OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 1324/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja 1 A. D. iz B., O.: …, tužitelja ad. 2 D. R. iz B., O.:…, tužitelja ad. 3 D. K. iz B., O.:…, tužitelja ad. 4 D. D. O.:
…, protiv tuženika ad. 1 L. V. ud. V. iz S., O.: …, tuženika ad. 2 A. M. V. pok. V. iz S.,
, O.: …, tuženika ad. 3 I. V. pok. V., S., tuženika ad. 4 J. K. iz S.,
O.: …, tuženika ad. 5 S. D., žene V. iz
S., O.: …, tuženika ad. 6 N. T. ud. P.
iz S., O.: …, tuženika ad. 7 G. V. pok.
A., S., tuženika ad. 8 J.
Š. žene S. iz S., O.: …, tuženika ad. 9 D.
T., S., O.: …,
tuženika ad. 10 M. T. iz S., tuženika ad. 11 N.
B.-K. iz S., O.: …, tuženika ad. 12
Ž. Č. iz S., O.: …, tuženika ad. 13
N. B.-K. iz S., O.: …,
tuženika ad. 14 J. B. M. iz S., O.:
…, tuženika ad. 15 O. B.-K. iz S., O.: …, tuženika ad. 16 M. Ž. iz S.,
O.: …, tuženici ad. 1, 2, 5, 6, 8, 9, 11, 12, 13, 14, 15 i 16 zastupani po
pun. V. D., odvj. u S., radi ništavosti ugovora i isplate, nakon održane
glavne i javne rasprave zaključene dana 25.veljače 2020.godine u nazočnosti
pun.tužitelja ad.1 i zam.pun.tuženika ad.1,2,5,6,8,9,11,12,13,14,15 i 16, dana 9. travnja
2020. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:
P. 1324/19
„1.Ništav je i bez ikakva pravnog učinka kupoprodajni ugovor od 9.5.1982.godine kao i
ugovor o zakupu od 31.5.1982.godine koje su tužitelji A. D. i A. D.
zaključili sa M. T.-F. pok. L., zastupanoj po V. T. i M.
T.-F. pok.Š., zastupanoj po S. B.-K., a u odnosu na
neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest.zem.3468/1 i 3468/2 Z. 6939 k.o.
S..
2.Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima
iznos od 0,75 kn (ranije 750.000,00 dinara) sa zakonskim zateznim kamatama koje na
iznos od 0,10 kn (ranije 100.000,00 dinara) teku od 9.5.1982.godine do isplate, a na
iznos od 0,65 kn (ranije 650.000,00 dinara) teku od 31.5.1982.godine do isplate.
3.Dužni su tuženici solidarno i u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak.“
r i j e š i o j e
I. Ne dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj ad.1 napravio svojim podneskom
od 17.siječnja 2018.godine te podneskom tužitelja ad.1 od 14.svibnja
2019.godine.
II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženicima ad.1, ad.2, ad.5, ad.6, ad.8, ad.9, ad.11, ad.12, ad.13, ad.14,
ad.15 i ad.16 parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.812,50 kn.
Obrazloženje
Dana 5.studenog 1982.godine zaprimljena je tužba A. D. i A. D.
(supružnika i prednika tužitelja), protiv tuženika M. T.-F. pok.L., M.
T.-F. pok.Š., V. T. i S. B. K. radi utvrđenja
ništavosti i isplate. U. tužbi se navodi da su dana 9.svibnja 1982.godine tuženici ad.1 i
ad.2, zastupani po pun.-tuženicima ad.3 i ad.4, zaključili ugovor sa tužiteljima, kojim su
tužiteljima prodali zemljište na predjelu M. u S., označeno kao čest.zem.3468/1 i
3468/2 k.o. S., u ukupnoj površini od 1720 m2, a za cijenu od ND 750.000,00. Na
račun kupoprodajne cijene tužitelji da su tuženicima isplatili iznos od 100.000,00 ND,
istog dana. na traženje tužitelja da oni žele jedino ugovor na temelju kojega će se moći u
zemljišnoj knjizi upisati na svoje, tuženici ad.3 i ad.4 da su u ugovoru naveli da će se
potruditi da se ugovor pravno realizira i da će obavijestiti tužitelje kada sve bude gotovo.
Dana 28.svibnja 1982.godine tuženici ad.3 i ad.4 da su obavijestili tužitelje da je sve
gotovo te da su oni dana 31.svibnja došli u S. noseći ostatak kupoprodajne cijene od
ND 650.000,00. Međutim, tuženici, dobro znajući da zemljište koje je bilo predmet
ugovora od 9.svibnja 1982.godine predstavlja građevinsko zemljište u društvenom
vlasništvu pa da se kao takvo ne može otuđiti, bez prethodnog dogovora sa tužiteljima,
da su dana 31.svibnja 1982.godine sastavili ugovor o zakupu u kojem su naveli da je
predmetno zemljište (čest.zem.3468/2 ZU 6939 k.o. S.) kao nacionalizirano postalo
društveno vlasništvo i kao takvo da nije u pravnom prometu niti se može knjižiti na ime
tužitelja, pa da ga stoga daju u zakup na vrijeme od 80 godina uz naknadu od ND
190.000,00. Tužitelji da su odmah izjavili da oni takav ugovor ne žele, jer da su kupili
zemljište za izgradnju obiteljske kuće te da nemaju nikakav interes za zakup tog
zemljišta u poljoprivredne svrhe. na uvjeravanje tuženika ad.3 i ad.4 da oni i ugovorom o
zakupu mogu ostvariti svoju namjeru, tužitelji da su sa njima pristupili u općinu, tamo
1.lipnja 1982.godine potpisali ugovor o zakupu, ovjerili svoje potpise na ugovoru i kao
prevareni isplatili tuženicima ad.3 i ad.4 ostatak kupoprodajne cijene od 650.000,00 ND.
Oba ugovora da su ništa, onaj od 9.svibnja 1982.godine da je apsolutno ništav jer se
protivi prinudnim propisima, građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu da se ne
može otuđivati niti se mogu prenositi prava u pogledu tog zemljišta protivno Zakonu o
građevinskom zemljištu. Ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982godine da je ništav jer
zakupodavci tim ugovorom ustupaju zakupcima prava koja im pripadaju kao bivšim
P. 1324/19
vlasnicima nacionaliziranog zemljišta po odredbama ranije važećeg Zakona o prostornom
uređenju i korištenju građevinskog zemljišta, dakle, pravo korištenja i prvenstveno pravo
korištenja za gradnju, a taj prijenos na tužitelje da je i po tom zakonu bio zabranjen, kao
što je bio zabranjen i po Zakonu o građevinskom zemljištu. Ugovor o zakupu da je ništav
i iz razloga jer su ga tužitelji zaključili u zabludi, uslijed pogrešnog prikazivanja stvari od
strane tuženika ad.3 i ad.4 da će tužitelji i ugovorom o zakupu moći ostvariti svoju
namjeru u odnosu na označeno zemljište, na njemu izgraditi obiteljsku stambenu zgradu,
a ne koristiti ga u poljoprivredne svrhe, tužitelji da su bili u bitnoj zabludi te da su tako
zaključili ovaj ugovor o zakupu koji nisu htjeli zaključiti pa tako traže njegovo poništenje.
