1                             Poslovni broj: 22 Gž-585/19-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-585/19-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. I., iz Đ., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu L. i R., Pisarnica Đ., protiv tuženika: 1. T. o. d.d. Podružnica K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. M., i 2. G. o. F. II, vlasništvo J. L. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku F. Đ., odvjetniku u K., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika pod 1. i tuženika pod 2. protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj 12 P-161/2013-124 od 16. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju žalbe tuženika pod 1. i pod 2. i presuda Općinskog suda u Koprivnici broj 12 P-161/2013-124 od 16. studenoga 2018. u pobijanom dijelu i to u točki I., II., III. i IV. izreke:

 

a) potvrđuje u točki I., II. i IV. izreke u cijelosti;

 

b) preinačuje u točki III. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja s naslova na ime naknade imovinske štete zbog neisplate naknade za tjelesno oštećenje u cijelosti odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezani su solidarno tuženici pod 1. i pod 2. naknaditi tužitelju na ime imovinske i neimovinske štete iznos od 44.365,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2011. do isplate (točka I. izreke); te nadalje na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od srpnja 2011. godine do travnja 2018. godine specificirane mjesečne iznose te na ime rente ubuduće od 1. svibnja 2018. iznos od po 770,43 kn mjesečno sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki II. izreke presude.

 

Tuženik pod 2. obvezan je na ime naknade imovinske štete zbog neisplate naknade za tjelesno oštećenje isplatiti tužitelju za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2013. iznose od po 192,16 kn, od 1. srpnja 2013. do 30. lipnja 2015. mjesečne iznose od po 194,08 kn, od 1. srpnja do 31. prosinca 2015. iznose od po 194,67 kn mjesečno, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. iznose od po 195,56 kn mjesečno, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. iznose od po 196,25 kn mjesečno, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. iznose od po 197,52 kn mjesečno, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. iznose od po 201,67 kn mjesečno i za razdoblje od 1. siječnja 2018. pa ubuduće rentu u mjesečnom iznosu od po 203,57 kn dok za to budu postojali zakonski uvjeti sve sa pripadajućom zateznom kamatom kao u točki III. izreke presude.

 

Ujedno su tuženici pod 1. i pod 2. obvezani isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 56.765,63 kn (točka IV. izreke), dok je tužitelj obvezan tuženiku pod 2. s naslova parničnog troška isplatiti iznos od 127,13 kn (točka V. izreke).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev s naslova naknade neimovinske štete preko iznosa od 44.365,00 kn do iznosa od 48.365,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka VI. izreke) te i tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2. za isplatu s naslova naknade za tjelesno oštećenje preko iznosa od 192,16 kn do iznosa 194,57 kn za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2013. sa zakonskom zateznom kamatom (točka VII. izreke).

 

Protiv ove presude u dosuđujućem dijelu žalbu podnosi tuženik pod 1. zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) a koji se propis primjenjuje temeljem članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Pravovremenu žalbu podnosi tuženik pod 2. zbog istih zakonskih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda u dosuđujućem dijelu ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika pod 1. je neosnovana a žalba tuženika pod 2. je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da isti trpi zbog ozljeđivanja na radu dana 21. kolovoza 2009.

 

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da je tuženik pod 2. kao poslodavac isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj a time i njegove posljedice; dok tuženik pod 1. odgovara solidarno kao osiguratelj s naslova osiguranja od odgovornosti policom osiguranja od opće odgovornosti broj: ...

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pravilno primijenio materijalno pravo a dijelom pogrešno.

 

Tužbeni zahtjev utemeljen je na odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09; dalje: ZZR) koja propisuje u relevantnom razdoblju da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

U obrazloženju prijedloga izmjene ZZR ("Narodne novine", broj 75/09), kao razlog izmjene sadržaja odredbe članka 15. navodilo se da se izmijenjenom odredbom institut odgovornosti za štetu usklađuje s općim propisima obveznog prava, osobito u području iznimnog ograničenja odnosno oslobođenja poslodavca odgovornosti za nastalu štetu.

