Poslovni broj Kž-66/2020-6

 

Poslovni broj: Kž-66/2020-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca, kao predsjednika vijeća, te Dorijane Dolenec Kujundžić i Serđa Ferenčića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Adelite Vitasović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika A. D., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika A. D. podnesenoj putem branitelja D. O., odvjetnika iz O. protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 44 K-675/2019-25 od 7.siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 10.travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                 Povodom žalbe optuženika A. D., a po službenoj dužnosti, preinačava se pobijana presuda glede izrečene sigurnosne mjere na način da se: Temeljem čl. 68. st. 1., 2. i 3. KZ/11 optuženiku A. D. izriče se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, te ista može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

2.               Žalba optuženika A. D. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 44 K-657/2019-25 od 7.siječnja 2020. optuženik A. D. oglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnjom iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11, kažnjivo po čl. 139. st. 3. KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

 

Temeljem odredbe čl. 54. st. 1. KZ/11 u vrijeme trajanja kazne zatvora uračunato je vrijeme za koje je optuženik A. D. bio lišen slobode od 6. kolovoza 2019. do 7. siječnja 2020.

 

Temeljem odredbe čl. 68. st. 1., 2. i 3. KZ/11 optuženiku A. D. naložena je obveza psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava uz kaznu zatvora, odnosno izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju, a koja mjera će trajati najdulje 2 godine.

 

Temeljem odredbe čl. 148. st. 1 i 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik A. D. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1.-6. ZKP/08.

 

Protiv pobijane presude pravodobnu žalbu podnosi optuženik A. D. putem branitelja D. O., odvjetnika iz O. zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Županijsko državno odvjetništvo Pula-Pola je nakon razgledavanja dopisom poslovni broj KŽ-DO-77/2020 od 27.veljače 2020. vratilo spis.

 

Žalba optuženika A. D. nije osnovana.

 

Tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 nije prihvatljiva jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati. Prvostupanjski sud obrazložio je sve odlučne činjenice te dao razloge o svim bitnim obilježjima kaznenog djela. Pogrešno smatra žalitelja da prvostupanjski sud nije dao dovoljne razloge da bi optuženik A. D. u svojim radnjama ostvario sva obilježja kaznenog djela prijetnje obzirom je obrazložio na str. 6 okolnosti iz kojih proizlazi da je žrtva zbog prijetnje optuženika bila uplašena, navedeni su razlozi zašto prvostupanjski sud smatra da je optuženik prijetio žrtvi oštećenoj, kao i argumentaciju vezano uz neprihvaćanje obrane optuženika.

 

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdi činjenice riječi koje je izgovorio optuženik A. D. oštećenoj, te ističe kako je drugačije trebao cijeniti iskaze privilegiranih svjedoka I. D., A. D. i M. M. D. ističući kako optuženik A. D. iskazivao negodovanje i nezadovoljstvo radom Centra, ali nije prijetio oštećenici žrtvi S. D.. Takove tvrdnje žalitelja nisu prihvatljive. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice i riječi koje je optuženik A. D. izgovorio oštećenoj žrtvi S. D. temeljem iskaza žrtve oštečenice tako što je kritičnog dana njoj izrekao da ima PTSP, da je branitelj, da je njegova bivša supruga isto branitelj, da mu je dosta više svega, da neće biti mira dok se čovjek ne naoruža i pobije 20-tak ljudi i onda će se napokon nešto pokrenuti. Da je oštećena S. D. odmah osjetila nelagodu i to doživjela te riječi kao prijetnju proizlazi iz okolnosti što je optuženika A. D. pitala da li on njoj to prijeti, na što je optuženik dodatno izgubio kontrolu, te ju vrijeđao govoreći da je glupa žena, da joj jebe mater blesavu i druge uvrede, te uz psovke prekinuo vezu. Valjano je prvostupanjski sud utvrdio da je iskaz oštećene suglasan iskazu Đ. K. radne kolegice oštećene, kojoj se oštećena prvoj obratila. Iako se ona nije sjetila točno izgovorenih riječi potvrdila je da je oštećena spominjala ubojstva, te da način na koji je optuženik A. D. iskazao nezadovoljstvo nije bio primjeren.

 

Valjano je prvostupanjski sud cijenio okolnost da su nepristrani svjedoci Đ. K. i ravnatelj Centra Đ. F. suglasno opisali da je oštećena bila vidno uplašena i uznemirena. Navedene osobe nemaju razloge neosnovano teretiti optuženika A. D. zbog čega je valjano zaključio da iskazi privilegiranih svjedoka I. D., A. D. i M. M. D. u dijelu u kojem tvrde da optuženik A. D. oštećenoj žrtvi nije prijetio su u suprotnosti s iskazom žrtve S. D. kao i svjedoka Đ. K. i Đ. F.. Privilegirani svjedoci obvezni su istinito iskazivati, no njihove iskaze prvostupanjski sud je cijenio u odnosu na druge izvedene dokaze. Uz to navedeni privilegirani svjedoci iskazuju različito ne samo u odnosu na iskaze žrtve, te svjedoka Đ. K. i Đ. F., već se i međusobno razlikuju glede teksta koji je optuženik A. D. izgovorio oštećenoj. Svjedok I. D. navodi da je izgovorio "jel vidite kako vi radite, čovjek od toga može poludjeti, zbog toga se i događa svašta u svijetu". Svjedok A. D. iskazala je da je optuženik rekao "i onda se vi čudite kada vas u A. poubijaju jer ne radite svoj posao", a svjedok M. M. D. navodi kako oštećena u razgovoru nije bila ništa u stanju riješiti, te je pitala optuženika da li on to njoj prijeti, te ga željela navesti da on to kaže.

