1

Poslovni broj: Gž-1799/2019-2

 

Poslovni broj: Gž-1799/2019-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice J. F., OIB..., iz O., SR Njemačka, koju zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv tuženika M. R., OIB ..., iz M., kojeg zastupa punomoćnik S. P. L., odvjetnik u M., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Makarskoj od 10. srpnja 2019. godine poslovni broj P-1039/2019, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2020.,

 

presudio je

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Makarskoj od 10. srpnja 2019. godine poslovni broj P-1039/2019 se potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati iznos od 20.109,81 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužiteljica zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice.

Odgovor na žalbu izjavio je tuženik, u kojem odgovoru poriče navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužiteljice odbije kao neosnovanu.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

Tužiteljica u žalbi iznosi i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio označenu bitnu povredu. Naime, izreka prvostupanjske presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu nejasni a niti proturječni. Razlozi koje tužiteljica navodi kao bitnu povredu ne predstavljaju taj žalbeni razlog, već se mogu podvesti pod nepravilno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također, ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Također, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica tuženiku dana 20. veljače 1991. godine pozajmila iznos od 15.000,00 DEM i da je tada nastao njihov obvezni odnos. Zbog toga je sud utvrdio da se na njihov obvezni odnos primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO). Nadalje, sud je utvrdio da je obveza tuženog dospjela 30. studenog 1991. godine i da je do tada bila beskamatna, a da će se na nepravovremeno plaćene iznose obračunati kamata od 10% godišnje. Međutim, prvostupanjski sud je utvrdio da je osnovan prigovor zastare tuženika jer je od dospijeća obveze tuženika protekao zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a od 5 godina. Također, sud nije usvojio navode tužiteljice da je došlo do prekida zastare plaćanjem iznosa od strane supruge tuženika 2015. godine u iznosu od 5.000,00 eura i 2016. godine u iznosu od 2.500,00 eura iz razloga jer tužiteljica nije dokazala da se uplata odnosi na sporni zajam, a osim toga plaćanje dijela duga ne smatra se priznanjem i preostalog dijela duga pa temeljem odredbe čl. 387. ZOO-a nije došlo do priznanja duga od strane tuženika. Kako je po utvrđenju suda tražbina tužiteljice zastarjela, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Ovako utvrđeno činjenično stanje i ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

Tužiteljica u svojoj žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe našeg Zakona o obveznim odnosima jer je trebao primijeniti odredbe njemačkog prava jer je predmetni ugovor zaključen u SR Njemačkoj, a i tužiteljica ima prebivalište u SR Njemačkoj. Međutim ove tvrdnje koje tužiteljica prvi puta iznosi u žalbi ne mogu se prihvatiti. Točno je da sud mora znati materijalno pravo, ali primjena materijalnog prava prvenstveno ovisi o činjenicama koje stranke iznose tijekom postupka. U ovom postupku tužiteljica nikada nije navela da je njezino prebivalište u SR Njemačkoj, a navodi o adresi tužiteljice iz tužbe nije dokaz da je to njezino prebivalište jer u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu tužiteljica je mogla imati samo boravište u SR Njemačkoj. Također, za primjenu odredaba Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima  (Urednički pročišćeni tekst, „Službeni list“, broj 43/82 i 72/82 – ispravak, „Narodne novine“, broj 53/91 – Zakon o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima i 88/01 – Zakon o arbitraži – dalje: Zakon) u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu između stranaka nije bilo bitno mjesto zaključenja pravnog posla već je odlučno da li se radi o   imovinskom, odnosno drugom materijalnopravnom odnosu s međunarodnim elementom. Pod međunarodnim elementom takvog odnosa smatra se da jedna od ugovornih strana nije hrvatski državljanin, odnosno u konkretnom pravnom odnosu stranaka s obzirom na vrijeme sklapanja da nije državljanin bivše SFRJ, odnosno da nema sjedište u inozemstvu. Prema dokazima iz spisa, a to je način identifikacije stranaka, od strane njemačkog javnog bilježnika vidljivo je da su obje stranke identificirane jugoslavenskim putovnicama. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona ako osoba koja je imala strano državljanstvo je imala i državljanstvo bivše SFRJ smatra se da ima državljanstvo samo SFRJ. Kako tužiteljica osim iznošenja činjenice da je ugovor o zajmu zaključen u SR Njemačkoj tijekom postupka nije iznosila činjenice o svom državljanstvu odnosno prebivalištu, prvostupanjski sud je, kraj činjenice da je tužiteljica u vrijeme zaključenje ugovora o zajmu bila državljanin bivše SFRJ, pravilno u odnosu na zaključeni ugovor primijenio domaće pravo, a ne pravo SR Njemačke. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo iz čl. 371. ZOO-a kada je utvrdio da je nastupila zastara prava potraživati ispunjenje tražbine jer je od dospjelosti tražbine 30. studenog 1991. godine pa do  8. kolovoza 2017. godine, kada je podnesena ova tužba, prošlo je više od 5 godina koliko iznosi zastara za tražbine iz ugovora o zajmu prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Također je pravilno sud utvrdio da tuženik nije priznao dug uplatama od 5.000,00 i 2.500,00 eura 2015. i 2016. godine, jer čak i da je supruga tuženika time platila dio tražbine iz ovog ugovora o zajmu i da se tuženi s time suglasio prema odredbi čl. 387. ZOO-a, plaćanje dijela tražbine ne smatra se priznanjem i preostalog dijela tražbine. Prema tome pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 371. i 387. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Radi naprijed navedenog valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu. a prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Koprivnica, 9. travnja 2020.