Tužitelji postavljaju zahtjev spram tuženika i traže da sud donese presudu kojom se
proglašava ništavim i bez ikakvog pravnog učinka kupoprodajni ugovor o 9.svibnja
1982.godine kao i ugovor o zakupu od 31.svibnja 1983.godine, te da obveže tuženike da
im solidarno i u roku od 15 dana isplate iznos od ND 750.000,00 sa zakonskim zateznim
kamatama koje na iznos od ND 100.000,00 teku od 9.svibnja 1982.godine, a na iznos od
ND 650.000,00 teku od 31.svibnja 1982.godine. Ujedno potražuju naknadu parničnog
troška od tuženika. Isto tako, postavljaju prijedlog za donošenje privremene mjere
zabranom otuđenja tuženicima ad.1 i ad.2 njihovog prava korištenje upisanog na
označenoj nekretnini uz zabilježbu te zabrane u zemljišnim knjigama.
U svom odgovoru na tužbu tuženici se protive tužbenom zahtjevu te predlažu da
sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška tuženicima. Navode da se
na ugovor od 9.svibnja 1982.godine ne mogu očitovati budući istim ne raspolažu pa
predlažu da preslik tog ugovora tužitelji dostave u sudski spis. Što se tiče Ugovora o
zakupu od 31.svibnja 1982.godine tuženici navode da ovaj ugovor ne može biti ništav jer
nije protivan postojećim propisima. Prema čl.39. Zakona o nacionalizaciji najamnih
zgrada i građevinskog zemljišta, prijašnji vlasnik nacionaliziranog neizgrađenog
građevinskog zemljišta ima pravo to zemljište sve dok je u njegovom posjedu besplatno
koristiti ili za to vrijeme drugome davati na korištenje uz naknadu suglasno važećim
propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Prema čl.69.st.2. Zakona o građevinskom
zemljištu (NN 54/80) prijašnji vlasnik odnosno korisnik neizgrađenog građevinskom
zemljišta u društvenom vlasništvu može to zemljište ako ga ne koristi odnosno ako ga
privremeno upotrebljava za poljoprivredno dati u zakup sa istom namjenom do uzimanja
tog zemljišta iz njegovog posjeda, a da se upravo to ostvaruje u predmetnom ugovoru o
zakupu. Navode da nema govora o tome da bi tuženici ovaj ugovor zaključili u zabludi i
da su im stvari krivo prikazane. Naprotiv u tom ugovoru o zakupu da je točno navedeno
da je predmetno zemljište odnosno zakupljena čestica nacionalizirana i postala društveno
vlasništvo. Nadalje, da nije točno da su tuženici tužiteljima govorili da će na spornom
zemljištu moći izgraditi obiteljsku stambenu zgradu, nego je naprotiv u tom ugovoru
utvrđeno da sporna čestica nije predviđena za stambenu izgradnju nego da je podesna za
poljoprivredne kulture, te da nigdje nije ograničen rok trajanja zakupnog odnosa. Ističu i
prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika ad.3 i ad.4, oni da se sa
tužiteljima ne nalaze ni u kakvom pravnom odnosu, kao ugovorne stranke, jer su samo
bili punomoćnici tuženika ad.1 i ad.2 kod sklapanja ugovora o zakupu. Premda tuženici
nemaju ugovor od 9.svibnja 1982.godine, a iz tužbe proizlazi da regulira istu materiju
kao i ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine, bez obzira na sadržaj ugovora od
9.svibnja 1982.godine, stranke su isti stavile van snage, pa je parnica radi poništenja tog
ugovora bespredmetna. Tuženici se protive zahtjevu tužitelja za donošenje privremene
mjere, kao i zahtjevu za isplatu zatraženog iznosa, jer je neopravdan zahtjev za
poništenje ugovora od 31.svibnja 1982.godine. Na tom ročištu, pripremnom, održanom
7.prosinca 1982.godine sud je rješenjem naložio tužiteljima da u roku od 8 dana dostave
u presliku ugovore od 9.svibnja 1982.godine te od 31.svibnja 1982.godine, tužitelji tom
nisu udovoljili, nikada, iluzorno je bilo očekivati da to naprave njihovi nasljednici nakon
dugog niza godina i smrti tužitelja A. i A. D., ugovor o zakupu od 31.svibnja
1982.godine nalazi se u pribavljenom predmetu I. centra Okružnog suda u Splitu
Kio.57/83, kao i ugovor zaključen između stranaka dana 9.svibnja 1982.godine (list 6-10
tog spisa koji je priložen ovom).
P. 1324/19
Tužitelj A. D. saslušan je u svojstvu parnične stranke na ročištu
održanom dana 27.siječnja 1983.godine, isti je u svom iskazu potvrdio i ponovio navode
iz tužbe, a njegovom iskazu pridružila se na istom ročištu njegova supruga, tužiteljica
ad.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da oni sa ranijim vlasnicima zemljišta koje je trebalo biti
predmetom kupoprodaje, tada nositeljicama prava korištenja na istom, tuženicama ad.1 i
ad.2 i nisu kontaktirali, njih su zastupali tuženici ad.3 i ad.4, sin i nećak. Dakle, već sada
se može navesti je da pasivna legitimacija u odnosu na tuženike ad.3 i ad.4 zaista
promašena, da je njihov prigovor osnovan, jer oni nisu kao nositelji prava korištenja bili
sa tužiteljima ni u kakvom ugovornom odnosu, nego su to bile tužene ad.1 i ad.2, a
tuženici ad.3 i ad.4 su postupali samo u ime i za račun tuženika ad.1 i ad.2. Dakle,
pasivno legitimirane su tužene ad.1 i ad.2, sada pokojne, a tuženici ad.3 i ad.4 nisu bili
pasivno legitimirani.
Tuženik ad.3 u svom iskazu navodi da je on zastupao u ovom pravnom poslu
svoju majku – tuženu ad.1, a tuženik ad.4 svoju tetku –tuženu ad.2. U svojim iskazima
tuženici ad.3 i ad.4 ustraju u navodima iz svoje tužbe, ukratko rečeno, tvrde da su sa
tužiteljima zaključili ugovor o zakupu predmetnog zemljišta, za iznos od 750.000,00 din
(koji su im tužitelji isplatili ) te dodatno 75.500,00 din (koji im tužitelji nisu platili) na ime
razlike u kvadraturi zemljišta. Tuženik ad.2 u svom iskazu navodi da je ugovor od
9.svibnja 1982.godine u biti priznanica a ne ugovor. Tužiteljima da je predmetno
zemljište trebalo radi bavljenja uzgojem cvijeća i čitavo vrijeme da su znali i na to pristali
da sa tuženicima zaključe ugovor o zakupu jer je zemljište bilo nacionalizirano. Tuženici
ad.3 i ad.4 da su željeli da zakupni odnos traje 30 ili 35 godina, tužitelji 100 godina, da
su se na kraju dogovorili da zakupni odnos traje 80 godina, da tuženicima nije smetalo
da zakupni odnos traje više ili manje godina jer se nitko od tuženika ne bavi
poljoprivredom, tužene ad.1 i ad.2 da su starije žene, a da su jednostavno htjeli to
zemljište zaštiti od ostalih susjeda koji su već počeli deponirati svoje smeće na istom te
ostavljati tu kojekakvi materijal, npr.zemljište koje bi iskopali prilikom iskopa temelja za
gradnju kuća i slično. Sa tužiteljima da su dogovorili da će tuženici ad.3 i ad.4 sastaviti
ugovor o zakupu i ishoditi priključak na gradski vodovod, pa kad ovo srede da će pozvati
tužitelje da dođu potpisati ugovor o zakupu i isplate zakupninu. Dana 31.svibnja
1982.godine da su se sastali sa tužiteljima u kući svjedoka P., da su tuženici već
imali spreman ugovor o zakupu, a da je na traženje tužitelja u ugovor napisan manji
(190.000,00 din) iznos zakupnine od stvarnog jer su to tako tužitelji tražili. Nakon toga
da su svi čitali ugovor, da su sastavili na traženje tužitelja i aneks istom, da su ga svi
potpisali, dana 1.lipnja 1982.godine da su otišli na općinu izvršiti ovjeru svojih potpisa.