 

Nije prihvatljiva ni tvrdnja žalitelja kako riječi koje oštećena navodi da je njoj optuženik A. D. izgovorio ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju smrću jer da je prijetnja općenito formulirana i da se ne odnosi na oštećenu. Suprotno tome valjano je prvostupanjski sud utvrdio da riječi koje je optuženik A. D. izgovorio oštećenoj predstavljaju ozbiljnu prijetnju koju je oštećena ozbiljno shvatila, a navedene riječi su i objektivno podesne da izazovu strah za život osobe kojima su one izgovorene. Iako optuženik A. D. nije izrijekom rekao da će ubiti oštećenu valjano je oštećena prijetnju ozbiljno shvatila, te se uplašila. Da je oštećena bila vidno uplašena potvrdile su njezine radne kolege Đ. K. i Đ. F., navodeći da je u Centru zauzet stav kako će svaku prijetnju koja je upućena djelatnicima u svezi njihovog rada početi prijavljivati. Obzirom je optuženik A. D. izgovorio "da neće biti mira dok se čovjek ne naoruža i pobije 20 ljudi neće početi ispravno raditi", u kontekstu razgovora u kojem izražava nezadovoljstvo radom djelatnika Centra, razgovora sa oštećenom koja je djelatnica tog Centra, a uz to ističe i da ima PTSP i braniteljski status koji izrečenoj prijetnji daje dodatnu ozbiljnost, nema osnova za zaključak da prijetnja nije bila ozbiljne naravi. Za postojanje kaznenog djela prijetnje nije od značaja da li počinitelj misli svoju prijetnju ozbiljno realizirati već je dovoljno da se radi o prijetnji koja je ozbiljna i koja objektivno može kod drugog izazvati strah za svoj život. Okolnost što nakon izgovorenih prijetnji optuženik A. D. oštećenoj na njezin izričit upit da li on njoj prijeti nije odgovorio već ju je počeo vrijeđati ne isključuje ozbiljnost izrečene prijetnje. Nema osnove za zaključak da bi optuženik oštećenoj kako to tvrdi žalitelj stavio u izgled neko drugo zlo, te ni osnova za kvalifikaciju kaznenog djela po čl. 139. st. 1. KZ/11 već je pravilno prvostupanjski sud djelo pravno okvalificirao kao kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11.

 

Imajući u vidu da žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu glede odluke o sankciji sud je razmotrio presudu iz tog žalbenog osnova. Za kazneno djelo iz čl. 139. st. 3. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci nije previsoko odmjerena obzirom na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Valjano je prvostupanjski sud utvrdio kao olakotnu okolnost bitno smanjeno ubrojivost optuženika u trenutku počinjenja kaznenog djela, činjenicu da se radi o osobi visoke životne dobi 70 godina, ocu 4 djece, sudioniku Domovinskog rata i višestruko odlikovanom, kao i okolnost da boluje od PTSP-a. Navedene okolnosti u dovoljnoj je mjeri vrednovao obzirom na utvrđenu otegotnu okolnost da je optuženik A. D. osuđivan za istovrsno kazneno djelo. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci primjerena je svim okolnostima počinjenja kaznenog djela, te utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, te će se njome zadovoljiti zahtjevi individualne i generalne prevencije. Valjano je u kaznu optuženiku A. D. temeljem čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme koje je bio lišen slobode od 6.kolovoza 2019. do 7. siječnja 2020.

 

Ispitujući presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 1., t. 5., t. 6., t. 9. - t. 11., st. 2. ZKP/08.

 

Međutim, utvrđeno je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon prilikom izricanja sigurnosne mjere. Iako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 68. st. 1., 2. i 3. KZ/11  nepravilno je odredio način na koji će se ista izvršavati i trajanje iste. Valjano je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik A. D. djelo počinio kao bitno smanjeno ubrojiv uslijed utjecaja simptoma iz kruga PTSP-a, a po mišljenju vještaka psihijatra postoji visoka razina vjerojatnosti da bi optuženik mogao ukoliko se ne podvrgne intenzivnom liječenju PTSP-a u budućnosti počiniti slično ili teže kazneno djelo, te stoga postoji uvjeti za izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja. Međutim, prvostupanjski sud je povrijedio kazneni zakon jer je način izvršenja te mjere kao i njezino trajanje utvrdio protivno odredbama čl. 68.st.2 i 3. KZ/11. Naime, istu je moguće izvršavati samo kada je izrečena uz kaznu zatvora samo u okviru zatvorskog sustava. Nadležno tijelo za probaciju istu izvršava samo u slučaju kada je mjera izrečena uz uvjetnu osudu ili djelomično uvjetnu osudu kao i u situaciji kada se optuženik otpušta na uvjetni otpust. Uz to, sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja je izrečena uz kaznu zatvora sukladno čl. 68. st. 3. KZ/11 može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora. Stoga je pogrešno prvostupanjski sud odredio da će se ista izvršavati uz nadzor nadležnog tijela za probaciju u trajanju od 2 godine, te je u tom dijelu presudu valjalo preinačiti.

 

Slijedom navedenih razloga primjenom odredbi čl. 486. st. 1. ZKP/08 prvostupanjska presuda preinačena je na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Puli-Pola 10.travnja 2020.