Poslovni broj Gž-1843/2019-2

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-1843/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja N. B. O.: …, iz S., zastupan po punomoćniku J. K., odvjetniku iz S., protiv tuženika Z. b. d.d. OIB: …, Z., zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3159/2017 od 23. svibnja 2019., dana 10. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3159/2017 od 23. svibnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime preplaćene kamate na kredit ukupan iznos od 1.265,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate te na ime razlike zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita ukupan iznos od 7.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedine iznose u izreci presude.

 

              Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.300,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev kao i zahtjev za naknadu troškova odbije u cijelosti te potražuje troškove sastava žalbe podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa za koji tužitelj tvrdi da je preplaćen zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

 

U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209416632 od 29. svibnja 2007. (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 17.671,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak te je između ostalog u članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljivu kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke. Nije sporno da je kredit otplaćen ranije i to dana 21. prosinca 2012.

 

Kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju najprije odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi vremenski relevantnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja iz članka 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96. 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/91) odnosno članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) cijeneći ujedno i obvezujući učinak presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj  Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženike, među kojim je bila i ovdje tužena banka te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

 

U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo budući da je utvrđeno kako tužitelj nije imao neposredan kontakt s tuženikom već jedino s javnom bilježnikom kod kojeg je potpisivao i ovjeravao Ugovor o kreditu koji je zaključen korištenjem standardnog ugovora banke posredstvom auto-kuće od koje je tužitelj kupio vozilo putem predmetnog kredita.

 

              U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu utvrđenje je prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Kako smatra da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, to sud nalazi da ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

U odnosu na valutnu klauzulu utvrđenje je suda da u odredbama Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule, da je tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati a tužitelj nije znao pa da je korištenjem predmetnih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik povrijedio interese tužitelja jer prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

 

Stoga prema ocjeni suda prvog stupnja, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,20%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi isplatio tuženiku 93.548,42 kn. Kako je dalje vještačenjem utvrđeno da je u konkretnom slučaju tužitelj otplatio tuženiku 120.912,90 kn, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 27.364,48 kn za koji se tuženik neosnovano obogatio.

 

Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je zastarni rok prekinut podizanjem kolektivne tužbe, dakle 4. travnja 2012. te da će zastara početi ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 pa da svi anuiteti koji su dospjeli do 4. travnja 2007. nisu u zastari.

 

Stoga sud prvog stupnja, iako je utvrdio da tužitelju pripada puno veći preplaćeni iznos utvrđen vještačenjem (27.364,48 kn), odlučujući u okviru tužbenog zahtjeva postavljenog prije zaključenja prethodnog postupka u podnesku tužitelja od 31. listopada 2018., prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u visini od 1.265,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate na ime preplaćene redovne kamate te u visini od 7.000,00 kn na ime razlike zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO/05.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

              Protivno žalbenim navodima tužitelja nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a točka 12. ZPP-a, odnosno tužbeni zahtjev nije prekoračen.

 

Naime, prema stanju spisa proizlazi da je tužbom podnesenom 21. lipnja 2017. tužitelj zatražio isplatu iznosa od 1.265,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti na ime preplaćene redovne kamate zbog ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Podneskom podnesenim 31. listopada 2018., tužitelj je zatražio isplatu dodatnog iznosa od 7.000,00 kn preplaćenog zbog porasta tečaja švicarskog franka odnosno zbog primjene odredbe o valutnoj klauzuli. Iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da je tužitelj time zapravo preinačio tužbeni zahtjev njegovim povećanjem prema članku 191. stavak 1. ZPP-a a što je učinio prije nego je na ročištu održanom 11. prosinca 2018. prethodni postupak zaključen, dakle, pravovremeno i sukladno članku 190. stavak 1. ZPP-a.

 

              Pobijanom presudom sud prvog stupnja odlučio je upravo u granicama tako postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno članku 2. stavak 1. ZPP-a, naloživši tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.265,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti na ime preplaćene kamate te iznos od 7.000,00 kn zbog porasta tečaja švicarskog franka, iako je provedenim vještačenjem utvrdio da tužitelju zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu pripada daleko veći ukupan iznos od 27.364,48 kn. Naime, tužitelj je nakon provedenog vještačenja ponovno u podnesku predanom 19. prosinca 2019. preinačio tužbeni zahtjev njegovim povećanjem na ukupan iznos od 27.364,48 kn sukladno vještačkom nalazu, no prvostupanjski sud takvu objektivnu preinaku tužbe učinjenu nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopustio.

 

              Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o prekoračenju tužbenog zahtjeva i nerazumljivosti obrazloženja presude vezano za iznos od 7.000,00 kn jer je sud prvog stupnja odlučio u granicama tužbenog zahtjeva te unutar (manje od) preplaćenog iznosa utvrđenog provedenim financijskim vještačenjem za oba osnova (promjenjiva kamata stopa i valutnu klauzula).

 

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

 

Stoga se tuženik upućuju na opsežno obrazloženje pobijane presude vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu prethodnog pitanja pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 79/07.-56/13.) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/1407.-14/19.) te članka 502.c ZPP-a.

 

Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u relevantnom dijelu u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. b. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

              Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u relevantnom dijelu i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena Z. b. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

              Stoga je, protivno žalbenim navodima pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu, posljedično čemu je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora u pogledu čega je iznos utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz članka 241. ZOO/05 koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

 

Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupiti će 14. lipnja 2023. Tužba u ovome predmetu podnesena je 21. lipnja 2017.

 

Nadalje, prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

 

Stoga je pravilno sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare kao neosnovan.

 

              Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa). S obzirom na naprijed izneseno obrazloženje vezano za visinu tužbenog zahtjeva postavljenog podneskom od 31. listopada 2018. u okviru kojeg je odlučivano u ovome postupku a koja prelazi 10.000,00 kn, neosnovano tuženik prigovara vrijednosti tarifnih stavki Tarife po pojedinoj radnji poduzetoj po punomoćniku koja je u ovom slučaju pravilno odmjerena sa 100 bodova a ne sa 75 bodova kako to tvrdi tuženik. Bez uporišta tuženik u žalbi protiv presude pobija odluku suda kojim je računovodstvu naloženo isplatiti vještaku iz predujma iznos od 5.000,00 kn (u predmetu ne postoji niti jedna druga odluka o visini troškova odmjerenih vještaku) zato što se radi o rješenju u protiv kojeg žalba nije dopuštena jer se radi o rješenju o upravljanju postupkom. Budući da je tužitelj, koji je uspio u sporu, snosio predmeti trošak vještačenja uplatom predujma, to mu ga je tuženik dužan nadoknaditi.

 

Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a

 

 

U Rijeci 10. travnja 2020.

 

 

Sutkinja

 

Branka Ježek Mjedenjak

 

 

 

 

Općinskom sudu u Splitu

 

Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.