1                            Poslovni broj: Gž-128/2019-2

Poslovni broj: Gž-128/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr. sc. Dražanu Penjaku, u pravnoj stvari tužitelja H. l. k. sa sjedištem u Z., OIB…: zastupana po punomoćniku A. T., odvjetniku iz Z. protiv tuženika A. D. iz R., OIB …, zastupanog po punomoćniku S. I., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-524/18 od 18. listopada 2018., 14. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-524/18 od 18. listopada 2018.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke kojim se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnoga bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-11/2018 od 03. siječnja 2018. kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.400,00 kn (dvijetisućečetristotinekuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. prosinca 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena;

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke kojim se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnoga bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-11/2018 od 03. siječnja 2018. te kojim se nalaže tuženiku naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 450,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana, na način da se u tom djelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukida, te pod točkom točci 2. izreke i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.112,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,  sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog drugostupanjskog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnoga bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-11/2018 od 03. siječnja 2018. te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. prosinca 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te mu naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 450,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana (točka 1. izreke). Isto tako, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.662,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,  u roku od 8 dana (točka 2. izreke).

Protiv navedene odluke u presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavkom 1. točkom 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) uz iznimke iz članka 117. stavka  2., 3., i 4. ZIDZPP/19, predlažući preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Žalba tuženika je dijelom osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime neplaćene članarine H. l. k.

S obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a. Prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovoga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 

Prema tome, u sporovima male vrijednosti presuda se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da je drugostupanjski sud kod odlučivanja o žalbi vezan za činjenični supstrat spora koji je utvrdio prvostupanjski sud.             

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iz stanja spisa, u bitnom, proizlazi:

- da je tuženik liječnik, da je kao liječnik, temeljem vlastitog zahtjeva od 10.prosinca 2009. bio upisan u Imenik liječnika, te da tuženik sudu nije dostavio dokaz, niti je tijekom postupka tuženik isticao da je ikada podnio zahtjev za brisanje iz Imenika liječnika;

- da iz potvrde HZMO-a proizlazi da je tuženiku radni odnos prestao 09.studenog 2009.;

- da je Odobrenje za rad važilo je u razdoblju od 03.prosinca 2009. do 02. prosinca 2015.;

- da nije sporno da tuženik nije podmirio članarinu u utuženom razdoblju od siječnja 2010. do prosinca 2014.

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku.

Pravilno prvostupanjski sud navodi da su pojam, ustrojstvo i uvjeti za obavljanje liječničkog zvanja, te djelovanje liječnika uređeni Zakonom o liječništvu („Narodne novine“, broj 12/13, 117/08, dalje: ZLJ-a). Liječničku djelatnost mogu obavljati samo liječnici s time da liječničko zvanje liječnik može obavljati u radnom odnosu ili privatnoj praksi kako je to propisano odredbom članka 16. stavka 1 ZLJ-a.

Relevantno je da se liječnici koji rade na neposrednim poslovima zdravstvene zaštite obvezno se udružuju u H. l. k. (članak 35. stavak 1 ZLJ-a, dalje: K.) kao samostalnu i neovisnu strukovnu organizaciju sa svojstvom pravne osobe s javnim ovlastima (članak 35. ZLJ-a). Za ostvarivanje svojih ciljeva i izvršavanje zadaća K. stječe sredstva od upisnine, od članarine i iz drugih prihoda ostvarenih djelatnošću K. (članak 46 stavak 1. ZLJ-a) time da je liječnik za svoje članstvo u K. obvezan uredno plaćati članarinu i podmirivati druge financijske obveze prema K., sukladno odredbi članka 48. ZLJ-a.

Pravilno prvostupanjski sud navodi i da je vrijeme dospijeća tražbine odnosno članarine regulirano podzakonskim aktom, i to Odlukama o upisnini te načinu utvrđivanja i visini iznosa članarine za članove H. l. k. od 14. lipnja 2008., 12. lipnja 2010. te 14. lipnja 2014. (dalje: Odluke). Iz sadržaja predmetnih Odluka (članci 2., 3., 4., 5., 6.) proizlazi da je regulirana visina članarine s razlikom ostvaruju li prihode nesamostalnim radom, obavljanjem privatne prakse, kao liječnici umirovljenici, ili se radi o liječnicima državljanima RH koji su zaposleni u inozemstvu. Nastavno na navedeno, proizlazi da minimalna članarina u svakom slučaju iznosi 40,00 kuna mjesečno. Obračun članarine obavlja se također ovisno o navedenim činjenicama, no svakoj kategoriji je zajedničko što je liječnik obvezan neplaćene članarine podmiriti najkasnije krajem financijske godine, odnosno do isteka razdoblja važenja Odobrenja za samostalan rad.

Dakle, nesporno je da tuženik nije zaposlen od 09.studenog 2009., no Odobrenje za rad važilo je u razdoblju od 03.prosinca 2009. do 02. prosinca 2015.;

Stoga se na tuženika ne mogu primijeniti odredbe o eventualnim tromjesečnim uplatama, mjesečnim, ili pak godišnjim uplatama kao da se radi o liječniku koji ostvaruje prihode nesamostalnim radom, privatnom praksom, kao umirovljenik ili eventualno  liječnik državljane RH koji radi u inozemstvu, jer iz stanja u spisu proizlazi da se radi o liječniku koji članarinu podmiruje kao član K. do isteka razdoblja važenja Odobrenja za samostalan rad.

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da članarina u svakom slučaju dospijeva najkasnije do isteka razdoblja važenja Odobrenja za samostalan rad (licence).

