1              Poslovni broj: Gž-230/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-230/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva, OIB: .., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-12/18 od 29. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-12/18 od 29. studenoga 2019. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužiteljica I. P. stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu na ovom katu zgrade izgrađene na čest. zem. 10679 k.o. Z. obilježen kućnim brojem 13 koji stan se sastoji od četiri sobe, kuhinje s nus prostorijama, ukupne površine 84 m², te jedne prostorije u prizemlju (konoba), a koja je sastavni dio ovog stana, što je tuženik dužan priznati kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužena pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tužene predloživši je odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana.

 

Iako je tužena žalbu podnijela i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ona u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da je u postupku počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, dok nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, izreka je pobijane presude nerazumljiva jer je sud utvrdio da je tužiteljica I. P. stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu na "ovom" katu zgrade izgrađene na čest. zem. 10679 k.o. Z. obilježene kućnim brojem …, ne navodeći o kojem se katu radu (sadržaj spisa upućuje da se radi o stanu na I. katu). To izreci presude daje obilježje nerazumljivosti sadržano u točki 11. stavka 2. članka 354. ZPP-a.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice protiv tužene Republike Hrvatske za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca na stanu u Z., površine 84 m² i jedne prostorije u prizemlju (konoba) koja čini sastavni dio tog stana.

 

Tužiteljica svoje pravo izvodi iz prava svoje pokojne svekrve L. P. za koju je sud utvrdio da je po sili zakona stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu i to kao ranija nositeljica stanarskog prava na tom stanu budući joj je predmetni stan dan na korištenje na temelju Ugovora o korištenju stana od 21. lipnja 1984. kojeg je zaključila sa ZSIZ-a u stambeno komunalnoj djelatnosti Općine Z. kojim je ugovorom stan opisan kao stan u Z., na prvom katu zgrade, koji se sastoji od četiri sobe i kuhinje s nusprostorijama, ukupne stambene površine od 84 m². Utvrđeno je također da tim ugovorom nijedna osoba nije upisana kao član obiteljskog domaćinstva L. P.

 

Sud je nadalje utvrdio da je tužiteljica I. P. bila član obiteljskog domaćinstva nositeljice stanarskog prava L. P. jer je ona od 13. veljače 1972. prijavljena na adresi Z., i jer je saslušanjem svjedoka A. B. i R. B., susjeda tužiteljice, utvrdio da je I. P. otkad je oni poznaju živjela u stanu u Z., od trenutka udaje za sina pok. L. P. te da u tom stanu i danas živi.

 

Na temelju naprijed navedenih činjenica sud je prvog stupnja zaključio da je tužiteljica kao raniji član obiteljskog domaćinstva pok. L. P. po sili zakona stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova stekla status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Osnovano žaliteljica osporava pravilnost ovakvog zaključka suda prvog stupnja.

 

Tužiteljica svoj zahtjev temelji na odredbi članka 37. stavka 1. i 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18, dalje: ZNS) kojima je propisano da se osobe koje na dan stupanja na snagu tog Zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje: ZSO), upisuju u ugovor o najmu stana. Stavkom 2. istog članka određeno je ako najmodavac smatra da ni jedna od osoba zatečenih u stanu na dan stupanja na snagu ovoga Zakona nema pravni položaj nositelja stanarskog prava, te osobe mogu pokrenuti postupak pred sudom radi utvrđivanja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca.

 

Odredbom je članka 12. stavka 1. ZSO-a bilo propisano da se članovima obiteljskog domaćinstva stanara smatraju osobe (među koje spada i nevjesta) koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine.

 

Odredbom je članka 30. stavka 1. ZNS-a propisano da danom stupanja na snagu ovoga Zakona (5. studenoga 1996.) prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, time da osobe iz stavka 1. stječu prava i obveze najmoprimca.