Nakon ovoga da se nisu čuli sa tužiteljima, da su oni došli u 8. ili 9.mjesecu i da su se
opet našli u kući L. P., da je isti počeo sastavljati priznanicu na ime
zaprimljenog iznosa od 75.500,00 din, međutim, za vrijeme pisanja ove priznanice da je
došlo do problema među strankama tako da priznanica nije do kraja napisana niti
potpisana, a tužitelji da im nisu isplatili iznos od 75.500,00 din. Dakle, u jednom trenutku
za vrijeme pisanja priznanice tužitelji da su izvadili formular kupoprodajnog ugovora koji
su kupili u knjižari te počeli inzistirati da se taj formular ispuni, sa time da se tuženici
ad.3 i ad.4 nisu suglasili, poslije ovoga da su se razišli da je punomoćnik tužitelja kasnije
tražio da tužiteljima vrate novac što su oni odbili smatrajući da su tužitelji znali da
uzimaju zemlju u zakup te da ih je iznenadilo što oni zahtijevaju pisanje nekakavog
ugovora o kupoprodaji jer je zemljište nacionalizirano i kupoprodaja ne dolazi u obzir.
Iz iskaza tužitelja proizlazi da je svjedok zaključenja pravnih poslova bio L.
P., nesrodan sa strankama, koji je bio i posrednik između tužitelja i tuženika. Sud
je izveo dokaz njegovim saslušanjem, saslušanjem svjedoka L. P.. Isti je u
svom iskazu (saslušan je 1983.godine) naveo da je prije 10.ak mjeseci upoznao tužitelje,
tuženike ad.1 i ad.2 da ne poznaje, a tuženika ad.3 da je upoznao dok je radio u
poduzeću L. u S., tuženika ad.4 da je upoznao u isto vrijeme kada i tužitelje.
Tužitelji su ga upitali gdje bi se mogla naći neka zemlja, da su govorili o zemlji i tražili
P. 1324/19
neku pogodnu zemlju, da im je on kazao kako je sva zemlja u S. nacionalizirana, da
će im on pokazati jednu ali da se na toj zemlji ne može graditi, jer je nacionalizirana, da
se samo može zaključiti ugovor o zakupu. Tužitelji da su se suglasili sa tim da on stupi u
kontakt sa vlasnikom te zemlje, da je znao da je vlasnica zemlje majka tuženika ad.3, da
je istog pozvao i dogovorio s njim da dođe u kuću svjedoka radi dogovora sa tužiteljima.
Zajedno sa tuženikom ad.3 da je došao i tuženik ad.4, zajedno sa njima i tužiteljima da
je otišao na spornu zemlju, međutim, da nije čuo njihov cijeli razgovor, u svakom slučaju
da je čuo da su tuženici ad.3 i ad.4 kazali tužiteljima da je zemljište nacionalizirano i da
im ga mogu dati u zakup, da su se tu još dogovarali i o cijeni zakupa, da su se definitivno
dogovorili da će cijena zakupa biti 750.000,00 din, a da će, ukoliko površina bude veća
od 1300 m2, razliku platiti tužitelji. Tužitelji da nikada nisu pitali je li zemljište podesno
za gradnju, da im je on odmah kazao da je zemljište nacionalizirano i da kupoprodaja
nije dopuštena. Nakon toga da su otišli u svjedokovu kuću gdje je on rukom ispisao
priznanicu da su tužitelji isplatili tuženicima ad.3 i ad.4 na ime dijela zakupnine iznos od
100.000,00 din. Ovu priznanicu da je pisao on osobno, bez da mu je itko diktirao, u ovoj
priznanici da je navodio riječi „prodavaoci“ i „kupci“, ali da se ne može izjasniti zašto je
upotrebljavao ove termine, a ne „zakupodavac“ i „zakupoprimac“. Nakon toga da su se
dogovorili da će tuženici ad.3 i ad.4 na zemlju dovesti geometra radi premjeravanja
zemljišta. Nakon toga da su tužitelji i tuženici ad.3 i ad.4 bili kod svjedoka onom prilikom
kada su tužitelji sa sobom donijeli 650.000,00 din da bi platili drugi dio ugovorene
zakupnine, ovom prilikom priznanicu da je napisao osobno tuženik ad.4, kako su utvrdili
da zemlja ima veću površinu to da su kazali tužiteljima da im moraju platiti još nekih
70.000,00 din, da su ugovorili predaju i tog iznosa. Sutradan po ovom sastanku kod
svjedoka, tužitelji da su zajedno sa tuženicima ad.3 i ad.4 trebali otići na općinu radi
ovjere ugovora, svjedok ovaj ugovor da nije niti čitao, da ga je vidio izdaleka, ali da su
isti tužitelji vidjeli prije nego su isplatili iznos od 650.000,00 din, ovaj ugovor da je čitan
glasno pa da su tako tužitelji vidjeli da se radi o ugovoru o zakupu. Navodi da on na
općini radi ovjere potpisa stranaka i punomoćnika nije bio, otprilike mjesec dana nakon
toga da su opet kod njega došli tužitelji, da su se prethodno dogovorili sa tuženikom ad.3
da će se naći kod svjedoka, da su tom prigodom govorili kako su oni prevareni, da su im
tuženici ad.3 i ad.4 dali ugovor o zakupu ali da oni tim ugovorom ne mogu dokazati
svojoj djeci da su vlasnici zemlje. (ovo je očito razlog predomišljanja). Tuženici ad.3 i
ad.4 da su ovom prigodom ostali pri svome, tj. da je sastavljen ugovor o zakupu i da
njega treba poštovati. Kada su tužitelji uvidjeli da zelju mogu uzeti u zakup, da su
govorili da se tužiteljica ad.2 bavi cvjećarstvom pa da će zemlju uzeti u zakup radi
poljoprivredne obrade. Svjedok je naveo i to da su tužitelji uvijek htjeli kupoprodajni
ugovor, a tek kada su uvidjeli da je zemlja nacionalizirana, da su ona pristali na zakup.
