1                  Poslovni broj: 2 UsI-1293/2018-42

 

                                                                             Poslovni broj: 2 UsI-1293/2018-42

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. K., iz N., R. obala 29, protiv tuženika V.. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi oduzimanja oružja, 8. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.               Poništava se rješenje VI. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-213-02/18-12/91, URBROJ: 690-01-18-1 od 31. srpnja 2018. godine.

              II.               Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, broj: 511-09-30/8-UP/I-640/2018. od 15. svibnja 2018. godine.

              III.              Upravni postupak se obustavlja.

              IV.               Nalaže se tuženiku da tužitelju I. K. vrati oružje oduzeto rješenjem, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, broj: 511-09-30/8-UP/I-640/2018. od 15. svibnja 2018., u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, broj: 511-09-30/8-UP/I-640/2018. od 15. svibnja 2018., tužitelju je, bez prava na naknadu, oduzeto oružje označeno kao puška s užljebljenim cijevima (prepravljena) nepoznatog proizvođača, marke i modela, kalibra 208 Win, te je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je vještačenjem utvrđeno da je riječ o opsežno prepravljenoj pušci, tj. o oružju iz članka 22. stavka 3. Zakona o oružju („Narodne novine“, broj 63/07, 146/08 i 59/12), što čini razlog za oduzimanje oružja bez naknade.

              Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-213-02/18-12/91, URBROJ: 690-01-18-1 od 31. srpnja 2018., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

              Tužitelj u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je konkretna puška 2005. uredno registrirana, da je preslika ponude prodaje puške bila legalno oglašena putem interneta, da mu je isporučena izravno iz tvornice zajedno s katalogom, tvorničkim opisom i računom, da po izjavi jednog od tadašnjih direktora tvornice puška nije prepravljana, niti je tužitelj prepravljao pušku nakon registracije, pri čemu je puška prolazila kasnije kontrole. Koliko mu je poznato, ostalim vlasnicima ovakvih pušaka oružje nije oduzeto. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

              Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje, u bitnome, kod navoda osporenog rješenja, opisuje okolnosti uz registraciju i periodične kontrole navedenog oružja, te dodaje, u bitnome, da ni E.-R. d.o.o. ni Z. i. s. s. d.o.o. nisu imali odobrenja tuženika za obavljanje djelatnosti proizvodnje oružja niti prometa oružjem i streljivom, a čak i da su imala potrebna odobrenja, oružje bi moralo imati originalnu oznaku marke, modela proizvođača, serijski (tvornički) broj i oznaku prokušavanja, što ovdje nije slučaj. Pravna regulacija ovoga upravnog područja pritom nije propisivala niti propisuje mogućnost zadržavanja ovakvog oružja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužitelja, u ovome je sporu izveden dokaz vještačenjem vatrenog oružja na okolnost pravilnosti nalaza i mišljenja institucionalnog tijela vještačenja (C. z. f. i., i. i v. „I. V.“ u Z.), na kojem nalazu i mišljenju su javnopravna tijela utemeljila svoje odluke. Sudsko vještačenje proveo je I. P., stalni sudski vještak za balistiku i vatreno oružje u Z. Izvanraspravnim rješenjem od 25. ožujka 2020. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi stranaka, imajući na umu da njihovo izvođenje nije nužno za rješavanje ovog spora, zbog razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Javnopravna tijela utemeljila su svoje odluke na odredbama članka 22. Zakona o oružju. Nadležno tijelo odbit će izdati oružni list za oružje za koje se ne može dokazati podrijetlo, koje prije stavljanja u promet nije označeno žigom ili obilježeno u skladu s propisima o prokušavanju, označavanju žigom i obilježavanju ručnog vatrenog oružja, kao i u slučaju kada se u postupku registracije utvrdi postojanje razloga za odbijanje zahtjeva za nabavu oružja (st. 1.). U slučaju iz stavka 1. toga članka oduzet će se oružje i odobrenje za nabavu oružja (st. 2.). Oružje za koje se ne može dokazati podrijetlo, koje prije stavljanja u promet nije označeno žigom ili obilježeno u skladu s propisima o prokušavanju, označavanju žigom i obilježavanju ručnog vatrenog oružja i koje je tehnički neispravno, a nije onesposobljeno, oduzet će se bez prava na naknadu (st. 3.).

U osnovi, za ocjenu zakonitosti osporavanih rješenja potrebno je odgovoriti na dva pitanja. Prvo, je li riječ o prepravljenom oružju, kao što je utvrdilo institucionalno tijelo vještačenja. Drugo, ako nije, daje li, u cjelini ovdje mjerodavnih činjenica i okolnosti, činjenica da je pušku tužitelju prodala pravna osoba koja za to nije bila ovlaštena (valjanu pravnu osnovu u odnosu na koju činjenicu je Sud suglasan s izlaganjem tuženika) za oduzimanje tužiteljeva oružja bez naknade, u smislu miješanja u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (čl. 48. st. 1., vezano uz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14; čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

U pogledu prvog pitanja, Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka I. P. (sagledan u cjelini pisanog nalaza i mišljenja te raspravnog izlaganja vještaka), po kojem predmetna puška nije prepravljena puška nepoznate marke, modela, kalibra i proizvođača, vještačenjem nije osporena originalnost tvorničkog broja i oznaka na pušci, a puška nije izrađena na bazi jedne ili više različitih pušaka opsežnim prepravcima i uklanjanjem originalnih oznaka marke, serijskog broja i oznake probe. Sudski vještak dodaje da puška nema oznake probe, pa postoji potreba provođenja odgovarajućeg prokušavanja.

