Poslovni broj: 5 Gž-852/2019-2

                                                                                                                                                        

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                  Poslovni broj: 5 Gž-852/2019-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                                                                                           

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Đerđa, kao predsjednika vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice D. M., OIB: …, Š., koju zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u Š., protiv tuženice R. H., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 12. veljače 2019. poslovni broj P-999/2018, u sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2010.,

 

  p r e s u d i o  j e             

 

Odbija se žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u suda u Šibeniku od 12. veljače 2019. poslovni broj P-999/2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica za cijelo čest. zem. 3144/3 k.o. G. te se ista ovlašćuje da temeljem presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva uz istodobno brisanje toga prava kao društvenog vlasništva i imena tuženice.

 

              Protiv gornje presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da sud odluku temelji na iskazima svjedoka koji nemaju saznanja o vremenu relevantnom za primjenu OGZ-a, da očevidom nije utvrđeno da je nekretnina ograđena niti da ima ostataka poljoprivrednih kultura, s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.             

 

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

 

- da je predmet spora zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem iza smrti oca pok. J. B., a isti nasljeđivanjem od svoga oca pok. I. J. B. u odnosu na nekretninu oznake čest. zem. 3144/3 k.o. G. zvana „P.“,

 

- da je iz izvatka iz zemljišne knjige razvidno da je predmetna nekretnina oznake 3144/3, u naravi pašnjak, da je upisana tuženica kao vlasnica za cijelo, čemu je prethodio upis društvenog vlasništva na navedenoj čestici. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku posl. br. O-337/97 od 10. rujna 1997. (svojstvo pravomoćnosti rješenje steklo dana 10. rujna 1997.) proizlazi kako ostavinsku imovinu iza smrti J. B. pok. I. (rođen 1926., umro 1997.) čine nekretnine upisane u zk. ul. k.o. Š. kao i izvanknjižno vlasništvo nekretnina u k.o. D. P., k.o. D. i k.o. C. uz proglašenje njegove nasljednice u odnosu na zemlju oznake čest. zem. 3144/1 zvanu P. ovdje tužiteljice za cijelo. Pregledom Rješenja o nasljeđivanju istog suda poslovni broj O-296/67 iza smrti I. J. B. (rođen 1896. i umro 1967.) od 14. lipnja 1967. razvidno je da su njegovim nasljednicima proglašeni M. B. i J. B., a da njegovu ostavinu sačinjavaju nekretnine upisane u zk. ul. 200 k.o. Š., zk. ul. 1804 k.o. D. P. i zk. ul. 686 k.o. D.,

 

- da je pregledom Povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Š. od 1. lipnja 2018., koja se odnosi na nekretnine katastarskih oznaka 3144/1 i 3144/3 k.o. G., razvidno da je na čestici oznake 3144/1 revizijom posjeda 1954. godine upisan kao posjednik I. B. pok. K. na površini od 1449 m2 (p.l. 53), D. M. pok. Š. u površini od 3000 m2 (p.l. 242) i T. M. u površini od 3000 m2 (p.l. 248). Promjenom broj 25/69 izbrisan je kao posjednik I. B. pok. K., a upisani su B. M. ud. I.J. i J. B. pok. I. J.. Promjenom broj 6/1970 izbrisana je kao posjednica M. B., dok je kao posjednik J. B. ostao upisan za cijelo. Primjenom broj 15/97 s naslovne strane posjedovnog lista broj 53 brisan je J. B., a kao posjednik je upisana ovdje tužiteljica. U odnosu na ostale posjednike brisani su posjednici D. M., T. M. i J. G., a kao posjednik ostao upisan S. M.. Promjenom broj 14/96 formirana je čestica oznake 3144/3 površine 1449 m2 cijepanjem matične čestice 3144/1 te je kao posjednica upisana tužiteljica,

 

- da je na provedenom uviđaju dana 12. srpnja 2018. uz sudjelovanje vještaka geodetske struke izvršena identifikacija predmetne nekretnine te je ista prikazana na geodetskoj snimci - skici mjesta očevida od dana 13. srpnja 2018., a neposrednim zapažanjem na licu mjesta utvrđeno je kako se u naravi radi o neobrađenoj površini s međama koje nisu vidljivo obilježene na terenu, nekoliko gomila kamena te više neuređenih putova i prolaza, dok se na istočnoj strani kao međa zatiču ostaci kamene gomile,

 