 

Sud se prvog stupnja u primjeni navedenih zakonskih odredaba, međutim, nije bavio pitanjem od kakvog je utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva okolnost što se tužiteljica obratila tuženiku radi utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca gotovo dvadeset i dvije godine nakon stupanja na snagu ZNS-a (6. kolovoza 2018.) odnosno od kakvog je utjecaja nepoduzimanje pravnih radnji propisanih ZNS-om u razumnom roku, a niti se bavio pitanjem pravne sudbine zaštićenog najmoprimca iz čijeg prava tužiteljica izvodi svoje pravo zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Naime, ukoliko član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca, jednako kao i sam zaštićeni najmoprimac, bez opravdanog razloga u primjerenom i razumnom roku nije zatražio pravnu zaštitu propisanu člankom 37. stavkom 2. ZNS-a, tada takva pasivnost te osobe može biti temelj za zaključak da je tom pasivnošću najmoprimac konkludentno, u skladu s odredbom članka 249. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) iskazao svoju volju za prestankom prava i obveza najmoprimca (u tom se smislu izjasnio VSRH u odlukama Rev-1775/10-2 od 21. ožujka 2012. i Rev-256/12 od 28. studenoga 2017.).

 

Po ocjeni ovog žalbenog suda, iako propust člana obiteljskog domaćinstva da postupi u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. ZNS-a nema izravan učinak prestanka tog prava, to ne lišava najmoprimca obveze da u primjerenom i razumnom vremenu, koje se utvrđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, zatraži utvrđenje tog svog prava radi pravne sigurnosti tj. potrebe da se u razumnom roku otklone dvojbe o pravima i obvezama najmoprimca i najmodavca i onemogući neprimjerno dugo sprječavanje najmodavca glede raspolaganja svojom nekretninom.

 

Osim toga, s obzirom na činjenicu da tužiteljica svoje pravo izvodi iz prava svoje svekrve kao zaštićenog najmoprimca, za pravilnu primjenu odredbe članka 37. stavka 2. ZNS-a od odlučnog je značenja ispitati kakva je pravna sudbina pravnog statusa prednice tužiteljice njezine svekrve u pogledu predmetnog stana (je li ona zaključila ugovor o najmu stana sa ili bez zaštićene najamnine, ako jest, kada i jesu li u tom ugovoru navedene osobe koje s njom mogu koristiti stan, ako nije zašto nije i sl.)

 

Sud prvog stupnja nije imao na umu izneseno pravno shvaćanje, zbog čega je činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, pa je imajući to na umu, kao i naprijed navedenu bitnu povredu temeljem odredaba članaka 369. stavka 1. i 370. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

 

Osim toga, za sada nije prihvatljiv ni zaključak suda o tome da jedna prostorija u prizemlju (konoba) sastavni dio predmetnog stana zato što ona nije navedena u Ugovoru o korištenju stana kojeg je L. P. zaključila s davateljem stana na korištenja 21. lipnja 1984., dok iz rješenja Stambenog organa Odjela za komunalne poslove i građevinarstvo Narodnog odbora općine Z. broj 05-5769/1-60 od 23. kolovoza 1960. kojim je A. P., suprugu L. P. dodijeljena ta prostorija kao sastavni dio njegova stana, proizlazi obveza izmjene ugovora o korištenju prostorija s novim ugovorom "kako bi bilo vidljivo pravo korištenja istih". O tome sud prvog stupnja nije vodio računa, pa je i zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

U nastavku će postupka sud najprije otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te potom utvrditi sve činjenice zbog kojih tužiteljica nije do 2018. podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na predmetnom stanu te utvrditi kakav je pravni položaj tužiteljice u odnosu na predmetni stan nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a u slučaju potrebe raspraviti će i pitanje je li konoba sastavni dio stana imajući na umu sadržaj isprava na koji je ukazano ovim rješenjem.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o parničnom postupku jer je ona vezana uz ishod postupka (argument iz članka 154. stavka 1. ZPP-a) koji za sada još nije poznat.

 

Split, 9. travnja 2020.