Podneskom od 8. studenog 2019. tuženik je dostavio očitovanje institucionalnog tijela vještačenja na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. To se očitovanje osvrće tek na dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka, koji je na ročištu održanom 4. prosinca 2019. potpuno, logično i uvjerljivo odgovorio na sve navode iz očitovanja institucionalnog tijela vještačenja. Premda izrijekom pozvan raspravnim rješenjem, tuženik nije dostavio dodatno izjašnjenje o raspravnom izlaganju sudskog vještaka.

Sud, stoga, utvrđuje da su javnopravna tijela pogrešno utvrdila činjenicu da je riječ o opsežno prepravljenom oružju. Ova je činjenica bila ključna za donošenje osporavanih oneroznih rješenja, zbog čega je, na štetu tužitelja, u postupku njihova donošenja došlo do povrede odredbi članka 8. i članka 47. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP).

Što se tiče drugog pitanja, Sud naglašava sljedeće. Prema novijim ustavnosudskim stajalištima (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-2864/2016 od 23. svibnja 2019.; U-III-5917/2016 od 5. studenoga 2019.), upravni sudovi sude na temelju zakona, ali i na temelju Ustava. Stoga zadaća upravnih sudova nije ograničena samo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata i postupanja javnopravnih tijela u smislu jesu li potonji utemeljeni na slovu zakona, već su upravni sudovi dužni primjenjivati ustavne odredbe o pravima i slobodama pojedinaca kako ih tumači Ustavni sud, odnosno preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Budući da je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud za ljudska prava (ESLJP), Ustavni sud primjenjuje pravne standarde koje je u svojoj praksi izgradio ESLJP. Spomenuto ujedno omogućuje da se sporovi riješe na nacionalnoj razini izravnom (neposrednom) primjenom Konvencije i prakse ESLJP-a, a u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijskog nadzornog sustava nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije.

Interpretacija na koju upućuje Ustavni sud, primjenjujući, između ostalog, praksu razvijenu od strane ESLJP-a, u predmetima s uključenim ustavnopravnim i konvencijskim elementima, ne polazi, dakle, od užega, tradicionalnog poimanja zakonitosti (u međ. izvorima, engl. legality), već od šireg poimanja koje bi se moglo nazvati pravnošću (engl. lawfulness).

Prethodno navedene generalne napomene nužno su primjenjive i u odnosu na javnopravna tijela u upravnom postupku. Štoviše, rješavanje upravnih stvari primarno je zadaća uprave (javnopravnih tijela), dok upravno sudstvo ima kontrolnu funkciju. Pri ispunjavanju ove ustavne i zakonske zadaće upravnog segmenta izvršne vlasti naročita je odgovornost na javnopravnim tijelima što donose konačne upravne akte.

Nesporno je da je tužitelj predmetno oružje kupio u redovnome robnom prometu (pri čemu nije imao razloga posumnjati u nedostatke na strani prodavatelja, niti se općenito od kupaca očekuje da provjeravaju registraciju prodavateljeve djelatnosti), da je registrirao oružje i da je prolazio kasnije kontrole nadležnih tijela, kojima je 13 godina bilo poznato tužiteljevo posjedovanje oružja, bez da su ga dovodila u pitanje. U ovome sporu je utvrđeno i da nije riječ o prepravljenom oružju. Pri takvom stanju Sud ocjenjuje da bi oduzimanje ovog oružja tužitelju bez prava na naknadu samo zbog činjenice što prodavatelj oružja nije bio ovlašten proizvoditi i prodavati konkretnu vrstu pušaka, predstavljalo nerazmjerno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, za tu odluku u konkretnom slučaju ne postoji prijeka potreba u demokratskom društvu, niti zaštita javnog interesa ovdje preteže nad potrebom zaštite tužiteljeva prava vlasništva. Sud, pritom, podsjeća da se nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije, te da je uloga upravnog suda preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Stoga se ni pretpostavke propisane u članku 22. Zakona o oružju u konkretnom slučaju ne mogu tumačiti ni primijeniti na način koji bi bio nesuglasan ustavnim i konvencijskim obvezama Republike Hrvatske.

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da bi, u okolnostima predmetnog slučaja, oduzimanje tužiteljeve puške bez naknade, bilo protivno Ustavom i Konvencijom zajamčenom pravu vlasništva.

Sud je, stoga, poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te je naložio povrat oduzetog oružja (čl. 58. st. 1. i čl. 59. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS). Na taj način Sud je sam riješio stvar, bez vraćanja na ponovni postupak, dovršivši ujedno upravni postupak njegovom obustavom, uz odgovarajuću primjenu odredbe članka 46. stavka 5. ZUS-a. Ovo nije zapreka za buduće pokretanje novoga (zasebnog) upravnog postupka u ovoj vrsti predmeta, bude li utvrđeno da za to postoje drugi propisani razlozi.

Završno, Sud ukazuje na sljedeće. Po prirodi stvari, neposredna primjena ustavnih i konvencijskih odredbi prilikom rješavanja predmeta je rijetka. U većini predmeta svih vrsta, uključujući predmete na ovome upravnom području, dovoljna je uobičajena interpretacija mjerodavnih zakonskih odredbi. Posebnosti ove upravne stvari upućuju, međutim, na nužnost spomenute neposredne primjene (zbog prethodno iznesenih razloga), što, ujedno, omogućuje da stvar bude valjano riješena već na nacionalnoj razini.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 8. travnja 2020.

                                 S u d a c

 

                  dr. sc. Alen Rajko, v.r. 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.