Svjedok A. K., poznanica tužitelja, iskazala je da su tužitelji željeli na
području S. kupiti zemlju za gradnju kuće, sa tužiteljicom ad.2 i čovjekom po imenu
L., da je otišla na predmetno zemljište i da je on kazao tužiteljici da slobodno može na
tom zemljištu napraviti dvokatnicu jer je gradnja slobodna, da je nitko neće srušiti.
Nakon toga da su tužitelji došli kod nje i kazali joj da su prevareni, da su napravljeni
„falši“ ugovori i da su platili 75 milijuna starih dinara a da zemlja nije njihova.
Svjedok S. K., djever svjedokinje A. K., iskazao je da je njegova
kuća sa okućnicom u neposrednoj blizini predmetnog zemljišta, da je tako i upoznao
tužitelje, da je jedne prigode kada je svjedok kopao zemlju radi provođenja vodovodne
instalacije naišao tužitelj ad.1 i pitao ga kako bi on mogao dobiti priključak na vodovodnu
cijev za svoju zemlju te mu kazao koju je zemlju kupio. Svjedok da ga je uputio, ukoliko
će sudjelovati u izgradnji, koliko treba uplatiti MZ M., da je zamolio svjedoka da
umjesto njega uplati M. M. iznos od 10.000,00 din, da mu je predao novac i da je
svjedok uplatio taj novac. Nakon nekog vremena da mu se javio tužitelj ad.1 i kazao daje
prevaren, da bi bilo potrebno tražiti od MZ natrag iznos od 10.000,00 kn, svjedok da je
to ishodio za tužitelja ad.1 i da mu je novac predao. Navodi da mu ništa nije poznato o
međusobnim odnosima stranaka, pregovorima, kupnji ili pak zakupu, da nikada nije vidio
P. 1324/19
L. P., a predmetno zemljišta tada da je bilo obraslo kupinom. Navodi da se ne
može sjetiti i precizno izjasniti je li uplata priključka išla u svrhu izgradnje objekta ili
poljoprivrednu svrhu, da je blagajniku MZ kazao kako tužitelju ad.1 treba voda za
izgradnju kuće.
Pred istim sudom dana 5.kolovoza 1985.godine zaprimljena je tužba O. S. i
J. pravobranilaštva S. protiv tuženika ad.1 M. T.-F. pok.L., tuženika
ad.2 M. T.-F. pok.Š., tuženika ad.3 A. D. i tuženika ad.4 A.
D., radi utvrđenja ugovora ništavim i isplate. U toj tužbi se navodi da su tuženici u
Splitu 9. svibnja 1982.godine zaključili kupoprodajni ugovor, tim ugovorom tuženici ad.1 i
ad.2 da su prodali, a tuženici ad.3 i ad.4 kupili neizgrađeno građevinsko zemljište u
S., predmetno zemljište. Dana 31.svibnja 1982.godine da su zaključili ugovor o
zakupu koji su ovjerili kod O. S. dana 1.lipnja 1982.godine, , za isto zemljište.
Stranke da su očito htjele zaključiti ugovor o kupoprodaji, pred I. centrom
Okružnog suda u Splitu da se vodio istražni postupak protiv V. T. i S.
B.-K. koji su bili punomoćnici tuženika ad.1 i ad.2, radi zaključenja predmetni
ugovora. Kako je navedenim ugovorima izvršen promet neizgrađenog građevinskog
zemljišta suprotan odredbama iz čl.1. stv.2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada i čl.6.
Zakona o građevinskom zemljištu, to se predlaže da sud temeljem odredbe čl.104.
Zakona o obveznim odnosima donese presudu kojim će ova dva ugovora utvrditi ništavim
(ugovor od 9.svibnja 1982.godine i 31.svibnja 1982.godine) te obvezati tužene ad.1 i
ad.2 da tužitelju ad.1 O. S. isplati iznos od 750.000,00 din.
Ovaj predmet je rješenjem suda od 9.prosinca 1982.godine spojen sa temeljnim
predmetom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja. Kasnije je tužba u tom predmetu
povučena, podneskom dana 8.svibnja 2002.godine, što je i utvrđeno rješenjem ovog
suda br.IIP.1746/82 od 6.studenog 2002.godine, koje je pravomoćno, dakle, u tom
trenutku pravomoćnosti rješenja o povlačenju tužbe G. S., tužiteljica u
temeljenom predmetu je bila A. D., a tuženici F. V., V. T.,
G. B.-K., S. B.-K. i S. B.-K.. U svom odgovoru
na tužbu u tom predmetu koji je spojen sa ovim, tuženici ad.3 i ad.4 (a ovdje tužitelji
A. i A. D.) naveli su kako nisu znali da je zemljište nacionalizirano, da su imali
namjeru kupiti česticu za izgradnju stambene zgrade ali da je ta namjera otpala onog
momenta kada su doznali da je čestica nacionalizirana i da na istoj ne mogu steći pravo
vlasništva i po tom osnovu dobiti dozvolu za izgradnju stambene zgrade, a to ne mogu
postići ugovorom o zakupu od 31.svibnja 1982.godine. Oni također navode da traže da
se poništi ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine, protive se zahtjevu O. S.
na isplatu od tuženika ad.1 i ad.2.
Za navesti je da iz ovog odgovora na tužbu supružnika D., proizlazi da oni i
dalje imaju pravni interes da se ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine utvrdi
ništavim, međutim, nikada, tijekom postupka i za svog života, u svojim iskazima,
očitovanjima i ovom odgovoru na tužbu nisu naveli da je u biti zaključen valjani
kupoprodajni ugovor sa tuženicima ad.1 i ad.2 koji bi bio prikriven predmetnim
ugovorom o zakupu. Oni čitavo vrijeme i to treba prihvatiti kao njihov stav jer su ga
uredno i višekratno očitovali, tvrde da u biti kupoprodajni ugovor koji su željeli zaključiti
sa tuženicima, nije zaključen, nego su prevareni i zaključili su ugovor o zakupu. Radi
toga i radi njihovog postavljenog zahtjeva, a sud odlučuje u granicama postavljenog
zahtjeva, sud drži da ugovor o kupoprodaji predmetnog zemljišta koji bi proizvodio
pravne učinke nije zaključen, jer su stranke jedino i isključivo navodile tijekom postupka
da su zaključile ugovor o zakupu, koji je za tuženike valjan i proizvodi pravne učinke, a
za po mišljenju tužitelja bi isti bio ništav (ništetan) jer su ga zaključili u zabludi i nije se
smio zaključiti po pozitivnim propisima u to vrijeme.
