1                             Poslovni broj: 22 Gž-2020/19-4

 

Poslovni broj: 22 Gž-2020/19-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane  Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. E., OIB: ..., Š., zastupane po punomoćnici D. K., odvjetnici u Š., protiv tuženika: 1. Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna Uprava, Područni ured Šibenik, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku i 2. D. E., iz Š., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u Š., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženice pod 1. protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj 10 P-854/2018 od 13. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice pod 1. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj 10 P-854/2018 od 13. svibnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha na stanu položenom na kat. čest. 3407/9 Z.U. 6180 K.O. Š., poduložak br. 51, 51. ETAŽA: 0/0, 1. stan na IX. katu (lijevo-jug-jugozapad) koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika, lođe i drvarnice, površine 62,31 m2, koji je povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koja ovrha se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-477/2012 (točka 1. izreke).

 

Ujedno je tuženica pod 1. obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.550,00 kn (točka 2. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tuženica pod 1. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-477/2012 od 15. ožujka 2012., jer da je ovrha određena na nekretnini koja je njezino vlasništvo.

 

Prvostupanjski je sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan uz obrazloženje da su tužiteljica i tuženik pod 2. usmeno raskinuli Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Pritom se taj sud pozvao na odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-477/2012 od 15. ožujka 2012. na temelju ovršnih isprava - rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb od 10. srpnja 2008. i Područnog ureda Split od 19. travnja 2011., određena ovrha radi naplate iznosa od 172.046,95 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka;

 

- da je rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-477/2012 od 26. ožujka 2018. tužiteljica upućena, kao treća osoba na pokretanje parnice protiv tuženice pod 1. kao ovrhovoditeljice i tuženika pod 2. kao ovršenika, radi nedopuštenosti ovrhe u odnosu na predmetni stan;

 

- da je ovrha određena na tri nekretnine pa i na stanu položenom na kat. čest. 3407/9 Z.U. 6180 K.O. Š., poduložak br. 51, 51. ETAŽA: 0/0, 1. stan na IX. katu (lijevo-jug-jugozapad) koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika, lođe i drvarnice, površine 62,31 m2, koji je povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije bio uknjižen na ime ovršenika već na ime tužiteljice;

 

- da je uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditeljica priložila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice kao primateljice uzdržavanja i ovršenika - tuženika pod 2. kao davatelja uzdržavanja dana 14. kolovoza 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika L. M. pod brojem OU-463/06 (dalje: Ugovor);

 

- da je temeljem rješenja broj Ovr-653/17 od 7. veljače 2018. a u smislu odredbe članka 77. stavak 2. OZ izvršena provedba tog Ugovora u zemljišnoj knjizi;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj javni bilježnik ništa nije tumačila prilikom sklapanja Ugovora, da je predmetni stan njen dom jer u njemu živi, da je tuženik pod 2. nikada i nije uzdržavao već da je nakon potpisa Ugovora odselio u Francusku što glede neispunjavanja obveza uzdržavanja potvrđuje u svom stranačkom iskazu i tuženik pod 2. koji navodi i da nisu nikada stigli pisano raskinuti Ugovor, kao i svjedok D. E.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne strane očito odmah raskinule Ugovor obzirom da isti nije ni ispunjavan kako u dijelu obveze uzdržavanja tako ni u dijelu uknjižbe vlasništva jer istoga nikada nisu podnijeli na uknjižbu i jer su odnosi među ugovornim stranama poremećeni.

 

Nadalje, taj sud je naveo da je tužiteljica starija i neuka osoba koja da u vrijeme sklapanja Ugovora nije imala kvalificiranog punomoćnika što je međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda irelevantno jer nijedna materijalnopravna odredba ne propisuje takvu obvezu, a tužiteljici nije ni tada ni sada oduzeta poslovna sposobnost te je upravo dužnost javnog bilježnika kada obavlja poslove solemnizacije da strankama ugovora protumači njegove odredbe (prema odredbi članka 580. stavak 2. ZOO u vezi sa odredbom članka 589. ZOO) i da provjeri (u skladu s pravilima javnobilježničke profesije) njihovu poslovnu sposobnost a što ovdje iz potvrde javnog bilježnika proizlazi da je i učinjeno.

 

Okolnost da je ovrha predložena na više nekretnina po redovnom tijeku stvari nije pravno relevantna u parničnom postupku koji se vodi radi nedopuštenosti ovrhe već je to stvar ovršnog postupka i eventualnih prigovora koje je ovršenik tamo mogao isticati (članak 6. OZ).

 

Pritom se sud prvog stupnja nije pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05; dalje: ZOO) ali koji zakon je očito imao u vidu glede ocjene egzistencije Ugovora.

 

Žaliteljica navodi da Poreznoj upravi nikada nije dostavljen podatak u raskidu Ugovora u zakonom propisanom obliku.

 

Prema odredbi članka 288. ZOO, ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.

 

Kako se prema odredbi članka 589. ZOO, na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o ugovoru o doživotnom uzdržavanju; kako prema odredbi članka 580. ZOO ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice; te kako prema odredbi članka 583. stavak 1. ZOO, ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje; to proizlazi da u konkretnom slučaju nije propisana posebna forma raskida Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica i tuženik pod 2. nikada nisu postupali prema sadržaju Ugovora a da je tomu tako očito je kako iz sadržaja njihovih iskaza tako i iz činjenice da ni šest godina nakon sklapanja Ugovora istoga nisu podnijeli na provedbu u zemljišnoj knjizi.

 

Osim toga, iako se sud prvog stupnja time ne bavi, obveza je drugostupanjskog suda da se osvrne i na navode tužiteljice da ista živi u predmetnom stanu i da nema gdje drugo živjeti, čime ista ustvari ističe svoje pravo na dom.

 

Odredbom članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija) određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

 

Zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna, jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije - materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, budući da na drugoj strani suprotstavljenoj prigovoru, postoji u pravilu interes vlasnika iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na suprotnoj strani (tako i u Zaključcima sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku - http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/Zakljucci/VSRH_GO_Su_246-2015_2015-09-17.pdf).

 

Kako iz iskaza tužiteljice i njenih sinova proizlazi da ista doista živi u tom stanu, tek u kontekstu tog prigovora pravno je relevantna okolnost da je ovrhovoditeljica - tuženica pod 1. podnijela prijedlog za ovrhu na više nekretnina.

 

Naime, kako se ovrha na nekretnini provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom (članak 75. OZ), te kako ovršni sud ima obvezu u slučaju prodaje nekretnine istu predati kupcu (članak 101. stavak 4. OZ), a kako je gubitak doma najgora solucija za korisnika i iseljenje uvijek mora biti opravdano, to se i provedbom testa razmjernosti također po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dolazi do zaključka o nedopuštenosti ovrhe na predmetnom stanu u situaciji kada je ovrha određena na još dvije nekretnine (kat. čest. 606 zgr. Z.U. 3296 K.O. V. B. kuća i dvor površine 377 m2 i kat. čest. 3288/2 Z.U. 3296 K.O. V. B. oranica površine 903 m2).

 

Ovo stoga jer iseljenje (predaja stana kupcu) predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje doma, isto teži legitimnom cilju (jer bi se provelo radi naplate pravomoćno utvrđene tražbine), ali isto očigledno nije nužno kod okolnosti da je ovrha radi naplate iznosa od 172.046,95 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka određena na više nekretnina dok tuženica pod 1. ne tvrdi da njihova vrijednost nije dovoljna za namirenje dužne tražbine.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženice pod 1. valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu, 15. travnja 2020.