- 1 -              I Kž 196/2020-4

Broj: I Kž 196/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Perice Rosandića i Ane Garačić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog Ž. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. ožujka 2020. broj Kov-1/2020., u sjednici održanoj 9. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba okrivljenog Ž. M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim je rješenjem, na temelju odredaba članka 351. stavka 2. u vezi s člankom 86. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), kao neosnovan, odbijen prijedlog okrivljenog Ž. M. za izdvajanje iz spisa i to: potvrde Kliničkog bolničkog centra S. od 26. lipnja 2019. o predanim predmetima – odjeći i obući te narukvicama žrtve V. M. (list 5. spisa), biološkog vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ (listovi 36. – 44. spisa) te daktiloskopskog vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ (listovi 58. – 65. spisa), kao nezakonitih dokaza.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni Ž. M., po branitelju, odvjetniku T. M., bez posebno istaknutih žalbenih osnova, s prijedlogom Vrhovnom sud Republike Hrvatske „preinačiti rješenje na način da se izdvoje dokazi, podredno da se ukine rješenje“.

Na temelju članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

U prvom redu za istaknuti je da žalitelj, uvodom i prijedlogom žalbe, osporava pobijano rješenje u odnosu na sva tri dokaza čije izdvajanje predlaže, međutim obrazloženjem žalbe iznosi samo razloge zbog kojih nalazi da je nezakonit nalaz i mišljenje biološkog vještaka Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ (dalje: Centar „Ivan Vučetić). U odnosu na preostala dva dokaza čije izdvajanje, kako prijedlogom, tako i ovom žalbom, predlaže, žalitelj ne izlaže u čemu bi se sastojala njihova nezakonitost te zbog čega smatra da iste nije dopušteno tijekom ovog kaznenog postupka koristiti.

Razmatranjem potvrde s lista 5. spisa te nalaza i mišljenja daktiloskopskog vještaka Centra „Ivan Vučetić“ s listova 36. – 44. spisa, potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se radi o dokazima pribavljenim na zakonit način, od ovlaštenih tijela, u cijelosti sukladno zakonom propisanom postupku, zbog čega nije osnovan prijedlog žalitelja da se isti izdvoje iz spisa predmeta kao nezakoniti dokazi. Naime, pribavi ovih dokaza nije prethodilo kršenje Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, odnosno zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života okrivljenika ili koje druge osobe. Jednako tako, u pribavi ovih dokaza nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka niti su oni kao nezakoniti izričito predviđeni odredbama ZKP/08., dok se ne radi o dokazima za koje se saznalo iz drugog dokaza koji bi bio nezakonit. Stoga, glede potvrde o predanim predmetima od 26. lipnja 2019., kao ni glede nalaza i mišljenja daktiloskopskog vještaka Centra „Ivan Vučetić“ nije moguće govoriti o nezakonitim dokazima u smislu članka 10. ZKP/08.

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada osporava zakonitost provedenog biološkog vještačenja uz tvrdnju da je, sukladno članku 6. stavku 3. Pravilnika o načinu uzimanja uzoraka biološkog materijala za analizu deoksiribonukleinske kiseline („Narodne novine broj 107/99., dalje: Pravilnik iz 107/99.), raniji podatak dobiven analizom DNK uzorka biološkog materijala okrivljenika trebalo uništiti, i da stoga nije mogao biti korišten prilikom, u ovom postupku, provedenog biološkog vještačenja.

Naime, člankom 6. stavkom 3. Pravilnika iz 107/99., koji je bio na snazi u vrijeme kada je od žalitelja temeljem naloga Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku od 3. ožujka 2014. uzet nesporni biološki uzorak, propisano je da se ima uništiti onaj uzorak biološkog materijala i podatak dobiven analizom DNK koji ne koriste svrsi utvrđenoj člankom 4. stavcima 2. i 3. Pravilnika iz 107/99., a to su oni uzorci koji su uzeti od osobe u svrhu utvrđivanja njene istovjetnosti, od članova obitelji u svrhu utvrđivanja istovjetnosti mrtvog tijela osobe te od dragovoljnog donora, odnosno uzorak biološkog materijala mrtvog tijela. Nasuprot navedenom, člankom 6. stavkom 1. Pravilnika iz 107/99. propisano je da se podaci dobiveni analizom DNK uzoraka biološkog materijala iz članka 4. stavka 1. Pravilnika iz 107/99., a to su uzorci uzeti od osobe za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo, pohranjuju u evidenciji DNK osumnjičenih i osuđenih osoba te se smatraju službenom tajnom.

