- 1 -

                                  Broj: Jž-740/2019

 

 

                                      

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I. Š., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga (Narodne novine, broj 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09, 84/11 i 80/13), odlučujući o žalbi okrivljenog I. Š. podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, broj: 23 Pp J-1724/18 od 5. prosinca 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I               Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I. Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II               Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni I. Š. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni I. Š. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je okrivljeniku temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna, time da ukoliko okrivljenik u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini te je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna.

 

Istom presudom je oduzet od okrivljenika predmet prekršaja, odnosno, jedna ručno smotana cigareta sa sadržajem duhana i droge marihuana u količini od oko 0,90 g.

 

Protiv te presude okrivljeni I. Š. je pravodobno osobno podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći da mu je u prvostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na obranu jer mu nije omogućeno da dostavi podatak kako već godinama živi i boravi u Austriji koju adresu nije mijenjao od početka predmetnog prekršajnog postupka, o čemu prilaže potvrdu o prebivalištu pa nema mjesta primjeni čl. 109.a st. 1. toč. 7. PZ-a na koju se poziva sud, te su povrijeđena pravila dostave jer mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, a što je zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima i Ustavom RH – pravo pristupa sudu te da nije bio uredno pozvan, iako je njegovo ispitivanje pred sudom bilo nužno, time da sud nije obrazložio zašto smatra utvrđenim krivnju na strani okrivljenika i zašto njegovo ispitivanje nije nužno, umjesto da ga je pozvao putem međunarodne pravne pomoći između nadležnih tijela Austrije i Republike Hrvatske. Dalje ističe i da sud nije naveo OIB okrivljenika u izreci presude što je obvezni sastojak iste te da je sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je proturječna sama sebi i razlozima njezinog donošenja. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu o beznačajnom prekršaju iz čl. 24.a PZ-a jer je kod okrivljenika pronađena samo jedna cigareta mase 0,90 g u koju gramažu je uključen i duhan, a čije posjedovanje nije zakonom zabranjeno te nije utvrđena točna masa droge marihuane, a očito se radilo o maloj količini. Navodi i da je u vrijeme počinjenja prekršaja imao i privatne probleme koji su utjecali na njegovo psihičko zdravlje pa je radi toga da lakše zaspi, bio primoran iz medicinskih razloga posegnuti za blagotvornim učinkom male doze marihuane pomiješane sa duhanom, kao i da nije utvrđena konkretna pravna kvalifikacija djela, zbog čega je izreka presude nerazumljiva i ne može se ispitati. Slijedom iznesenog, predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, a podredno da mu se izrekne opomena, odnosno, da se isti oslobodi od kazne ili da mu se ublaži novčana kazna jer su ispunjeni zakonski uvjeti za isto, odnosno, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalba je neosnovana.

 

Rješavajući o žalbi, ovaj Sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. PZ-a, niti su povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu 1. okrivljenika te da nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

 

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11., PZ-a, odnosno na nerazumljivost izreke te nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i proturječnost iznesenih razloga, ukazuje se žalitelju da se ne radi i o kakvim nedostacima koje bi imali karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, već naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni. Iz izreke presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, kao i osobni podaci okrivljenika dovoljni za utvrđivanje njegovog identiteta, neovisno o tome što nije naveden njegov osobni identifikacijski broj te isto ne čini presudu nerazumljivom, kako to navodi žalitelj. Nadalje, prvostupanjski je sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. toč. 1. PZ-a, jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen i identitet prekršaja, a koji u konkretnom slučaju predstavlja zakonsko obilježje terećenog prekršaja.

 

Pritom se ukazuje žalitelju da je prvostupanjski sud ponašanje okrivljenika pravilno u izreci pravno označio kao prekršaj iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga budući da je okrivljenik ponašanjem opisanim u izreci presude postupio protivno toj odredbi, dakle, istu povrijedio, a koja između ostalih prekršaja, uključuje i postupanje protivno odredbi st. 1. toč. 1. istog članka. Navedena odredba čl. 54. st 1. toč. 1 propisuje da će se određenom novčanom kaznom kazniti za prekršaj pravna osoba ako posjeduje drogu ili dio biljke iz koje se može dobiti droga ili tvar koja se može uporabiti za izradu droga, a st. 3. je propisano kažnjavanje fizičke osobe za isti prekršaj. Stoga se kod prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga radi o tzv. blanketnoj normi koja ne sadrži sve potrebne elemente za njezinu primjenu, već se poziva na sadržaj druge odredbe (st. 1. toč. 1.) koja sadrži potrebne konstitutivne elemente navedenog prekršaja, što također ne čini izreku presude nerazumljivom niti presuda ima nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a kako to u žalbi ističe okrivljenik.