P. 1324/19
Dakle, ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine je zaključen, trebalo je zauzeti
stav je li isti valjan i je li proizvodio/proizvodi pravne učinke. Isto tako treba odlučiti po
pitanju ništavosti ugovora zaključenog 9.svibnja 1982.godine.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta I. centra
Okružnog suda u Splitu broj Kio.57/83 sa priležećim predmetnim ugovorima;
saslušanjem tužitelja A. D. i tužiteljice A. D.; saslušanjem svjedoka
A. P.; saslušanjem tuženika V. T. i S. B.-K.;
saslušanjem svjedoka A. K. i S. K.; pregledom rješenja o nasljeđivanju
ovog suda broj O-1560/85 od 25.veljače 1987.godine; rješenja o nasljeđivanju
Općinskog suda u Bjelovaru broj O-392/97 od 2.ožujka 2000.godine; rješenja Općinskog
suda u Bjelovaru broj O-3003/15 od 28.travnja 2016.godine; smrtovnice M. R.
od …; Ugovora o darovanju zaključenog između tužitelja ad.1
A. D. i A. D. od 9.srpnja 2003.godine; rješenja o nasljeđivanju
ovog suda broj O-1979/99 od 22.ožujka 2000.godine; predmeta ovog suda O-976/97; O-
629/11; O-2796/13; O-1638/13.
Zahtjev ranijih tužitelja A. D. i A. D. (pa ni sadašnjih tužitelja kao njihovih sljednika) nije osnovan.
Temeljem svih izvedenih dokaza, očitovanja stranaka i iskaza svjedoka, ovaj sud
zaključuje da su tužitelji ad.1 i ad.2 (raniji tužitelji-prednici sadašnjih tužitelja) supružnici
A. D. i A. D. sa nositeljima prava korištenja predmetnom zemljištu na
M. – tuženicama ad.1 i ad.2 (ranijim tuženicama ad.1 i ad.2), zastupanim po
punomoćnicima – ranijim tuženicima ad.3 i ad.4 zaključili dana 9.svibnja 1982.godine
ugovor za predmetno zemljište u kojem su tužitelji D. navedeni kao kupci a
tuženici ad.1 i ad.2 kao prodavatelji istog. Na ime akontacije tim danom je
prodavateljima isplaćen od strane kupaca iznos od 100.000,00 din, a ugovorena je cijena
za 1270 m2 od 750.000,00 ND, ugovoreno je i premjeravanje čestice radi utvrđenja
ukupne površine. Kada bi se radilo samo o ovom ugovoru između stranaka, sud bi naveo
da se radi o kupoprodajnom ugovoru za predmetnu česticu i da je isplaćeni iznos od
100.000,00 ND u biti dio kupoprodajne cijene, u to vrijeme taj ugovor se nije smio
zaključiti jer bi bio suprotan pozitivnim propisima te bi kao takav u to vrijeme bio ništav.
Međutim, kako su nakon ovog ugovora ugovorne stranke zaključile i predmetni Ugovor o
zakupu istog zemljišta od 31.svibnja 1982.godine na kojem su ovjereni i potpisi dana
1.lipnja 1982.godine, to sud drži da su same ugovorne stranke zaključenjem Ugovora o
zakupu stavile izvan snage ovu pogodbu-ugovor od 9.svibnja 1982.godine i da je on
zamijenjen predmetnim Ugovorom o zakupu. Dakle, ugovor od 9.svibnja 1982.godine je
prestao proizvoditi pravne učinke trenutkom kada su ga stranke stavile izvan snage, nije
ništetan jer stranke i ne navode da se radilo o kupoprodajnom ugovoru, niti
preliminarnom kupoprodajnom ugovoru, a same stranke su ga stavile izvan snage
drugim pravnim poslom. Radi navedenog zahtjev da se isti proglasi ništetnim (ugovor od
9.svibnja 1982.godine) nije osnovan te ga je valjalo odbiti, u tom dijelu i iz tog razloga,
jer je isti stavljen izvan snage voljom stranaka i prestao je egzistirati 31.svibnja
1982.godine, dok je tužba podnesena u odnosu na ovaj ugovor nakon toga, prestanka
njegovog postojanja.
Što se tiče predmetnog Ugovora o zakupu od 31.svibnja 1982.godine, sud drži da
se zaista radi o ugovoru o zakupu, da su stranke istog htjele zaključiti i da su ga
zaključile, u najvećem dijelu ispunile i dana 1.lipnja 1982.godine pred O. S.
ovjereni su potpisi na istom. I za tužitelje i za tuženike tijekom postupka bio je zaključen
jedino ugovor o zakupu, to tuženici tvrde, to navode i tužitelji iako navode da su ga
zaključili u zabludi i da nisu htjeli isti zaključiti a da to nije ni bilo dopušteno u
promatrano vrijeme njegovog zaključenja.
P. 1324/19
Sud drži da je Ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine zaključen suglasnošću
ugovornih stranaka i da je isti po zaključenju bio valjan, proizvodio je i proizvodi pravne
učinke, a tužitelji D. nisu bili ni u kakvoj zabludi kod njegovog zaključenja, oni i ne
navode da taj ugovor predstavlja fiktivni ugovor i da u biti prikriva kupoprodajni ugovor,
iz njihovog iskaza i očitovanja tijekom postupka proizlazi da su Ugovor o zakupu
zaključili, ugovorenu cijenu zakupa isplatili nositeljicama prava korištenja predmetnog
zemljišta kao zakupodavcima, ovjerili potpise i da su se naknadno predomislili u pogledu
tog pravnog posla, nakon što je već bio zaključen i počeo proizvoditi pravne učinke. Iz
iskaza svjedoka P. kojemu sud u bitnom poklanja vjeru za navesti je da su
tužitelji naknadno naveli da je to bilo na traženje djece tužitelja jer je bilo jasno da
temeljem ugovora o zakupu ne mogu postići upis predmetne nekretnine na ime tužitelja.
Sud je stava da je za ovo predomišljanje već bilo kasno u tom trenutku, jer je Ugovor o
zakupu izvršen i zakupoprimci nikada nisu tužiteljima kao zakupodavcima sporili pravo na
posjed predmeta zakupa u trajanju od 80 godina, uz zadržavanje zakupnine u iznosu od
plaćenih 750.000,00 ND, malu razliku od cca 10% tog iznosa nisu ni tražili od tužitelja.
Svjedok P. naveo je i to da su tužitelji uvijek htjeli kupoprodajni ugovor, a tek
kada su uvidjeli da je zemlja nacionalizirana, da su onda pristali na zakup, što je i
logično, dakle, tužitelji su stvarno na ugovor o zakupu pristali, što proizlazi iz svih
izvedenih dokaza pa i očitovanja samih tužitelja, pa i u odgovoru na tužbu O. S. u
ranije pripojenom predmetu. Naravno da su tužitelji znali i morali znati da je zemljište
nacionalizirano i da su tuženici ad.1 i ad.2 nositelji prava korištenja na istom, to je bila i
općepoznata okolnost, a mogli su to utvrditi i uvidom u zemljišne knjige, sud drži da nisu
ničim dovedeni od strane tuženika u zabludu, niti od strane svjedoka P., oni su
htjeli zemljište kupiti, to nije bilo moguće, pristali su na zaključenje ugovora o zakupu,
ovjerili su potpise i ugovor o zakupu je zaključen i izvršen. Tužitelji su se naknadno
predomislili, ali to ne dovodi do zaključka da se radi o ništetnom pravnom poslu koji je u
suprotnosti bio sa pozitivnim propisima u J. u to vrijeme niti o pravnom poslu
koji su zaključili u zabludi. Općepoznato je bilo u promatrano vrijeme da su građevinska
zemljišta nacionalizirana, da su raniji vlasnici nositelji prava korištenja, ukoliko im
zemljište nije deposedirano, što je ovdje slučaj, imali mogućnost isto koristiti u
poljoprivredne svrhe. Tuženicima ad.1 i ad.2 kao starijim ženama to nije bilo moguće jer
to zemljište nisu koristili, svjedoci i stranke iskazuju o tome da se radilo o zaraslom
zemljištu, isto je bilo na udaljenom dijelu grada, posebno za tuženike, pa im nije ni bilo
potrebno. Logično bi bilo da isto prodaju, ali, kako to nije bilo moguće, onda su ga imali
namjeru dati u zakup na dugi vremenski period, dakle, ekonomski iskoristiti, što su i
napravili, tužiteljima, kojima je sve ovo bilo i moralo biti poznato. Na strani tuženika niti
njihovih punomoćnika u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o zakupu nema
namjere dovesti tužitelje u zabludu, svi su znali što rade, što zaključuju, suglasnim
očitovanjem volja ugovornih stranaka ugovori su zaključeni, prvi je stavljen izvan snage
zaključenjem Ugovora o zakupu koji proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke istog.