 

Odredbom članka 9. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 8/01, 114/03, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05; dalje: ZR) propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora, pravilnika u vezi s radnim odnosom; dok je člankom 28. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada, pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika, a u skladu sa posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Nema mjesta primjeni Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13) kako to smatra sud prvog stupnja jer je isti stupio na snagu 1. siječnja 2010. tj. nakon ozljede na radu.

 

Činjenica je da kod objektivne odgovornosti radnik ne mora dokazivati krivnju već poslodavac mora dokazati razloge ekskulpacije koji razlozi su doista samo iznimni kako to sugerira odredba članka 15. ZZR. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dokazao ozljedu na radu, jer to u cijelosti proizlazi kako iz njegovog iskaza tako i iskaza svjedoka koji su naveli da su vidjeli da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme radnog vremena time da nisu vidjeli sam mehanizam nastanka ozljede. Nadalje, iz iskaza svjedoka proizlazi da je uobičajeno da njima koji se bave demontažom skele pomaže još jedan pomoćni radnik te da im u pravilu šef kaže da oni sami odaberu tog pomoćnog radnika.

 

Tuženik pod 2. kao poslodavac, te tuženik pod 1. koji je osigurao upravo zakonsku odgovornost tuženika pod 2., pokušali su dokazati isključivu odgovornost tužitelja za predmetnu ozljedu na radu navodeći da isti nije bio obučen za zaštitu na radu za radno mjesto demontaže skele, da je isti radio kao vozač, da nije postojao nalog šefa da se penje na skelu i pomaže prilikom demontaže iste; međutim, obzirom da tužitelj ima ugovor o radu od 17. srpnja 2009. za mjesto KV radnika, to proizlazi da isti nije ni radio poslove vozača a ako je to i radio za te poslove nije imao sklopljen ugovor o radu, a iz iskaza svjedoka proizlazi da je upravo uobičajeno kod tuženika pod 2. bilo da radniku koji je zadužen za demontažu skele pomaže bilo koji drugi radnik te da je to tužitelj ponekad radio, pa proizlazi zaključak da tužitelj nije radio ništa neuobičajeno kritične prigode.

 

Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je na gradilištu u Đ. prilikom demontaže skele tužitelj pao na način da je daska na kojoj je stajao „prevagnula“ te da je pri padu udario lijevom nogom u željezni nosač o čemu je taj sud dao jasne razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja dodatno upućuje.

 

U ovoj pravnoj stvari odgovornost tuženika je objektivna i zasniva se na pretpostavci uzročnosti između štete i tehnološkog procesa odnosno zaštite na radu. Iz provedenih dokaza i to iskaza samog tužitelja, kao i svjedoka, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj upravo obavljajući posao kod tuženika pod 2. doživio ozljedu na radu.

 

Tužitelj korištenjem bilo kakvih zaštitnih mjera (eventualno propisanih kako to sugerira citirana izmijenjena odredba članka 15. ZZR) nije mogao izbjeći nezgodu jer je nedovoljno stabilna daska skele, obzirom na položaj i činjenicu da očito nije fiskirana, ustvari i opasna stvar i takav njen položaj u prostoru pokazao se neadekvatnim položajem opasnostima kojima je radnik izložen, pa konkludira da doista tuženik pod 2. nije poduzeo sve mjere za siguran rad svojih zaposlenika. Ovo stoga i jer iz iskaza svjedoka ne proizlazi da je tužitelj radio uobičajeni posao na neuobičajeni način pa je time propust organizacije zaštite na radu da radnici obavljaju rad bez opasnosti za život i zdravlje propust tuženika pod 2. koji se sankcionira sukladno citiranim odredbama (članak 15. ZZR i članak 28. ZR).