 

Nadalje, u provedenom postupku nije okrivljeniku povrijeđeno pravo na obranu, a kako navodi okrivljenik time što mu „nije omogućeno raspravljanje pred sudom“ i jer su „povrijeđena prava dostave“ okrivljeniku u Austriju, a što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu u smislu odredbe čl. 195. st. 2. PZ-a. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka okrivljeniku je dana mogućnost sudjelovanja u postupku jer je isti, primivši obavijest o počinjenom prekršaju dana 18. kolovoza 2018. odmah nakon počinjenog prekršaja, isti bio upoznat o vođenju prekršajnog postupka protiv njega i, između ostaloga, o obvezi o svakoj promjeni adrese boravišta, a što je upravo i svrha navedene odredbe: pravodobno upoznavanje okrivljenika s njegom temeljnim pravima bitnim za njegov postupovni položaj tijekom postupka.

 

Budući da su se pozivi okrivljeniku za glavne rasprave zakazane pred prvostupanjskim sudom u dva navrata vratili sudu sa naznakom da okrivljenik nije podigao pošiljku, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je očito da okrivljenik izbjegava primiti poziv. Stoga je prvostupanjski sud pravilno, poziv za glavnu raspravu istaknuo na oglasnu ploču, sukladno odredbi čl. 145. st. 5. PZ-a, nakon čega se smatra da je poziv uredno dostavljen, te je sukladno odredbi čl. 167. st. 3. PZ-a, održao glavnu raspravu na kojem je proveo potrebne i dostupne dokaze, držeći da ispitivanje okrivljenika u postupku nije bilo nužno, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, zbog čega okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane.

 

Stoga je irelevantna potvrda dostavljena uz žalbu za koju okrivljenik navodi da predstavlja potvrdu o navodnoj prijavi boravišta okrivljenika u Austriji (preslika, na njemačkom jeziku), budući je u naprijed navedenoj obavijesti iz čl. 109.a PZ-a već bilo navedeno kao mjesto prebivališta/boravišta okrivljenika u D. R., Ulica xxx. B. kbr. xx., a koju je okrivljenik vlastoručno potpisao bez primjedbi, dakle, na koju adresu prebivalište je i bio pozivan.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud opravdano, na temelju materijalnih dokaza u spisu, a osobito službene zabilješke sastavljene 19. kolovoza 2018. (izvješće o zaticanju), imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode posjedovao drogu, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga. Ovdje se ističe da je navedena službena zabilješka sastavljena od ovlaštene osobe tijela državne uprave (policijskog službenika) koji je postupao u okviru svoje nadležnosti u smislu odredbe čl. 158. PZ-a, budući da je sastavljena o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom poduzimanja radnji koje su od interesa za prekršajni postupak, što ju čini zakonitim dokazom jer ne sadrži izjave u kojima policijski službenik prepričava što je saznao od okrivljenika.

 

Provedene dokaze je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Isto tako, razmatrajući žalbene navode okrivljenika da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo time što nije primijenio odredbu čl. 24. PZ-a koja uređuje institut beznačajnog djela, potrebno je navesti da, u konkretnom slučaju, nema mjesta primijeni navedene odredbe. Ovaj sud smatra da se navedenom prekršajnom pravnom normom štiti javna sigurnost građana kao i cjelovitost javnog poretka Republike Hrvatske, a što se ne može podvesti pod beznačajni prekršaj niti je u konkretnom slučaju došlo do kumulativnog ispunjenja zakonskih pretpostavki za primjenu instituta beznačajnog prekršaja jer stupanj ugrožavanja javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti nije bio neznatan pa je stoga trebalo odbiti žalbene navode žalitelja u tom smislu. Pritom se ističe i da nije od utjecaja što nisu nastupile štetne posljedice budući da u biće prekršaja ne ulazi kao zakonsko obilježje djela posljedica, već je djelo dovršeno samim neovlaštenim posjedovanjem droge, a što je nedvojbeno utvrđeno u pravilno provedenom postupku.

 

Razmotrivši odluku o kazni, a povodom žalbenog navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog Suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, s obzirom da je izrečena u minimalnom iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Stoga paušalni žalbeni navodi okrivljenika glede razloga posjedovanja droge, ne predstavljaju dostatne dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti koje bi dovele u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke o izricanju novčane kazne. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost žalitelju da ukoliko u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

 

Nadalje, potrebno je navesti da u konkretnom slučaju nije bilo niti osnove za primjenu mjere upozorenja opomene, a kako to ističe žalitelj, budući da je u odredbi čl. 43. st. 1. PZ-a propisano da se opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja, a za navedeni prekršaj je propisana novčana kazna u iznosu većem od 5.000,00 kuna.

 

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Zagrebu, 16. travnja 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i ovlaštenog tužitelja.