Tužitelji su se jednostavno rečeno predomislili, a za navesti je da je općepoznato kako je
su nositelji prava korištenja davali u zakup zemljišta koja ne koriste i ne mogu otuđiti za
neznatne iznose pa i besplatno na korištenje, dakle, u ovom slučaju nije došlo ni do
kakvog osiromašenja tužitelja, jer su zemljište u zakup dobili na rok od 80 godina,
ogroman vremenski period, pa su iznos zakupa mogli stvarno višestruko vratiti
iskorištavanjem tog zemljišta u poljoprivredne svrhe, a iz iskaza svjedoka K. jasno
je da je tužitelj ad.1 uplatio i doprinos za uvođenje vode na isto.
Predmetnim Ugovorom o zakupu od 31.svibnja 1982.godine ne dolazi do otuđenja
nekretnine, nego ga nositeljice prava korištenja, koje su ujedno i posjednice jer zemljište
jest nacionalizirano ali nije deposedirano, daju u zakup zakupoprimcima na rok od 80
godina uz plaćanje zakupnine, dakle, na obrađivanje. Predmetni ugovor o zakupu bio je
valjan i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima SFRJ (Službeni list SFRJ 29/78,
39/85, 57/89), koji je preuzet Zakonom o preuzimanju zakona o obveznim odnosima (NN
53/91), bio je valjan i u vrijeme zaključenja 19082.godine. Prema odredbi čl.49.ZOO-a
(ZOO 1991) predmet obveze je nedopušten ako je protivan Ustavu RH, prisilnim
P. 1324/19
propisima te moralu društva, prema odredbi čl.51. ZOO-a svaka ugovorna obveza mora
imati dopuštenu osnovu, a osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu RH, prisilnim
propisima te moralu društva. Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav.
U ovom slučaju Ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine nije ništav pravni posao, nije
bio protivan prisilnim propisima u to vrijeme, kao ni u vrijeme preuzimanja ZOO od
strane RH – 1991.godine.
Nadalje, sve i da je taj ugovor bio ništav kada bi bio protivan pravnim propisima u
vrijeme zaključenja, za navesti je da bi došlo do njegove konvalidacije, kao što bi do
konvalidacije došlo i da je predmetni ugovor o zakupu u biti prikrivao valjani ugovor o
kupoprodaji. Dakle, sve i da su stranke u biti zaključile ugovor o kupoprodaji i da je isti
tada bio ništav pravni posao, zabranjen pozitivnim propisima, isti bi konvalidirao i
proizvodio bi pravne učinke, a sve to vezano za odredbu čl.18. Zakona o naknadi za
imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ( NN 92/96). Što se
tiče eventualnih mana volje odnosno bitne zablude na koju su se kod zaključenja
Ugovora o zakupu ranije pozivali tužitelji, ni u ovom slučaju isti ne bi imali pravo tražiti i
uspjeti u poništenju predmetnog Ugovora o zakupu od 31.svibnja 1982.godine, jer je
zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu sa kojom se sklapa
ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti. Tužitelji su znali
prilikom zaključenja ugovora, kojeg su dan kasnije i ovjerili, da je to ugovor o zakupu, da
se njime ne stječe osnov za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama i da je
predmetna nekretnina nacionalizirana sa pravom korištenja na ime jedne i druge M.
T.-F., kao ranijih vlasnica. Dakle, svakako, bitne zablude u ovom slučaju radi koje
bi se moglo tražiti poništenje ugovora nema, a sve i da je bilo, tužitelji koji se na bitnu
zabludu pozivaju, nisu postupali sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Dakle, u ovom
slučaju ugovor o zakupu nije ni apsolutno ništav pravni posao i nije bilo mana volje kod
njegovog zaključenja koja bi dovela do poništenja istog.
Tijekom postupka tužena ad.1 M. T.-F. pok.L. preminula, preminula
je i tužena ad.2 M. T.-F. pok.Š., nasljednici tužene ad.2 su G. B.-
K., S. B.-K. (raniji tuženik ad.4) i S. B.-K.. N.
tužene ad.1 M. T.-F. pok.L. su raniji tuženik ad.3 V. T.-F. i
F. V..
Tužitelj ad.1 A. D. je preminuo tijekom postupka pa je tužiteljica ad.2
A. D. podneskom od 3.prosinca 2001.godine obavijestila sud da je ona njegova
univerzalna nasljednica po rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru br.O-
392/97 od 2.ožujka 2000.godine. Dakle, tužiteljica je bila A. D., a tuženici
F. V., V. T., G. B.-K., S. B.-K. i S.
B.-K.. Preminula je i F. V. kao i tuženik V. T., utvrđen je
prekid postupka rješenjem od 23.rujna 2008.godine. Tužiteljica A. D., inače
potpuno neaktivna po traženjima suda, potpuno nezainteresirana za označavanje
sljednika preminulih tuženika, preminula je 19.travnja 2015.godine što je utvrdio ovaj
sud, te je sud službenim putem, jer to tužitelji (niti sadašnji tužitelj ad.1) nisu napravili
niti preuzeli postupak iza smrti A. (A.) D., pribavio rješenje o nasljeđivanju
iza smrti ranije tužiteljice broj O-3003/15 od 28.travnja 2016.godine, njenih
nasljednicima proglašeni su J. D. (sin ostaviteljice), A. D. (sada
tužitelj ad.1-unuk ostaviteljice), D. R. (sada tužiteljica ad.2-unuka
ostaviteljice), Ž. K. (unuk ostaviteljice), D. K. (sada tužitelj ad.3-unuk
ostaviteljice) i D. D. (sada tužitelj ad.4-praunuk ostaviteljice). U ovom
rješenju o nasljeđivanju nije navedena predmetna nekretnina u ostavinu A. D.,
jer ista nije ni stekla pravo vlasnosti na istoj, tako da temeljem rješenja o nasljeđivanju
nema singularne sukcesije na istoj. S. nasljednici A. D. su u istoj pravnoj
poziciji glede predmeta ovog spora i predmetne nekretnine, jer su oni nasljednici A.