 

Oslobađanje od odgovornosti za štetu (potpuno ili djelomično) prema odredbi članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) se ne pretpostavlja. Postojanje nepažnje za oslobađanje od odgovornosti za štetu koju radnik pretrpi na radu prosuđuje se prema psihofizički objektivno mogućem stupnju pažnje oštećenog u okolnostima u kojima je šteta nastala. Mnijenje je i ovoga suda da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio nepostojanje suodgovornosti tužitelja za nastanak, a time i posljedice, štetnog događaja. Do nezgode je došlo zbog propusta tuženika pod 2. u organizaciji osiguranja sigurnih uvjeta rada tužitelja pa se žalbeni navodi tuženika pod 1. i pod 2. u odnosu na osnov odgovornosti ukazuju neutemeljenima.

 

Nadalje, odredbom članka 1100. ZOO određeno je, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužitelj zadobio tjelesnu ozljedu u vidu višeivernog otvorenog prijeloma lijeve petne kosti II. stupnja s pomakom ulomaka i razderotne rane s unutarnje strane gležnja; karakter i težina povrede, lokacija povrede, duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpio (jaki 4 dana, srednji 10 dana i blagi 3 mjeseca), popratne neugodnosti pri liječenju (RTG snimanje, operacije, imobilizacija - fiksatori, potreba mirovanja, analgetici, hod sa štakama, fizikalna terapija, kontrole i dr.), dob tužitelja (star 32 godine u vrijeme ozljede), intenzitet i trajanje straha (primarni jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni strah jakog intenziteta 2 dana, srednjeg 12 dana i 2 mjeseca blagog intenziteta), manifestacije straha (zabrinutost za ishod liječenja), duševne boli zbog umanjenje životnih aktivnosti (u stupnju od 20%, subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se kroz nastanak posttraumatske subtalarne artroze, kontinuiranim bolovima kod dužeg hodanja, nemogućnosti trčanja i skakanja), duševne boli zbog naruženosti (u manjem stupnju u vidu postoperativnog ožiljka s unutarnje strane lijevog gležnja 7 cm x 1,5 cm, povremeno vidljiv); za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti upravo u, po sudu prvog stupnja utvrđenom, iznosu od 40.480,00 kn.

 

Za ukazati je ovdje da je prvostupanjski sud očito nespretno kod primjene odredbi ZOO utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, straha te duševnih boli što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe već utvrđenu naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

 

U odnosu na potraživanje s naslova imovinske štete, sud se prvog stupnja pozvao na odredbu članka 1095. stavak 1. ZOO kojom je propisano da onaj tko drugom nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja; a stavak 2. da, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

Utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć ukupno 259 sati pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio o visini kod cijene sata od 15,00 kn.

 

              Glede naknade štete zbog izgubljene zarade, za navesti je da je predmet ovog spora gubitak u zaradi koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvarivao da nije pretrpio ozljedu na radu, u visini razlike iznosa minimalne plaće i naknade za bolovanje te nadalje, u visini razlike iznosa minimalne plaće i iznosa invalidske mirovine koju prima, kao i renta s te osnove za ubuduće.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u tom dijelu proizlazi:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika pod 2. na radnom mjestu KV radnika, da je posljednje bolovanje zaključeno 21. kolovoza 2012. a po isteku kojega se nije javio na rad;

 

- da je tuženik pod 2. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. kolovoza 2012. koju je tužitelj osporavao u postupku broj Pr-34/16 i gdje je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev potvrđena presudom broj Gž R-13/17-2 od 31. kolovoza 2017.;

 

- da je rješenjem HZMO, Područni ured u K. od 27. prosinca 2016. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu te priležu rješenja o visini mirovine u pojedinim razdobljima dok iz podataka HZZO proizlazi visina naknade plaće koju je tužitelj primao za vrijeme bolovanja;

 

- da je tužitelj završio srednju školu za zanimanje vozača motornog vozila ali da u vozačkoj dozvoli stoji napomena "nesposoban za vozača B, F, G kategorije kao osnovno zanimanje";

 