- da svjedok S. Š. u svom iskazu navodi kako je predmetna nekretnina stečena od tužiteljice preko majke D. koja je to naslijedila od svog muža J. B., a on istu od svog oca. Cijelo područje se zove „Š. p.“ te svjedok navodi kako je cijelo djetinjstvo upravo tu provodio te se sjeća da je već tada zasađena loza bila jako stara, da se u više navrata sadila i vadila, da bi u konačnici bile zasađene masline. Predmetna nekretnina je služila za pristup ostatku vinograda odnosno maslinika, drugog puta nije bilo te nikad nije bilo sporova čija bi ovo bila zemlja. Svjedok J. Š., inače brat ranije saslušanog svjedoka S. Š., potvrđuje navode tužiteljice o stjecanju nekretnine nasljeđivanjem od roditelja, a otac tužiteljice nasljeđivanjem od svog oca I. B., kojeg je ovaj svjedok osobno poznavao. Predmet spora je dio jednog kompleksa zemljišta te je predmetna nekretnina predstavlja jedini pristupni put na kojem su ostavljali konje, a kasnije aute te su ovdje skladištili grožđe prije prijevoza u Š.. Svjedok potvrđuje da se po priči zna da je Ivan naslijedio predmetnu nekretninu od svojih prednika, da se ista prenosila s koljena na koljeno. Južno od predmetne nekretnine da je bila zasađena vinova loza, a sada je maslinik koji obrađuje tužiteljica sigurno zadnjih 40 godina te da nikad nije bilo spora da bi to bilo upravo od tužiteljičine obitelji. Drugog pristupnog puta do njihovog polja nije bilo. Svjedokinja A. P. je u svom iskazu navela kako je posjećivala djeda od tužiteljice J. B., pomagala u berbi vinove loze a po njezinom sjećanju ona je tad bila srednjoškolka (1955.-1956.), a djeda Jovo je tad bio jako star. J. sin J. za kojeg se udala majka tužiteljice kupio je zemlju uz predmetnu parcelu tako da su nastale dvije donje parcele i gornji dio, plato te su tu držali sve stvari, alate, dovozili drožde. Predmetna nekretnina se nije obrađivala iz razloga što je bilo kamenito tlo, samo se nalazilo nekoliko zasađenih loza te nikad nije bilo čvrstih granica (suhozida) ali se uvijek znalo čije je što po graničnim putovima,

 

- da su- da je saslušani svjedoci iskazivali suglasno, logično i uvjerljivo, posebice glede činjenica koje se odnose na povijest posjedovanja, poznavajući čitavo rodoslovlje obitelji tužitelji, uz činjenicu da su svjedoci Š. bliski rod tužiteljici te su isti kao takvi upoznati sa detaljima vezanim uz posjedovanje i korištenje cijelog kompleksa pored predmeta spora, stjecanja cjelokupne zemlje pa tako i predmetne, obrađivanja i uživanja zemlje, te da se zemlja prenosila s koljena na koljeno. Nesporno je kako su saslušani svjedoci u vrijeme interesantno za dosjedanje bili mala djeca koja nemaju neporednih saznanja o relevantnom periodu za dosjedanje, a dovodeći u vezu sa činjenicom da se u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), odnosno presuditi prema pravilima koja su primjenjivana u trenutku stjecanja prava vlasništva i to primjenom pravnih pravila iz paragrafa 1452..-1493.. OGZ i to napose paragrafa 1472.. po kojem tužitelji svoje pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini u konkretnom slučaju mogu steći ako u postupku dokažu da je posjed njihovih prednika trajao neprekidno 40 godina prije 6. travnja 1941. Ovo s obzirom na općepoznatu činjenicu da su nekretnine na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, pa se vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana ne računa kao vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću sukladno čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje - ZOVO)rodne novine", broj 53/91, 9/92 i jer je bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 97/99) ukinuta je odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 , 38/09 - dalje ZVDSP), te je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", broj 114/01) dopunjen čl. 388. tako da je sada novom odredbom st. 4. propisano da se u roku za stjecanje dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i stjecanje stvarnog prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja proteklog prije tog datuma.

Međutim, kako isti čitav svoj život stanuju u  tom kraju te su kao takvi dobro upoznati sa događajima u mjestu vezanim uz prenošenje zemlje s koljena na koljeno, a u malim mjestima je općepoznato da stanovnici poznaju lokalne običaje i događanja, pa tako da im je poznato i koja od nekretnina kome pripada i da se zemlja u obitelji u pravilu prenosila s koljena na koljeno te kako se zemlja zove u narodu. A k tome, svjedoci su suglasno kazivali u svim bitnim dijelovima, da su njihovi iskazi u skladu sa ostalim  izvedenim dokazima u ovom postupku i to da bi predmetna nekretnina bila dio matične čestice oznake čest. zem. 3144/1 obuhvaćene rješenjem o nasljeđivanju iza smrti J. B. te da na tim nekretninama, a sukladno povijesti promjena Državne geodetske uprave uvijek bili evidentirani posjednici prednici tužiteljice. Dakle, po viđenju suda tužiteljica je dokazala da su se ispunili uvjeti za njegovo stjecanje prava vlasništva nasljeđivanjem, a prednici dugogodišnjim posjedovanje, kako je detaljno već naprijed kazano te je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe čl. 115. ZVDSP-a, čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP-a te paragrafa 1052. i 1461. OGZ-a.

 

 

 

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje ZPP)Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14,i 148/11 - pročišćeni tekst dalje - ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se ukazuje u žalbi i na koju primjenu ovaj drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti temeljem citirane procesne odredbe treba reći da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev da je izvan knjižna samovlasnica sporne nekretnine što podrazumijeva da bi vlasništvo stekla na originaran način.