D. i takvima su proglašeni rješenjem o nasljeđivanju a u pogledu predmetne
nekretnine nije je naslijedio niti jedan od njih, posebno, jer to nije ni bilo moguće i
razloga što ista ne predstavlja ostavinu A. D.. Dakle, svi nasljednici A.
P. 1324/19
D. stupaju na njeno mjesto po pozivu suda rješenjem, oni su mogli povući svoju
tužbu, a neki od njih to su i napravili, ne svi. Tužitelj ad.1 se kod svog stava da on jedini
ima pravo stupiti na mjesto ranijih tužitelja supružnika D. poziva na Ugovor o
darovanju koji je sa bakom A. D. zaključio dana 9.srpnja 2003.godine. Tim
ugovorom mu je darovala „svoje vanknjižne nekretnine koje se sastoje od čkbr.3468/1 i
3468/2 k.o. S., a ležeće u predjelu „M.“ u S. ukupne površine 1270 m2“, dakle,
predmetnu nekretninu. Ovaj članak iz ugovora o darovanju je kontradiktoran sa stavom
koji su supružnici D., raniji tužitelji, čitavo vrijeme iskazivali u ovom postupku i
spram tuženika, a to je da je Ugovor o zakupu od 31.svibnja 1982.godine ništav pravni
posao, da nisu zaključili kupoprodajni ugovor koji bi bio valjan za predmetno zemljište.
Kod takvog svog stava u ovom postupku, A. D. „daruje“ unuku baš predmetnu
nekretninu, što je kontradiktorno ranijem stavu supružnika D., tužbi i njihovom
zahtjevu, koji je sada zahtjev i svih tužitelja, njihovih sljednika. Dakle, ako A. D.
nije vlasnica predmetne nekretnine, ona je ne može niti otuđiti, darovati, pa slijedom
navedenoga, s obzirom na zahtjev iz tužbe, tužitelj ad.1 ne može biti jedini tužitelj u
ovom postupku, odnosno, nije stekao nekretninu koja je predmet spora, a da ju je i
stekao, samo to bi bilo dovoljno da zahtjev u ovom postupku bude odbijen kao
neosnovan. Svakako, svi nasljednici A. D. trebali su biti pozvani na preuzimanje
postupka iza njene smrti, ne samo tužitelj ad.1, pa su ostali nasljednici mogli podnijeti
žalbu na to rješenje suda ili nakon pravomoćnosti rješenja kojim se pozivaju da preuzmu
postupak i kojim se postupak nastavlja, jednostavno povući tužbu, što su neki od njih
napravili i u pogledu toga je doneseno pravomoćno rješenje ovog suda kojim se to
utvrđuje. D., A. D. kao jedan od nasljednika A. D. je sada jedan
od tužitelja u ovom postupku, a na mjesto tužitelja stupili su i drugi njeni nasljednici,
tužitelji ad.2 – ad.4, koji nisu povukli tužbu u ovoj pravnoj stvari. Ono što je također
bitno u ovom postupku jest da iz tč.III. Ugovora o darovanju između A. D. i
A. D. proizlazi i to da je predmetna nekretnina premet postupka povrata
oduzete imovine kod U. za imovinsko-pravne poslove SDŽ
temeljem zahtjeva D. A. i D. A. zaprimljenog kod navedenog U.
20.lipnja 1997.godine, a koji predmet još nije dovršen. A. D. potpisom ovog
ugovora priznala je A. D. pravo da temeljem istog kao njen pravni sljednik
vodi postupak koji se vodi za povrat predmetne nekretnine, te da daroprimac stupa u
posjed darovanih mu nekretnina odmah nakon ovjere potpisa na ovom ugovoru, dakle,
odmah nakon 9.srpnja 2003.godine.
Za navesti je da A. D. koja navodi da je sa suprugom prevarena kod
zaključenja ugovora o zakupu predmetne nekretnine 1982.godine, nekretninu kao
vlasnica 2003.godine daruje svom unuku – tužitelju ad.1, ona i njen suprug A. su kao
vlasnici predmetne nekretnine pred nadležnim tijelom kao vlasnici 20.lipnja 1997.godine
podnijeli prijedlog za povrat, te A. D. stupa na mjesto A. D. pred
tim tijelom temeljem ovog ugovora, dakle, u pogledu ishođenja prava na predmetnoj
nekretnini. Očito su supružnici D. 1997.godine kod podnošenja prijedloga za
povrat u pogledu predmetne nekretnine „zaboravili“ na ovaj postupak koji je vođen
upravo po njihovoj tužbi dugi niz godina, te su očito radi toga i bili neaktivni u postupku,
jer su očito pred nadležnim tijelom u postupku povrata nastupali kao vlasnici iste, dok
ovdje navode da su u pogledu stjecanja prava vlasništva prevareni. Stoga stvarno nije
jasno kako sadašnji tužitelji, posebno tužitelj ad.1, misle da mogu naspram sljednika
tuženika uspjeti u zahtjevu radi isplate ranije plaćenog iznosa od 750.000,00 din (pored
zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovora (na kojima očito pred nadležnim tijelom sada
temelje svoja prava na predmetnoj nekretnini)), te u isto vrijeme uspjeti u postupku
povrata odnosno naknade za predmetnu nekretninu. Spram tuženika odnosno sada
njihovih sljednika tužitelji nastupaju kao nevlasnici predmetne nekretnine koji su
prevareni od prednika tuženika, koji su zadržali novac kao plod te prevare, a pred
nadležnim tijelom – U. za imovinsko pravne poslove SDŽ
u postupku povrata A. D. i A. D. (sada tužitelj ad.1) nastupaju kao
vlasnici te iste nekretnine!? Sud je mišljenja da je svaki daljnji komentar suvišan, kao što
P. 1324/19
je suvišno komentirati i navod iz Ugovora o darovanju A. i A. D. u dijelu
kojim izjavljuju da A. D. stupa u posjed darovanih nekretnina, kod zahtjeva
tužitelja spram tuženika u ovom postupku.
Dakle, treba navesti da je nakon pribavljanja brojnih ostavinskih predmeta i
podataka, po službenoj dužnosti, uz potpunu neaktivnost tužitelja odnosno slijednika A.
D., sud dana 24.siječnja 2017.godine donio rješenje kojim je pozvao nasljednike
A. D., sve nasljednike, da preuzmu postupak iza njene smrti, kao i nasljednike
F. V. (L. V., A. M. V., I. V., M. R.,
S. D., N. T., G. V. i J. Š.); nasljednike
V. T. (D. T. i M. T.); nasljednike G. B.-K.
(N. B.-K. i Ž. Č.); nasljednika S. B.-K. (N.