Naime, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik imao u kontinuitetu važeće odobrenje za samostalan rad, a u tom razdoblju nije zatražio prestanak tako izdanog odobrenja, niti podnio zahtjev za prestankom članstva u K., odnosno zahtjev za brisanje iz Imenika liječnika, sukladno odredbama ZLJ-a.

Člankom 8. Odluke iz 2008. propisano je da su plaćanja članarine oslobođeni liječnici koji ne ostvaruju plaću zbog privremene nezaposlenosti, rodiljnog dopusta i umirovljenici koji nemaju važeće Odobrenje za samostalan rad.

Člankom 8. Odluke iz 2010. propisano je da su plaćanja članarine oslobođeni liječnici koji ne ostvaruju plaću zbog privremene nezaposlenosti, privremene nesposobnosti za rad(bolovanja) duljeg od 42 dana na teret HZZO rodiljnog dopusta, liječnici –znanstveni novaci i umirovljenici i drugi koji nemaju važeće Odobrenje za samostalan rad. Propisano je i da Izvršni odbor može osloboditi liječnika obveze plaćanja članarine i u drugim opravdanim slučajevima, vodeći se načelima propisanim aktom K. koji uređuje dodjelu novčane pomoći članovima K.

Člankom 9. Odluke iz 2014. propisano je da su plaćanja članarine oslobođeni liječnici koji ne ostvaruju plaću zbog privremene nezaposlenosti, privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) duljeg od 42 dana na teret HZZO rodiljnog i roditeljskog dopusta, liječnici –znanstveni novaci i umirovljenici i drugi koji nemaju važeće Odobrenje za samostalan rad (licencu). I u ovoj odluci propisano je da Izvršni odbor može osloboditi liječnika obveze plaćanja članarine i u drugim opravdanim slučajevima, vodeći se načelima propisanim aktom Komore koji uređuje dodjelu novčane pomoći članovima K.

Dakle, jasno je da oslobođenje u opsegu koje bi eventualno moglo obuhvatiti  tuženika (privremena nezaposlenost) ovisi o činjenici da liječnik kao privremeno nezaposleni nema važeće Odobrenje za samostalan rad.

Pravilno prvostupanjski sud navodi i da činjenica da u utuženom razdoblju nije bio zaposlen niti obavljao praksu ne oslobađa tuženika kao člana K. obveze plaćanja članarine. Navedeno iz razloga što je u utuženom razdoblju imao odobrenje za rad i bio član K.. Naime, tuženik je imao mogućnost istupiti iz K. pod uvjetom da je podnio zahtjev radi brisanja iz imenika liječnika, sukladno članka 12. ZLJ-a. Tuženik niti ne tvrdi da je on takvo odobrenje za brisanje iz imenika liječnika podnio niti tvrdi da mu je odobrenje za rad isteklo prije 02.prosinca 2015. Zbog navedenog, obveza plaćanja članarine postoji sve dok traje članstvo tuženika u K., te sve dok važi odobrenje tuženika za samostalan rad.

U takvim okolnostima, neplaćena članarina je dospjela istekom razdoblja važenja Odobrenja za samostalan rad, te se primjenjuje rok zastare iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO) odnosno potraživanje zastarijeva za 5 godina.

Odredbom članka 173. stavka 3. ZOO-a propisano je da ako rok ispunjenja nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanoviti rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.

Točno je i da H. l. k. predstavlja samostalnu i neovisnu strukovnu organizaciju liječnika i ima svojstvo pravne osobe s javnim ovlastima, sve u smislu odredbe članka 35. stavka 2. ZLJ-a. Tužitelj je svojim Odlukama koje je ovlašten donositi odredio vrijeme do kojeg je liječnik u obvezi izvršiti plaćanje članarine, pa i samim time i vrijeme dospijeća iste.

Slijedom svega navedenog, proizlazi da tuženik nije platio članarinu za članstvo u Komori za razdoblje od siječnja 2010. do prosinca 2014. u sveukupnom novčanom iznosu od 2.400,00 kn, pa je dužan tužitelju platiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. prosinca 2015 pa do isplate slijedom čega je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, valjalo održati na snazi,i te odlučiti kao u potvrđenom dijelu izreke. S obzirom na datum dospijeća, te dan podnošenja prijedloga za ovrhu podnijet dana 02. siječnja 2018., potraživanje nije zastarjelo.

Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u potvrđenom dijelu, te je za odgovoriti da se isti odnose i na utvrđeno činjenično stanje, čiju pravilnost i potpunost ovaj sud nije ovlašten provjeravati.

Ispitujući pobijanu presudu, shodno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud u potvrđenom dijelu nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, na koje pazi po službenoj dužnosti, a koje bi učinio sud tijekom prvostupanjskog postupka, kao ni pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Odluka o trošku je pravilno i zakonito odmjerena u dijelu koji se odnosi na visinu, sukladno odredbama članka 154., 155. i 164. ZPP-a i sve u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarife).

Naime, tužitelju su priznati ovršni troškovi u ukupnom iznosu od 450,00 kn, sukladno stanju u spisu, te parnični trošak u iznosu od 1.662,50 kn.

Dakle, tužitelju je trebalo dosuditi iznos od ukupno  2.112,50 kn.

Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom djelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude. Zbog svega navedenog je u djelu kojim je odlučeno o troškovima postupka preinačena prvostupanjska presuda.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude i to pod točkom I. a) na temelju članka 368. stavka.1. ZPP-a, a pod točkom I. b) na temelju članka 373. točke. 3. ZPP-a.

Obzirom da je tuženik uspio sa svojom žalbom u neznatnom dijelu odluke o trošku to je pozivom na odredbu članak 166. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, trebalo odlučiti kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 14. travnja 2020.