 

Glede stjecanja prava vlasništva na izvornom državnom vlasništvu do 6. travnja 1941. tražilo se posjedovanje u trajanju od 40 godina (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2600/2012, Rev 2905/199, Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1480/2014 i zaključak broj 4. sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda sa predstavnicima županijskih sudova Republike Hrvatske broj Su-IV-148/2018 od 21. studenog 2018.) dok iz spisa predmeta ne proizlazi da imamo siguran dokaz da bi posjed prednika tužiteljice sezao u potrebnom vremenu prije 6. travnja 1941.

 

Prema odredbi čl. 29. ZOVO-a stjecanje prava vlasništva na eraru nije bilo moguće do 8. listopada 1991. pa je u odnosu na izlazak sporne nekretnine iz režima državnog vlasništva valjalo ocijeniti da li je tužiteljica prema recentnoj sudskoj praksi osobno stekla pravo vlasništva dosjelošću s time da joj se uračuna posjed prednika.

sestra LoredanaStepčić, a niti ostali upisani suposjednici Marija Blažina, tetka tužiteljice i Silvano Miletić,

Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 291/2014 rečeno je „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

 

U odluci broj Rev 158/2017 rečeno je da je ESLJP u predmetu Trgo protiv Hrvatske u presudi br. 35298/04 naveo „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

 

Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v. Russia, br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.)."

 

Dakle, nakon novih odluka ESLJP-a iz 2016. godine više nije bitno za primjenu stajališta u predmetu Trgo protiv Hrvatske je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002. godine, dakle, nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4.ZVDSP-a, te nakon što je donesena nova odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu. ESLJP u obrazloženju odluka u predmetima Radomilja i Jakeljić izričito navodi da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao “imovina” zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

Ono što je za ESLJP bitno je da li je vlasništvo nad predmetnom imovinom preneseno podnositelju zahtjeva prema zakonu u vrijeme kada je čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. bio u obliku u kojem je izvorno sročen još uvijek bio na snazi. Drugim riječima ESLJP smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi. To bi dalje značilo da bi se i danas mogla podnijeti tužba radi stjecanja vlasništva dosjelošću, uz tvrdnju daje to vlasništvo stečeno u navedenom periodu, ako su ispunjene ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

 

Kako se na temelju podataka u spisu ne može zaključiti da su prednici tužiteljice posjedovali spornu nekretninu od 6. travnja 1901. i da su pravo vlasništva stekli po pravilima OGZ-a, jer  je djed tužiteljice pok. I. J. B. pok. K. bio rođen 1896. pa je tada imao tek 5 godina, ali se može zaključiti da posjed seže daleko prije 8. listopada 1991. budući je posjedovao realni dio osnovne (matične) čest. zem. oznake 3144/1 u površini od 1449 m2 najkasnije od 1954. godine što je utvrđeno revizijom posjeda i kada je upisan u katastarskom operatu kao posjednik, a potom njegov sin I. B. pok. K. nakon čega je parcelacijom taj dio dobio novu katastarsku oznaku čest. zem. 3144/3 u istoj površini, da bi nakon njegove smrti kao posjednica bila upisana tužiteljica.

 

To ukazuje na neprekinuti pravni slijed izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva što ne dovodi u pitanje što prijepor nije raspravljen kao dio ostavine pok. I. J. B .jer je, kako to slijedi iz rješenja o nasljeđivanju broj O-29/67, raspravljeno samo njegovo knjižno vlasništvo za razliku od ostavine njegovog sina Jose budući je rješenjem o nasljeđivanju broj O-337/97 raspravljeno i izvanknjižno vlasništvo pa i matična čest. zem. 3144/1.

 

Stoga je sud prvog stupnja opravdano poklonio vjeru svjedocima u onom dijelu kada govore o mirnom posjedu prednika tužiteljice te da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba pa je tužiteljica osobno stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću temeljem čl. 159.st.4. ZVDSP-a.

 

Glede žalbenih navoda treba reći da iz skice lica mjesta proizlazi da međe prijepora čine javni put oznake čest. zem. 3310, sa sjeverne strane ostaci gromile i u skici prikazani putovi koje nakon smrti prednika koristi tužiteljica manifestirajući na taj način vlasnički posjed tako da prijepor čini sastavni dio kompleksa u vlasništvu tužiteljice, u naravi plato koji je bio neobradiv pa se koristio kao funkcionalni dio jedinstvenog poljoprivrednog kompleksa koji je služio, a služi i danas, isključivo tužiteljici za pristup sa javnog puta pa do njezinih okolnih maslinika i vinograda, te za smještaj ranije zaprega s konjima, a sada traktora i mehanizacije te za odlaganje maslina i grožđa.

 

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je žalbu tuženice odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Odluka o trošku žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a je izostala jer nije popisan trošak sastava žalbe.

 

 

                                                       U Zadru, 7. travnja 2020.

 

                                                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                                                              Željko Đerđ