B.-K.); nasljednike S. B.-K. (J. B. M.,
O. B.-K. i M. Ž.); svi slijednici ranije tužiteljice i tuženika
postali su stranke u ovom postupku. M. R. je preminula, sud je rješenjem broj
P.4045/17 od 4.veljače 2019.godine pozvao njenog nasljednika J. K. da
preuzme postupak iza smrti svoje prednice, to rješenje je pravomoćno, sud je
pravomoćno i nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari, dakle, sada na strani tuženika ima
16 osoba, navedenih u uvodu ove odluke, svi su nasljednici ranija četiri tuženika iz tužbe
A. i A. D..
Dana 20.prosinca 2017.godine zaprimljen je podnesak tuženika ad.1, ad.2, ad.9,
ad.11, ad.12, ad.13, ad.14, ad.15 i ad.16 kojim se isti protive zahtjev, navode da ugovor
od 9.svibnja 1982.godine nije ništav jer su stranke taj ugovor stavile izvan snage
zaključivanjem ugovora o zakupu od 31.svibnja 1982.godine, a sam ugovor o zakupu od
31.svibnja 1982.godine da je sastavljen sukladno tadašnjim pravnim propisima te da ni
on nije ništetan.
Za ponoviti je da su ugovori od 9.svibnja 1982.godine i 31.svibnja 1982.godine
priloženi predmetu Okružnog suda u Splitu br. Kio.57/83, a spis ovog suda IIP.1221/85
također je priložen ovom predmetu, originalni predmeti.
Dana 17.siječnja 2018.godine doneseno je pravomoćno rješenje ovog suda pod
brojem P.4045/17 kojim je utvrđeno da su tužitelji J. D. i Ž. K. povukli
tužbu u ovoj pravnoj stvari.
Dana 17.siječnja 2018.godine zaprimljen je podnesak sada tužitelja ad.1 A.
D. u kojem navodi da je njemu predmetno zemljište darovala A. D.
ugovorom o darovanju od 9.srpnja 2003.godine te da on treba biti njen jedini nasljednik.
Ustraje u navodima da su predmetni ugovori ništetni, a navodi i da nije moguće vratiti
ono što su prvotni tuženici primili po osnovi ništetnih ugovora iz razloga što je
kupoprodajna cijena isplaćena u jugoslavenskim dinarima, sve vezano za izvršene
denominacije. Radi navedenog postavlja zahtjev kojim ustraje u zahtjevu da se utvrdi da
su ništetni ugovori od 9.svibnja 1982.godine i 31.svibnja 1982.godine, povlači tužbu u
dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 750.000,00 ND sa kamatama – njemu, ali preinačava
tužbu i postavlja novi zahtjev za isplatu iznosa od 444.500,00 € njemu, u kunskoj
protuvrijednosti na ime naknade u novcu za primljenu kupoprodajnu cijenu odnosno
zakupninu, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do
isplate. Do iznosa od 444.500,00 € došao je na način jer smatra da mu pripada iznos od
350,00 € po m2 po tržišnim cijenama na ovom području. Ujedno potražuje naknadu
parničnog troška, ali i troškova parničnog postupka kod ovog suda pod brojem
Pst.1071/12. On je zahtjev ponovno postavio u svom slijedećem podnesku.
Dana 10.rujna 2019.godine zaprimljen je podnesak tuženika ad.1, ad.2, ad.9,
ad.11, ad.12, ad.13, ad.14, ad.15 i ad.16 u kojem ističu prigovor nedostatka aktivne
legitimacije na strani tužitelja ad.1 A. D.. Isti da temeljem Ugovora o
P. 1324/19
darovanju od 3.srpnja 2003.godine sa A. D. da ima pravo na naknadu za
oduzetu imovinu koji se vodi kod U. za imovinsko-pravne poslove ŽSD temeljem njihovog zahtjeva za naknadu od 20.lipnja 1997.godine, da nema
pravo na preuzimanje ovog sudskog postupka i novčanu naknadu koju zahtijeva u ovom
postupku. Tužitelj ad.1 da je preinačio svoju tužbu tako da umjesto ranijeg iznosa od
750.000,00 dinara traži isplatu iznosa od 444500,00 €, ovi tuženici se protive preinaci
tužbe. U tužbi zatraženi iznos od 750.000,00 din da treba denominirati, nakon
denominacija iz 1980.godine i 1994.godine da se dolazi do iznosa od 0,758 kn, koji bi
predstavljao tužbeni zahtjev, a koji nema ništa sa iznosom od 444.500,00 €. Ostali
tuženici nisu nastavili raspravljati po preinačenoj tužbi tužitelja ad.1, dakle, ni oni nisu
dali svoj pristanak na preinaku tužbe od strane tužitelja ad.1.
Za navesti je da se preostali tužitelji nisu pridružili zahtjevu tužitelja ad.1,
odnosno nisu pokušali preinačiti tužbu, s obzirom na sve okolnosti slučaja, protivljenje
navedenih tuženika preinaci i činjenici da je po ranijem zahtjevu u potpunosti utvrđeno
činjenično stanje, te da dopuštanje preinake ne bi bilo svrsishodno radi razrješenja
pravnih odnosa među strankama, sud je odlučio ne dopustiti preinaku tužbe učinjenu
podneskom tuženika ad.1 od 17.siječnja 2018.godine i 14.svibnja 2019.godine, te je radi
toga doneseno rješenje kao u izreci (tč.I.izreke), dakle, preostalo je odlučiti o zahtjevu
svih tužitelja koji je ranije postavljen od strane tužitelja A. i A. D., imajući u
vidu da je denominacija dinara u kn moguća i da raniji iznos od zatraženih 750.000,00
din sada predstavlja iznos od 0,75 kn sa kamatama od predaje novca do isplate, a
općepoznato je da su provedene dvije denominacije i to 1990.godine 1:10.000 i
1994.godine 1 kn: 1.000 hr din, dakle, trebalo je „skinuti“ 7 nula sa osnovnog zahtjeva u
dinarima 1982.godine. Dakle, kako nije ništetan Ugovor o zakupu od 31.svibnja
1982.godine (kao ni ugovor o 9.svibnja 1982.godine), to je samim tim neosnovan
zahtjev tužitelja za isplatu predanog iznosa od 0,75 kn sa kamatama spram tuženika,
koji iznos je predan od strane prednika tužitelja prednicima tuženika temeljem valjanog
pravnog posla.
Radi svega navedenog zahtjevi tužitelja su neosnovani te je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.
Odluka o parničnom trošku tuženicima koji su isti popisali i zatražili (ad.1, ad.2,
ad.5, ad.6, ad.8, ad.9, ad.11, ad.12, ad.13, ad.14, ad.15 i ad.16) temelji se na odredbi
čl.154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak
ovim tuženicima vezan je za v.p.s. spora od 10.000,00 kn, koji je određen od strane
ovog suda, s obzirom na postavljeni zahtjev u trenutku podnošenja tužbe i današnje
okolnosti. Dakle, ovim tuženicima obistinjen je parnični trošak koji se sastoji od sastava
jednog obrazloženog podneska u iznosu od 750,00 kn; zastupanja na ročištu od
25.veljače 2020.godine u iznosu od 750,00 kn; uvećanja od 50% vezano za zastupanje
ovog broja osoba u iznosu od 750,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 562,50 kn; što ukupno
zbrojeno daje iznos od 2.812,50 kn, koliko su tužitelji zajedno obvezani na ime naknade
parničnog troška isplatiti ovim tuženicima.
U Splitu, 9. travnja 2020. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
P. 1324/19
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu u
Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u pet primjeraka, u roku od 15 dana, od dana
dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja
nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je
dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