Sukladno navedenom, a imajući na umu da je konkretan uzorak oduzet od okrivljenika temeljem naloga Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku zbog sumnje da je počinio tada kazneno djelo teške krađe, što proizlazi već iz samog nalaza i mišljenja vještaka Centra „Ivan Vučetić“, ali i iz očitovanja Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku od 22. listopada 2019., jasno je da se u konkretnom slučaju radilo o uzorku uzetom sukladno članku 4. stavku 1. Pravilnika iz 107/99., na koji se protivno navodu žalbe ne primjenjuje nužnost uništenja iz  članka 6. stavka 3. Pravilnika iz 107/99., već odredba članka 6. stavka 1. tog Pravilnika.

Nadalje, treba reći da je 18. listopada 2014. stupio na snagu novi Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka biološkog materijala i provođenja molekularno – genetske analize (Narodne novine broj 120/14., dalje: Pravilnik iz 120/14.), kojim je u članku 7. propisano da se podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom pohranjuju i čuvaju u bazi podataka u Centru „Ivan Vučetić“, kao i da se čuvaju na vrijeme propisano člankom 327.a ZKP/08.  Sukladno potonjoj odredbi ZKP/08. u konkretnoj situaciji, podatak prikupljen molekularno-genetskom analizom uzorka dobivenog od okrivljenika, koji kasnije nije pravomoćno osuđen, čuva se deset godina od završetka postupka, nakon čega ga je potrebno brisati.

Slijedom izloženog, a imajući u vidu da je biološki uzorak žalitelja od njega izuzet temeljem naloga nadležnog državnog odvjetnika od 3. ožujka 2014., a podatak pribavljen molekularno-genetskom analizom provedenom po nalogu od 17. ožujka 2014., to nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je njegov uzorak, odnosno podatak pribavljen analizom uzorka, trebao biti uništen i brisan iz baze podataka Centra „Ivan Vučetić“.

Potpuno promašeno žalitelj nadalje ističe da relevantna odredba članka 327.a ZKP/08. nije bila na snazi u vrijeme pribave biološkog uzorka okrivljenika. Naime, odredba članka 327.a uvedena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku objavljenim u „Narodnim novinama“ broj 145/13. od 6. prosinca 2013., koji je stupio na snagu 15. prosinca 2013., dakle svakako prije postupanja Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku prema žalitelju iz ožujka 2014.

Stoga, a s obzirom na to da je biološko vještačenje, odnosno molekularno – genetsku analizu sukladno članku 327. stavcima 5. i 7. ZKP/08. naložio državni odvjetnik, a proveo ovlašteni vještak, i to u svrhu propisanu člankom 327. stavkom 1. ZKP/08. konkretno kako bi se tragovi kaznenog djela sravnili s rezultatima molekularno-genetskih ispitivanja dobivenih prema odredbama ZKP/08. te su i sravnjeni s podacima dobivenim analizom ispravno i zakonito izuzetog uzorka žalitelja 2014. godine, potpuno pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se ovdje ne radi o nezakonitom dokazu u smislu članka 10. stavaka 1. i 2. ZKP/08., kako to neosnovano nastoji prikazati žalitelj.   

Žaliteljevo upiranje na starost uzorka, kojim zapravo insinuira njegovu neuporabljivost, nije od utjecaja na odluku o zakonitosti dokaza. Naime, podobnost uzorka za provođenje analize, obzirom na polje stručnosti, pozvan je ocjenjivati ovlašteni vještak odgovarajuće struke, dok s druge strane takvim navodom eventualno je moguće dovesti u pitanje vjerodostojnost, no ne i zakonitost konkretnog dokaza. 

Kako stoga navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 9. travnja 2020.

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Zdenko Konjić, v. r.