- da je vještak dr. med. A. B., specijalist medicine rada zaključila da tužitelj zbog posljedica ozljede zadobivene u predmetnom štetnom događaju više nije sposoban za poslove koji zahtijevaju dugotrajno stajanje, hodanje po ravnom i neravnom terenu, uspinjanje, penjanje i silaženje po kosim terenima, penjanje po stepenicama i ljestvama, čučanje, nabijanje nogama, nošenje tereta preko 10 kg, rad na visini te profesionalno upravljanje motornim vozilima; da tužitelj bez prekvalifikacije može obavljati poslove portira, slaganja i razvrstavanja pošiljaka-pisama ili administrativne poslove, a kada bi proveo tečaj za osposobljavanje za rad s računalom, mogao bi obavljati i administrativne poslove koji zahtijevaju rad s računalom ali da je tužitelj 100% nesposoban za obavljanje poslova pomoćnog radnika u građevini koji uključuju zidanje, šalovanje, postavljanje skela odnosno očito, poslove za koje je imao sklopljen ugovor o radu, i to zbog ozljede zadobivene u predmetnom događaju:

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nikada nije radio poslove vozača te da za iste sada više nije ni sposoban;

 

- da iz stranačkog iskaza tuženika pod 2. proizlazi kako je nakon zaključenja bolovanja 27. kolovoza 2012. tužitelju ponudio da kod njega radi kao vozač, ali mu je tužitelj rekao da poslove vozača ne može raditi dok drugo radno mjesto koje bi bilo prilagođeno ostaloj radnoj sposobnosti da nije mogao ponuditi tužitelju jer da takvog radnog mjesta nema;

 

- da je visina štete izračunata u nalazu i mišljenju vještaka M. H. i I. Š.

 

Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada naknada štete u vidu izgubljene zarade do prestanka ugovora o radu u visini razlike iznosa minimalne plaće i naknade za bolovanje te nadalje, u visini razlike iznosa minimalne plaće i iznosa invalidske mirovine koju prima, kao i renta s te osnove za ubuduće jer kod činjenice da je tužitelj u vrijeme ozljede na radu imao 32 godine po redovnom tijeku stvari ostvarivao bi zaradu makar u visini minimalne plaće (pozivom na odredbe Zakona o minimalnoj plaći - „Narodne novine“, broj 67/08) odnosno, tuženik suprotno nije dokazao niti je tuženik pod 2. dokazao da bi tužitelju ponudio drugo radno mjesto čime bi smanjio štetu izgubljene zarade tužitelju niti je dokazao da se tužitelj mogao negdje drugdje zaposliti a da je ovaj to odbio što bi također eventualno smanjilo predmetnu štetu, kao što nije dokazana ni eventualna neiskorištena mogućnost prekvalifikacije niti je HZMO takvo što priznao tužitelju.

 

Neutemeljeno je pozivanje tuženika da je zbog otkaza ugovora o radu došlo do prekida uzročnoposljedične veze između štetnog događaja i nastale štete jer tuženik pod 2. nije dokazao da bi eventualno zaposlio tužitelja na nekim drugim radnim mjestima sukladno preostaloj radnoj sposobnosti dok u stranačkom iskazu naprotiv, navodi da nije mogao tužitelju ponuditi drugo odgovarajuće radno mjesto pa tužitelj nije ni imao što raditi.

 

Tuženik pod 2. osporava da je uopće došlo do ozljede na radu te navodi da se tužitelj ozlijedio izvan radnog vremena što je nedvojbeno otklonjeno kako iskazima svjedoka i samog tužitelja, tako i utvrđenjima upravnih tijela koja su za to nadležna i ovaj sud se ne može upuštati u ocjenu onoga što je HZMO pravomoćno utvrdio, kao i Državni inspektorat.

 

Nadalje, glede naknade štete zbog gubitka naknade s naslova tjelesnog oštećenja, iz utvrđenja prvostupanjskog suda u tom dijelu proizlazi da je prema pravomoćnom i ovršnom rješenju HZZO, Područni ured u K. od 12. prosinca 2012. tužitelju utvrđeno tjelesno oštećenje od 40%, ali bez prava na novčanu naknadu s obrazloženjem da je tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta uzrokovano ozljedom izvan rada.

