1                             Poslovni broj: 22 Gž-261/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-261/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane  Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB: ..., iz Australije, zastupanog po punomoćnici L. S. J., odvjetnici u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 68 Pn-9/18-10 od 19. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 68 Pn-9/18-10 od 19. listopada 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio obvezati tuženicu da naknadi tužitelju štetu u iznosu od 150.000,00 kn s zateznom kamatom od utuženja do isplate, kao i troškove spora s zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog, prema tvrdnji tužitelja, zlostavljanja, mučenja i dr. od strane zatvorskih stražara za vrijeme boravka od 30 dana u vojnom zatvoru u Kerestincu usljed čega da je nastalo trajno psihofizičko oštećenje zdravlja tužitelja odnosno duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

 

Sud je prvog stupnja sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je nastupila zastara utužene tražbine. Pritom se pozvao na odredbe članka 376. i članka 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj bio u zatvoru u Šibeniku i Kerestincu u razdoblju od 6. ožujka do 19. svibnja 1992. te da je dana 22. svibnja 1992. kao ratni zarobljenik, razmijenjen;

 

- da su presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-rz-5/14 i Vrhovnog suda broj Kž-411/16 optužnici S. K., D. P., V. I. i Ž. Ž. osuđeni da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a G. Š. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sve u razdoblju od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992., time da je prvooptuženik u svojstvu zapovjednika dopuštao ostalim optuženicima, ali i ostalim određenim stražarima i drugim pripadnicima Hrvatske vojske da zatočene ratne zarobljenike i civilne osobe psihički i fizički zlostavljaju, kao i da se u izreci presude nalazi opis što je tko od optuženika točno poimenično označenim zarobljenicima protupravno činio a da tužitelj istom nije obuhvaćen;

 

- da bi iz dopisa liječnika dr. K., iz 1996. i 2006. godine, proizlazilo da je tužitelj obolio zbog PTSP.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja smatrao da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 377. ZOO kojom je propisano da, kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja, da prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete te da isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja (isto propisuje odredba članka 231. ZOO/05).

 

U citiranoj kaznenoj presudi nije utvrđeno da šteta koju tužitelj tvrdi da je pretrpio, potječe od kaznenog djela za koje su optuženici oglašeni krivima; dok da je samo iznimno parnični sud ovlašten utvrđivati je li tužiteljeva šteta uzrokovana kaznenim djelom i to samo ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije moglo protiv počinitelja provesti kazneni postupak (npr. smrt štetnika ili njegova nesposobnost za rasuđivanje).

 

Kako je u konkretnom slučaju sud utvrdio da je kazneni postupak vođen i da je završio osuđujućom presudom, što da znači da nije bilo procesnih smetnji za vođenje postupka, a kako tužitelj u istom nije obuhvaćen kao oštećenik niti je postavio imovinskopravni zahtjev; to prvostupanjski sud zaključuje da se pitanje zastare zahtjeva tužitelja ima cijeniti kroz odredbu članka 376. ZOO prema kojoj odredbi potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala (isto propisuje odredba članka 230. ZOO/05).

 

Tužitelj u činjeničnim navodima ističe da je trpio strah, fizičke boli i psihički poremećaj, a takove posljedice dokazuju se liječničkom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka liječnika pa tako i točan trenutak kada je liječenje oštećenika dovršeno na način da se više ne mogu očekivati značajnija poboljšanja ili pogoršanja zdravstvenog stanja. Spisu predmeta priležu dva dopisa dr. D. K. u kojima se opisuje zdravstveno stanje tužitelja time da se već u dopisu iz 1996. godine navodi da tužitelj boluje od posttraumatskog stresnog sindroma (PTSP) što se ponavlja i u dopisu od 5. travnja 2006. a u kojem se navodi i da se ne očekuje poboljšanje zdravstvenog stanja što ukazuje na stalnost zdravstvenog stanja.

 

Pregledom navedene dokumentacije, sud je prvog stupnja pravilno utvrdio da su, čak i u najpovoljnijem slučaju za tužitelja, najkasnije dana 5. travnja 2006. evidentirane konačne štetne posljedice pa, kako je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora tuženici uputio dana 4. kolovoza 2017., a tužbu podnio dana 8. prosinca 2017., to da je primjenom članka 376. stavak 2. ZOO potraživanje tužitelja u zastari.

 

Nadalje, da je isti zaključak i ako bi se odgovornost tuženice temeljila na Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03; dalje: ZORH) jer prema odredbi članka 5. tog zakona ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenog 1999. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

 

Pravilna je odluka prvostupanjskog suda te se u tom dijelu, a radi zaista nepotrebnog ponavljanja, upućuje na razloge pobijane odluke.

 

Dodatno prednjem, a u odnosu na žalbene navode, za navesti je da tužitelj nije svoj zahtjev temeljio na propustu tijela tuženice i okolnosti da zbog tog propusta tužitelj nije imenom i prezimenom naveden kao oštećenik u citiranoj kaznenoj presudi niti je na takve okolnosti predlagao dokaze.

 

Pogrešno se ukazuje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 12. stavak 1. ZPP prema kojoj, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju nije još donio odluku sud ili drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

Ovo stoga jer i u žalbi tužitelj ponavlja da je svoj zahtjev utemeljio na primjeni Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03; dalje: ZOŠT). Prema odredbi članka 1. ZOŠT, tim zakonom se uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestim, a terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

Odredbom članka 2. ZOŠT propisano je da za štetu iz članka 1. ovoga Zakona odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, a članka 3. da obveza naknade štete po ovom Zakonu postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev x 223/2016-2 od 19. veljače 2019. naveo da „teroristička djela u kaznenopravnom smislu mogu biti okvalificirana na različite načine, međutim ta kvalifikacija ne determinira zaključak je li neko djelo teroristički akt u građanskopravnom smislu. Stoga je, u skladu s iznesenim, potrebno ocijeniti širi kontekst prilika i događanja u kojem je štetna radnja počinjena...“

 

Odredbom članka 11. ZOŠT propisano je da, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, da, ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (tj. od 31. srpnja 2003.).

 

Slijedom navedenog, ovdje nema mjesta primjeni povlaštenog roka zastare na način kako to tumači tužitelj (koji tvrdi da, obzirom da bi se radilo o ratnom zločinu, uopće nema zastare), jer nije od pravnog značenja je li utvrđen štetnik i je li isti kazneno osuđen kod činjenice da tuženica prema odredbama ZOŠT odgovara na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, te je i primjenom odredbe članka 11. ZOŠT nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 15. travnja 2020.