelju i djelatniku D.V.. Postupak koji je uslijedio od strane tuženika kao poslodavca nakon eksplozije i do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu bio je identičan prema tužitelju i usporednom djelatniku D.V..

 

              Ovaj sud ne nalazi diskriminatorno postupanje tuženika niti u tome što je tužitelj nakon eksplozije u laboratoriju premješten u radnu sobu u prizemlju, jer je isto postupio i u odnosu na drugog djelatnika D.V..

 

              Tužitelj nije dokazao tvrdnje da su mu uskraćivani radni zadaci i sredstva za rad i da je nakon eksplozije praćen od strane zaštitarske službe i da je tim postupanjem diskriminiran po osnovi spolne orijentacije. Naime, kako je već izloženo, tužitelj je premješten u istu sobu u prizemlju sa djelatnikom D.V., a djelatnica P.J., koja je radila u istoj sobi osporila je tvrdnje tužitelja i iskazala da je od početka rada zadužio kompjuter. Nisu dokazane niti tvrdnje o praćenju tužitelja nakon premještanja iz laboratorija od strane zaštitara, jer su na istu okolnost djelatnici iskazivali po osnovi priča koje su čuli, no i prema navodima svjedoka bilo je isto postupanje usmjereno i prema tužitelju i djelatniku D.V..

 

              Nadalje, nije sporno da je tužitelju, a istovremeno i usporednom djelatniku od strane tuženika otkazan ugovor o radu 14. srpnja 2014. zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj i tuženik su u ugovornom odnosu i pravo je poslodavca da otkaže ugovor o radu zbog povrede obveza iz radnog odnosa, kao i radnika da istu Odluku pobija kao nedopuštenu, što je tužitelj i učinio u pravomoćno okončanom postupku. No navedeno nije od značaja jer tužitelju nije uručen otkaz ugovora o radu zbog njegove spolne orijentacije.

 

              Stoga naprijed navedeno postupanje tuženika ne ukazuje na činjenicu da je tužitelj u odnosu na ostale zaposlenike bio stavljen u nepovoljniji položaj. Neosnovano tužitelj tijekom postupka ističe da je otkaz ugovora o radu posljedica diskriminacije jer u postojećoj činjeničnoj građi za takve tvrdnje nema realne podloge.

 

              Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik naprijed navedenim postupanjem diskriminirao tužitelja po osnovi spolne orijentacije s pravom na naknadu štete.

 

              No prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj učinio vjerojatnim (čl. 20. ZSD-a) da je u radnom okruženju stvorena atmosfera u kojoj su radni kolege raspravljali o spolnoj orijentaciji tužitelja u negativnom kontekstu.

 

              Do navedenog činjeničnog utvrđenja dolazi prvostupanjski sud na temelju suglasnih iskaza mnogobrojnih svjedoka. Također je utvrđeno da su tužitelju nadređeni djelatnici ravnateljica (V.M.Š.) i pomoćnik (H.T.) o spolnoj orijentaciji govorili na uvredljiv i ponižavajući način. Stoga je stvoreno neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja, a poslodavac je u smislu odredbe čl. 5. st. 5. ZR-a morao radniku pružiti zaštitu.

 

              Nesporno je da je tužitelj 14. svibnja 2014. podnio zahtjev za zaštitu dostojanstva i spolnog uznemiravanja između ostalog što je izložen verbalnom vrijeđanju i ponižavanju i da je ovlaštena osoba za rješavanje pritužbe izvijestila tužitelja da je pritužba neosnovana (čl. 130. ZR-a).

 

              Stoga tuženik nije poduzeo mjere za zaštitu tužitelja zbog uznemiravanja po osnovi spolne orijentacije, slijedom čega tužitelju pripada pravična naknada zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 158/11 - dalje: ZOO) zbog postupanja djelatnika i nadređenih (čl. 5. st. 5. ZR-a).

 

              Polazeći od odredbe čl. 1100. ZOO-a u svezi čl. 19. st. 2. ZOO-a, a imajući u vidu sve okolnosti u kojima je tuženik povrijedio dostojanstvo tužitelja, te duševno stanje u koje je tužitelj bio doveden, značaj dostojanstva, cilj i društvenu svrhu naknade, ovaj sud smatra da pretrpljeni duševni bolovi zbog povrede ugleda i časti tužitelja predstavljaju osnovu za priznanje satisfakcije novčane naknade u visini 10.000,00 kn.

 

              Slijedom svega navedenog valjalo je djelomično uvažiti žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu djelomično potvrditi i djelomično preinačiti i odlučiti kao u izreci presude.

 

              Budući je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, odlučio je i o naknadi cjelokupnih troškova postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

              Omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje se i po osnovu i po visini zahtjeva (55 % - 45 %), s tim da zbog odbijajućeg dijela zahtjeva po pojedinim vidovima diskriminacije nisu nastali posebni troškovi. Kako su stranke uspjele u ovom postupku podjednako, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

              Temeljem odredbe čl. 368. i čl. 373. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

U Osijeku 16. travnja 2020.

 

 

                                                                                                                           Predsjednik vijeća

       Drago Grubeša, v.r.