1

Poslovni broj: Gž-202/2018-3

 

                                                                     

Poslovni broj: Gž-202/2018-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari  tužiteljice L. D., OIB …iz P.,  zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici iz P., protiv tuženika P. banke Z. d.d., OIB: …, Z.,  zastupanoj po punomoćnicima iz O. društva L. i partneri sa sjedištem u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2950/2015-24 od 19. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom - dosuđujućem dijelu, u toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2950/2015-24 od 19. prosinca 2017.

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je djelomično ništetan Ugovor o kreditu br. 9013184701 zaključen između parničnih stranaka 18. listopada 2007. i potvrđen po javnom bilježniku N. K. u P. pod poslovnim brojem OV-18752/07 23. listopada 2007. i to u toč. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana" i u toč. 4.2. istoga, da te odredbe i sve njene kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke, a da se ima primijeniti ugovorna kamata od 4,88% godišnje, tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati 33.190,48 kn i pripadajuće zatezne kamate prema iznosu i rokovima pobliže navedenima u izreci pobijane presude, te je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.789,00 kn i pripadajuće zatezne kamate od presuđenja pa do isplate (I), u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan (II), a tuženikov zahtjev za nadoknadu parničnih troškova je odbijen kao neosnovan (III).

 

              Protiv te presude i to toč. I i III izreke pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik, istu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se njegovu žalbu uvaži, da se pobijanu presudu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženik potražuje i trošak žalbe.

 

              Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a.

 

              Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom, u njenoj osnovi utvrđena je ništetna odredba čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9013184701 kojega su stranke sklopile 18. listopada 2007. i koji je potvrđen po javnom bilježniku u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i pravo tuženika da tužiteljici obračuna kamate po kamatnoj stopi tuženika, te je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati novčane iznosi koji predstavljaju iznose koje je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi takovog povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,88% godišnje.

 

U ovom stadiju postupka više nije sporno sklapanje Ugovora o kreditu broj 9013184701 od 18. listopada 2007. na iznos od 488.430,00 kn na rok otplate od 360 mjeseci, nije sporno ni  da je po tom Ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, ni visina početne kamatne stope od 4,88% godišnje, nije sporno niti da se ta kamatna stopa mijenjala a ni visine iste u pravnorelevantnom razdoblju, nije sporno niti što je tužiteljica otplatila, a ni vrijeme otplate pojedinih rata. Sporno je, je li navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a onda i je li osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zatraženih novčanih iznosa te je li osnovan tuženičin prigovor zastare.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda, u njenom bitnom dijelu, valjana i zakonita.

 

Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući sadrži u svemu jasne i neproturječne razloge, utemeljene na pravilno ocijenjenim dokazima (čl. 8. ZPP).

 

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, zbog čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Protivno navodima žalitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a zakonito postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u toč. I. izreke, uz prethodno utvrđenje da je navedena ugovorna odredba ništetna, obzirom da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnova ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Z. M. utvrđena visina tužbenog zahtjeva koja predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih u Ugovoru i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadi u odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u ukupnom iznosu od 33.190,48 kuna, te da nije osnovan prigovor zastare kojeg je tuženik tijekom postupka istakao.

 

              Valja prije svega istači da je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata je utvrđen nepoštenim, pa je sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnove zahtjeva tužiteljice pravilno utvrdio odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13-4, koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, utvrđeno je da odredbe o ovakvom načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, jasne, a niti razumljive, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, nedvojbeno na štetu potrošača. Sve to je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Te odluke donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 - dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138. a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete kojeg mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

             

              Kako je sporni ugovor zaključen je 18. listopada 2007. to se glede pitanja da li su neke odredbe tog ugovora nepoštene imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača  (ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

 

              Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca  (čl. 96. st.2. ZZP/07).

 

              Prema sadržaju sporne odredbe čl.4. Ugovora prema kojoj se korisnik kredita na kredit u otplati obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,88%, a koju visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Prema ocjeni ovog suda takva je odredba uočljiva ali njen sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07. Stoga kako odredba nije lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li ona poštena ili nije.

 

              Obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je utvrđeno kako ona nije lako razumljiva, kako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ocjena je i ovog suda da je ista nepoštena. Tom ugovornom odredbom nisu definirani parametri koji prate promjene prvotne ugovorne promjenjive kamatne stope od 4,88%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana o kretanju kamatne stope a time i predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Banka kao jača ugovorna strana daje si pravo da jednostrano određuje obvezu dužnika koji na promjenu ne može utjecati što samo ukazuje na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

              Kako je navedeno predmet potraživanja predstavljaju iznosi koje je tužiteljica preplatila po osnovi odluke tuženika nakon sklapanja Ugovora o promjeni kamatne stope, a koja odredba Ugovora je utvrđena ništetnom.

 

              Na tu tražbinu tužiteljica ima pravo po pravilima stjecanja bez osnove (čl. 1111. st. 1. ZOO-a), neovisno o tome kada je i da li je isplatila kredit u cijelosti. Eventualno bi osnovani prigovor zastare mogao spriječiti tuženikovu obvezu vraćanja preplaćenog.

 

              Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu od 18. listopada 2007., osnovom koje je tuženik bio ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa posljedično tome i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,  u kojoj je tuženik bio stranka postupka, obvezuju prvostupanjski sud, a to i "snagom" pravnih argumenata iz te presude.

 

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, u osnovi, pravilno odlučio i o prigovoru zastare.

 

Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara tužiteljičine novčane tražbine počinje teći od 14. lipnja 2014., a tužba tužiteljice je predana sudu 7. listopada 2015. dakle, prije isteka roka iz čl. 225. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

Žalitelj neosnovano osporava pravilnost nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a koje je sud prvog stupnja ocijenio stručnim i nepristranim. To vještačenje prihvaća i ovaj sud jer predstavlja dokaz na kojem je osnovano temeljena odluka o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužiteljice. Tuženik ni tijekom postupka pred sudom prvog stupnja i ovog žalbenog nije umanjio njegovu dokaznu vrijednost.

 

Kako je tužiteljica uspjela u predmetnom postupku to joj je osnovano, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i dosuđen trošak postupka, a takav zahtjev tuženika je odbijen pa je onda žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

 

Slijedom iznijetog kako su žalbeni razlozi na koje ukazuje tuženik utvrđeni neosnovanim, kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 368. st.1. ZPP-a).

 

O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je temeljem čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP-a. Žalitelj nije uspio sa svojim pravnim lijekom pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi.

 

             

U Puli-Pola 7. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.