 

Prvostupanjski sud obvezuje tuženika pod 2. na isplatu i ovog vida nastale štete uz obrazloženje da tuženik pod 2. kao poslodavac nije prijavio ozljedu na radu nadležnom Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a što da je bio obvezan prema odredbama članka 26. stavak 2. i članka 27. stavak 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“, broj 85/06 i 67/08; dalje: ZZO) i u roku od 8 dana od dana nastanka ozljede na radu.

 

Prema odredbi članka 26. stavak 2. ZZO, postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti pokreće pravna ili fizička osoba, tijelo državne vlasti iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona, odnosno osoba koja samostalno osobnim radom obavlja djelatnost podnošenjem prijave Zavodu o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku iz članka 27. ovoga Zakona; obrazac prijave općim aktom propisuje Zavod.

 

Međutim, prema stavku 4. i 5. istog članka, podnošenje prijave iz stavka 2. ovoga članka od strane pravne ili fizičke osobe, odnosno tijela državne vlasti iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona ima pravo zahtijevati i ozlijeđena ili oboljela osigurana osoba kojoj se prema ovome Zakonu osiguravaju prava za slučaj ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti; ako pravna ili fizička osoba, odnosno tijelo državne vlasti iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona ne postupi prema stavku 2. i 4. ovoga članka, Zavod je obvezan na pisani zahtjev osigurane osobe, odnosno člana obitelji u slučaju smrti osigurane osobe provesti postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti.

 

Odredbom članka 28. ZZO određeno je da osigurana osoba za koju HZZO nije podnesena prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku od tri godine od isteka rokova iz članka 27. Zakona, gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti od strane Zavoda. Za napomenuti je da nepoznavanje prava ne ispričava.

 

Tužitelj je dana 17. rujna 2012. pokrenuo navedeni postupak u kojemu mu međutim, nije priznata naknada s naslova tjelesnog oštećenja. Kako je isti raspolagao u trenutku podnošenja prijave izvješćem Državnog inspektorata koji je utvrdio propust tuženika pod 2. zbog neprijavljivanja ozljede na radu i o tome izvijestio tužitelja dopisom od 17. rujna 2012., to je istoga tužitelj mogao dostaviti HZZO budući je ovaj tek 12. prosinca 2012. donio rješenje kojim se tužitelju ne priznaje naknada za tjelesno oštećenje jer da se ne radi o ozljedi na radu, te je njegov zahtjev u tom dijelu pravomoćno odbijen.

 

Parnični sud je vezan pravomoćnim rješenjem u odnosu na utvrđenje razloga odbijanja zahtjeva tužitelja za naknadu za tjelesno oštećenje i o sadržaju tog rješenja se više ne može odlučivati niti kao o prethodnom pitanju, a niti sud može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku i ulaziti u ocjenu njezine pravilnosti (članak 12. ZPP).

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo shvaćanje da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, te da sud u parničnom postupku ne može preispitivati odluku donesenu u upravnom postupku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju; kod toga nije od značaja je li stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes (tako i odluke Revx 425/2017-2 od 5. veljače 2019. i Revx 140/2018-2 od 2. listopada 2019.).

 

Navedeno pravno shvaćanje sud je prvog stupnja primijenio u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva pa nije jasno zbog čega tako nije postupio i u odnosu na točku III. tužbenog zahtjeva tužitelja. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 2. s navedene osnove.

 

Samo napomene radi sudu prvog stupnja, za navesti je da se inače naknada za tjelesno oštećenje koju oštećeni prima na temelju socijalnog osiguranja, uzima u obzir kod utvrđivanja pravične novčane naknade za slučaj postojanja kvalifikatorne okolnosti u vidu duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 78/01 od 10. rujna 2003., broj Rev 2442/95 od 9. svibnja 1996., broj Revr 371/2017-2 od 17. listopada 2018. i dr.).

 

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika pod 1. u cijelosti a žalbu tuženika pod 2. djelomično uvažiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP.

 

U odnosu na odluku o trošku prvostupanjskog postupka, istu je ostaviti neizmijenjenu odnosno potvrditi jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. i 3. ZPP; dok u odnosu na žalbeni postupak tuženik pod 2. nije popisao trošak.

 

U Splitu, 15. travnja 2020.